Zamišljam kako ovaj intervju bilježim, tako je to izgledalo još prije tridesetak godina kad sam lovio po Palachu Koju Zelenog zuba za Novi list, tintom. Natapam prste tim plavetnilom koji bi bili recimo zgodni za potrebe privođenja u policijsku postaju, i poslije jednostavno odem pod špinu i oštrim mlazom ispirem sve s ruku. Ubrzano pišem, izostavljam proizvoljno neke dijelove priče ne iz ekonomičnosti već iz nedostatka kondicije u stenografiji, guram si jezik među usne, usredotočen sam na govornika, ispunjavam kvadratiće u starom neiskorištenom ‘lipa’ bloku s narančastim koricama.
Povremeno budem užasnut jer neki dijelovi monologa jednostavno iskliznu, pitam se hoću li ih se moću prisjetiti u prihvatljivo autentičnom izdanju. Pa, vrijeme se promijenilo. Mobitel osrednje kvalitete kojim barata i autor ovog teksta u sebi sadrži snimalicu, nekad smo takvu spravu superiorno nazivali diktafonom, i ništa od razgovora ne nestaje. Tako sam posjeo nasuprot sebi sjajnog pjevača, autora, ugodnog i elokventnog sugovornika, eruditu, u svrhu intervjua.
Grupu sam Quasarr prvi puta upoznao, kao jedan od članova žirija, u sklopu demo festivala u zagrebačkom klubu Aquarius, pred petnaest godina. Boris Štok je, zaobilazeći stroga pravila propisana od strane organizatora gdje je najmanje jedna pjesma morala biti na domaćem jeziku, uzeo u ruke knjigu i iz nje čitao/recitirao. Moje je prvo pitanje stoga bilo sjeća li se te epizode i koji je naslov to bio te zbog čega je izvodio autorske stvari na engleskom na samom startu karijere?
BŠ: Prije svega, hvala ti lijepo na komplimentima! Naravno da se sjećam tog koncerta i možda se čini davnim, ali šta je 15 godina, haha… Mislim da smo uvijek bili malo pretenciozni, pa je čitanje poezije i pjevanje na engleskom jeziku bilo prirodno i na tragu onoga što sam tada slušao. Štivo iz kojega sam čitao bila je lirika, netom izdana zbirka erotskih pjesama Srebrenke Iveković.
VS: Frank i ti činite okosnicu benda. Kroz bend je prošao veliki broj ljudi, zar ne? Međutim, proteklih nekoliko godina tu je stalna postava?
BŠ: Filip i ja smo tu od početka priče, ali je u posljednjih 4 godine postava stalna i osim nas dvoje uključuje: Hrvoja na klavijaturama, Sergeja na basu, Dinota na bubnjevima i Jelenu kao back vokala. Možda sam subjektivan, ali vjerujem da je trenutno bend uživo u odličnoj formi i da jednako dobro funkcioniramo na svim pozornicama: velikim, malim, kazališnim, klupskim, festivalskim ili u studiju. To je rezultat puno svirki i kontinuiteta rada koji onda i publika prepozna pa su i koncerti sve bolji.
VS: Krajem prošle godine objavili ste treći album, Sjene. I ovaj ste materijal vrlo polako snimali, čini se da vam je vrijeme manje važan faktor od potrebe da album zazvuči savršeno?
BŠ: Ako mene pitaš, glazba je vrlo subjektivna stvar i nikad ništa nije savršeno pa tako ni ovaj album, ali smo sretni kada se jedan kreativni ciklus benda zaokruži i zazvuči kao cjelina. Bez obzira na ukuse, mislim da album ima nekoliko stvarno dobrih pjesama i super je da su 3,4 već zaživjele u radijskom eteru. Pjesma „Ljubav“ u kojoj gostuje Josipa Lisac, dobila je i Porin za vokalnu suradnju te nam dala nazovimo to „pedigre“ kod publike i radijskih urednika. Stoga, da, vrijeme nije faktor već samo dobre pjesme, kontinuitet rada i svirke.
VS: Jedno pitanje malko izvan okvira zanimanja za tvoje angažmane u pjevanju. Album kao format izlazi iz uporabe. Kako se ti snalaziš u tome? Hoće li domaća diskografija pronaći pravi odgovor na instant potrošnju glazbe?
BŠ: Način na koji se danas strana glazba sluša zaista djeluje više kao reklama, a slušatelj kao da nema koncentraciju za više od 2 minute. Smatram da je diskografija u klasičnom smislu izumrla vrsta i da ponuda ne prati potražnju, pa u želji da zadrži kontrolu i prihode uzimaju preveliki dio autorskog udjela. Također smatram da je ponuda diskografa prespora, neučinkovita i ne prati ono što se događa koncertno i na terenu. Hrvatska je mala zemlja, tržišno vrlo limitirana i stvari se mogu promijeniti brzo ako se pojavi neki novi način distribucije. Ali budimo realni, teško da će se to dogoditi jer glazba i kultura koju preferira većina slušatelja u regiji nije ono što preferiramo npr. ti ili ja, pa ne treba čuditi konzervativnost ponude.
VS: Kako se vidi, da se vratimo temi, Sjene imaju fantastične kritike. Držiš li da ti ogledi o kvaliteti nečijeg rada imaju učinke na publiku ili postoje alternativni putevi prema fanovima, npr radijskim emitiranjem, šeranjem linkova na fejsu, razmjenom mišljenja na društvenim mrežama?
BŠ: Imaju učinke, ali to opet ovisi koliko ljudi pročita recenziju te koliko je ista aktualna na društvenim mrežama i slično. Kada nešto postane dio retorike u PR-u, onda to postaje opće prihvaćena istina. Voljeli to ili ne, ali to je vrijeme u kojem živimo pa ga treba tako i prihvatiti te iskoristiti u svoju korist koliko je to moguće. Nama feedback najviše dolazi i dalje putem koncerata.
VS: Poznavajući te kao autora stekao sam dojam da pišeš tekstove izluđujućom lakoćom, na isti način kako ih i predivno interpretiraš?
BŠ: Još jednom, hvala ti na komplimentu. Meni su tekstovi nastavak melodije i nastojim da se nadopunjuju. Vrijeme je nekako najbolji filter za tekstove, a s obzirom da iste pjesme izvodimo godinama zadovoljan sam kako sve zvuči.
VS: Lirika ti gotovo uvijek sadrži vrlo emotivne elemente, a u tvom je glasu često prisutna doza suzdržanosti, distance, kao da želiš naglasit svoju ulogu objektivnog promatrača?
BŠ: Upravo tako, ti si ujedno i prvi sugovornik koji je to uočio ili barem formulirao suvislo! Previše puta se moram objašnjavati kako interpretiranje teksta oduzima šarm i dojam slušatelju. Pjesme su samo dijelom autobiografske, riječi su tu da zaokruže melodiju i daju kontekst glazbi. Quasarr ipak ne svira šansone, barem ne za sada, haha!
VS: Promociju Sjena ste upriličili već u zagrebačkom klubu Vintage. Prema riječima svjedoka koji su imali prilike nazočiti koncertu, osim što je prostor bio krcat, nastup je u svakom smislu bio fantastičan.
BŠ: Je, bilo je odlično! Zagreb nas je od prvog dana odlično prihvaćao, koncerti su odlično posjećeni, a publika zna sve tekstove. Tamo sigurno imamo najveću bazu fanova, ali s obzirom na brojne festivale i klubove u kojima sviramo tijekom godine, to je i logično.
VS: E, pa zaista je odlična prilika i da se Riječani imaju prilike uvjeriti u vašu uigranost već u petak, 8. travnja, u bivšem Stereu? Imate li za lokalni teren neku ekskluzivu ili naprotiv ćete primijeniti vrlo sličan koncept kao i u Vintageu?
BŠ: Imamo naravno! U Rijeci smo zadnji puta «live» nastupali kao dio predstave «Pour homme et femme» u HNK, ali nismo dugo imali pravi klupski koncert pa se jako veselimo ovom nastupu pred riječkom publikom i druženju s našim prijateljima. Premda će koncert bit energičan kao i ovaj u Vintageu, samo za ovu priliku u goste nam dolazi nesumnjivo najveća glazbena diva ovih prostora – Josipa Lisac. Time će i riječka publika konačno imati priliku vidjeti i čuti live izvedbu pjesme «Ljubav».
VS: Katkad mi se čini da si limitiran ‘samo’ radom u matičnom sastavu, pa si već posegnuo za suradnjom s Vedranom Križanom u Manofonu. Objavili ste do sada dva albuma, jel ima nešto novoga na tom planu?
BŠ: Istina je da uvijek moram nešto novoga raditi, pa je tako suradnja i kreativni proces s Vedranom, izrodio dva vrlo lijepa pop albuma. Trenutno taj projekt miruje, ali čim budemo našli vremena i novih ideja siguran sam da će se nešto novoga izroditi.
VS: Nekoć sam sanjario kako surađujem s Milanom Mladenovićem, s jednim od onih ljudi koji su napisali veliku pjesmu i otkrivali kako svoje tako i moje najdublje želje. Nažalost, najbliže što sam mu bio je treći red na koncertu u Lovorci Kukanić, davnih dana. Da li postoji netko iz tvoje adolescentske dobi, uzor s kojim želiš podijeliti studijski mikrofon i koncertni podij? Ako ne s domaće scene, onda možda s inozemne?
BŠ: Nisam o tome puno razmišljao, ali htio bih reći kako imam zaista veliki respekt prema svim autorima i izvođačima koji uspijevaju biti relevantni, a stilski i dalje vjerni onome što rade. Neke suradnje su se već dogodile, kao što je ova s Josipom Lisac koja imponira svakom pjevaču. Povremeno nastupam kao gost Mrletu i Ivanki u njihovom projektu, ali govoreći o uzorima nisam još našao srodnu dušu na hrvatskoj sceni. Što se tiče inozemne scene, to bi svakako mogao biti bilo tko od navedenih: Depeche mode, Bjork, Roisin Murphy, George Michael, Nick Cave, David Bowie i Jeff Buckley (da su živi) i još mnogi čija je ekspresija utjecala na mene.
VS: Proživljavaš svoj autorski zenit, to je evidentno. Svakom riječju i pjesmom, kao i nadnaravnim glasom, odašilješ prema slušateljima mjesta, sjećanja, proživljavanje emocija. Razotkrivaš se, da pojasnim. Koliko si ti ondje osobno, a koliko se može čuti tuđe iskustvo?
BŠ: Ja sam u tome 120%, ali ne nužno uvijek lirikom već ekspresijom, energijom i interpretacijom. Smatram da inače nikako ne možeš biti uvjerljiv performer!
VS: Za kraj te molim preporuči čitateljima portala svoj omiljeni album svih vremena, kao i aktualno otkriće!
BŠ: Nemoguće je svesti na tako mali broj, ali evo nekoliko: «Violator» Depeche mode, Jeff Buckley «Grace», The Doors «Strange days», David Bowie «Let's dance» i «Hours» , «The Cult «Love», Moloko «Statues», Guns n’ Roses «Appetite for Destruction»,itd. Trenutno otkriće mi je Tame Impala «Currents».
mojarijeka.hr
