Intervju – Peter Pero Lovšin (Pankrti)

Pankrti će 10. lipnja otvoriti ovogodišnju sezonu ljetnih nastupa u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Povodom tog nastupa pjevač benda govori o njihovim raznim obljetnicama – četrdeset godina od utemeljenja, trideset godina od objavljivanja posljednjeg albuma i deset godina od ponovnog ujedinjenja

Autor: Bojan Mušćet

Dobili ste lovorike, dobili ste svoju spomen-ploču, predmet ste ozbiljnih društvenih analiza. Četrdeset godina je prošlo od starta Pankrta – gdje je realno danas pozicija benda koji nema novi album, ali stalno oduševljava fanove na koncertima?

Dobro, nemamo novi album, ali imamo novi singl, prvi poslije trideset godina, a zove se ‘To ni več Slovenija’. A možda ne bi bilo ni njega da nismo došli na ideju koja znači nešto novo za nas. Sve drugo što smo kazali prije činilo nam se aktualno i danas, pa se nismo htjeli ponavljati. Dakle pozicija benda je, ako parafraziramo naše drugove iz grupe Buldožer, ta da za ‘Novo vrijeme pričamo stara sranja’…

Tko je danas vaša publika, stari pankeri, kao iz stripa Tomaža Lavriča ‘Crveni alarm’, njihova djeca traumatizirana izborom roditelja ili neki novi klinci željni iskonske rock glazbe?

Još uvijek imam na bini naočale za sunčanje pa ne mogu biti baš najbolji izbor za klasifikaciju ni po generacijskoj, a kamoli po socijalnoj strukturi naše publike. Što se tiče seksualne strukture, bio bih, naravno, još više nepravedan.

Lačni Franz se renovirao, objavili su album na hrvatskom jeziku, a Predin inzistira na tome da nije posrijedi nostalgija. Koja je razlika između vaše pozicije na sceni i pozicije Lačnog Franza, s obzirom na s jedne strane dugovječnost, a s druge strane nestalnost?

Ni mi nismo ovdje zbog nostalgije i sve je ovo, kako bi rekli još jedni naši drugovi, KUD Idijoti – zbog para.

Nastupate, zapravo, već deset godina na svojevrsnoj povratničkoj turneji. Što obilježava Pankrte u deset godina, koji nastupi, kakva razmišljanja?

Nema tu puno razmišljanja. Samo ideš na binu i probaš napraviti što više buke. Najsretniji smo kada se svi sjetimo iste pjesme. To je za nas nirvana!

Istodobno obilježavate trideset godina od objavljivanja zadnjeg studijskog albuma ‘Sexpok’. Hoćemo li ikad dočekati pravi povratnički album (ne kompilaciju) ili smatrate da to nema smisla?

Ništa ne smatramo. Ako bismo se sjetili deset novih pjesama – to bi bio novi album. No mi smo se sjetili jedne pa imamo novi singl. No ako bi nas netko potjerao, kao što nas je potjerao na turneju, tada bismo možda reagirali. Ili recimo, ako bi se našao jedan Borgese i rekao: ‘Evo, napravite mi album ‘Zadnja večerja’, na kojoj se pije samo uzo, jedu samo tortilje, momak iz Nazareta je panker, Juda reper, Marija pjeva r’n’b, tu imate moju vilu u Zaprešiću, kažite cijenu i kako da podijelimo autorska prava i koliko treba unaprijed… tada bismo možda reagirali. Ali bez brige, nikoga u tom poslu ništa ne interesira. A pogotovo ih ništa ne interesira ako nije iza njih netko iz mobilne telefonije ili možda interneta. A te ljudi boli ku..c ne samo za nas, nego i za sve vas.

Čime se bavite kad niste Pankrti? Kako funkcioniraju vaši ostali glazbeni projekti?

Moji glazbeni projekti funkcioniraju za sada tako da neka publika prihvaća moju glazbu kao dobru za razonodu pa dolaze na moje koncerte. I neke radiostanice prihvaćaju moje pjesme kao dobre za slušanje pa ih vrte. Oni koji slušaju radio više od mene kažu da ih čak mnogo vrte. Ne, ne mogu se požaliti.

U koga biste danas uprli prstom i rekli – ovog izvođača valja poslušati, na njegove koncerte bi se moralo otići i zašto?

Paolo Nutini. Njega sam htio vidjeti u Trstu prije godinu i nešto dana, ali baš tada je došlo jako nevrijeme pa su morali otkazati koncert. Je l’ vam to što znači?

Vjerojatno vas mnogi pitaju, no zacijelo imate precizan odgovor – je li Ljubljana i dalje bolesna, odnosno kako ocjenjujete društveno, a kako glazbeno ozračje u svom gradu?

Čini mi se da je sada bitna razlika između glavnog grada i države. Ljubljana je sada crvena i vodi se kao grad, a država je ružičasta i vodi se kao zamak.

Dolazite u Zagreb u prostor u kojem dosad niste svirali, u MSU. Koje zagrebačke koncerte pamtite i zašto?

Pamtim ih zbog jakih svirki, bilo gdje – KSET, Kulušić, Moša Pijade, Studentski centar, sportska dvorana, Jabuka… dolazilo je do finih momenata. Na svim razinama. I uvijek smo u Zagreb odlazili na tulum, nikada samo na koncert.

Kako ste zadovoljni percepcijom vaše autobiografije ‘Moj pogled na svet’? Biste li danas nešto mijenjali, dodali ili oduzeli u knjizi?

Ne, točno je ovakva kakvom sam je zamislio.

tportal.hr

Total
0
Shares
Previous Article

Branko Radaković objavio novi singl ''Ljudi u belom''

Next Article

Festival “#Slušaj domaće” održava domaću scenu živom