Intervju – Bruno Langer (Atomsko sklonište)

Bruno Langer je zajedno sa Boškom Obradovićem bio osnivač jedne od najboljih rokenrol grupa na prostoru bivše Jugoslavije, pulske grupe Atomsko sklonište, a njihove pjesme koje su nastale u prošlom vijeku, poput onih „Treba imat dušu“, „Pomorac sam majko“, „Žuti kišobran“, „Pakleni vozači“, i danas se slušaju među svim generacijama.

U razgovoru za TrebinjeLive.info, Langer kaže da je počeo da svira prije više od 50 godina na terasi Doma Uljanik – rok kluba, a nakon osnivanja grupe svirali su i po tri puta sedmično, zabavljajući tako pulsku publiku, ali i brojne goste.

„Živjeli smo na brežuljku Monte Zaro, poviše Uljanika i Boško je sve rokere objedinio i uvjerio da možemo komponovati i pjevati svoje pjesme“, kaže Langer dodajući da je Obradović imao veliku mentalnu snagu i harizmu, pa nije imao velikih problema da nekoga u nešto uvjeri.

Atomsko sklonište je na početku karijere bilo više prihvaćeno u Srbiji i BiH, nego u matičnoj Hrvatskoj, što će reći da su u to vrijeme to bile rokerske republike, ali ubrzo su se i u njihovoj tadašnjoj republici uvjerili da je muzika koju priređuju odlična, a koncerti su bili sve puniji i puniji.

„Mislim da je bitno da pjesma nosi poruku i Boško je bio vizionar, jer je on predvidio mnogo stvari koje su se kasnije i dogodile. Možda je muzičkim kritičarima bilo neobično što mi radimo, ali mi smo ostali svoji i to je najbitnije“, dodaje Langer.

Radili su ono što osjećaju u svojoj duši i srcu i to su izvodili i snimali, a pjesmama su predvodili ekološke događaje – pjevali su o zagađenju ljudske duše i čovjekove okoline, kad niko nije znao da će postojati kompjuter i da će ljudi sklapati prijateljstva preko društvenih mreža.

„Osnovna tema je bila antiratna poruka, pa su navalili na nas šta mi to radimo, a mi smo odgovarali čekajte ljudi dok je čovjeka na planeti zveckat će se oružjem, danas tu, sutra tamo“, priča Langer.

Upravo čuveni „atomci“ su pjevali protiv sukoba, „vjerujući“ da je ljubav najpozitivnija snaga u svemiru.

Ali, život ih je demantovao. Kad su došli vihori rata onda su prestala svaka pravila razuma i svijest se promijenila.

Grupa koja je nekada snimala 25 pjesama godišnje, više od dvije decenije nije snimala.

„Imamo volje i snage da uđemo u studio, ali to nije imperativ. Problem je što je rokenrol u stravičnoj situaciji“, iskren je Langer, dodajući da postoji veoma mali broj rokenrol klubova, pa muzika novih bendova, maltene, ne može ni da dođe do slušalaca.

Pjesme „Atomskog skloništa“ žive i nakon 40 godina, a gdje god da gostuju, publika ih uvijek dočeka sa ovacijama. Njihove pjesme se jednostavno znaju, pa ih danas slušaju brojne generacije.

Prisjeća se Langer da je 80-ih godina prošlog vijeka rokenrol bio silna snaga u Evropi, jer su pjesme imale jasnu poruku, čega danas, nažalost nema.

„Kad bi mediji počeli svaki dan da puštaju rokenrol to bi bio prvi žanr, ali to njima nije u interesu“, konstatuje Langer.

Grupa Atomsko sklonište danas putuje po EX-YU prostorima i kažu da Balkan još uvijek ima dušu, posebno na području juga gdje je duša i dalje netaknuta.

Originalna postava ove grupe bila je desetak godina, a nakon smrti pjevača Serđa Blažića-Đosera, Bruno Langer, koji je do tada bio basista, oprobao se i kao pjevač.

„Ja sam basista koji je 30 godina u poziciji basiste koji pjeva. Napisao sam većinu tih pjesama i mislim da je to najprirodnije i ljudi su to prihvatili“, govori nam Langer.

Za publiku u Trebinju ima samo riječi hvale. Posljednjih godina gostovali su nekoliko puta u gradu ispod Leotara, ali na otvorenom posljednji put 2012. godine, takođe, na Moto skupu.

Trebinjci su ih lijepo primili, pa im je to i najveća snaga jer na svakom koncertu pjevaju kao da im je prvi put.

ODNOS SA SERĐOM BLAŽIĆEM

Serđo Blažić, pjevač grupe „Atomsko sklonište“, bio je Langerov cimer na turnejama i 15 godina borio se sa karcinomom limfnih žlijezda. Iako su mu doktori dali samo dvije godine života, on ih je demantovao.

„Zahvaljujući rokenrol muzici u svemu je bio jači, pa i od zračenja i hemoterapije“, priča Langer, dodajući da je tako shvatio i šta je njegova kultura života.

Kultura smrti je autoagresija, jer se čovjek počinje ubijati sa hemikalijama i drogama. Toga kod „atomaca“ nema, jer su u sastavu imali pjevača koji se svakog dana borio za život.

„Ta muzika je bila lijek za njega i to je ostalo u nama“, kaže nam Langer, dok potpisniku ovih redova pred očima dolaze slike iz pulske diskoteke „Piramida“ i Serđa – koji je pjevao sjedeći na barskoj stolici i ne znajući da je to njegov posljednji nastup.

trebinjelive.info

Post Author:

Leave a Reply

Your email address will not be published.