Rodrigo Amado: “Muziku treba slušati bez predubeđenja”

Laureat priznanja za najbolji album 2015. godine u anketi najuglednijeg portala za fri-džez i improvizovanu muziku Free Jazz Collective, portugalski saksofonista Rodrigo Amado jedan je od najupečatljivijih improvizatora na savremenoj evropskoj džez sceni. Motion Trio je njegov omiljeni sastav poslednjih godina, povremeno uključujući kao goste istaknute svetske soliste, poput tromboniste Džeba Bišopa i trubača Pitera Evansa. Koncert na 33. Beogradskom džez festivalu Rodrigo Amado Motion Trio održaće večeras od 23 časa u sali Amerikana Doma omladine Beograda.

Počeli ste da svirate saksofon sa 17 godina, kako ste ušli u svet džeza?

Rodrigo Amado: Počeo sam da sviram da sviram prilično kasno. Doživeo sam ozbiljnu nesreću, zbog koje sam morao duže vreme da budem u krevetu. Majka me je pitala šta bih želeo da radim kako bih prekratio vreme, a ja sam bez oklevanja odgovorio: želim saksofon! Ali, moja opsesija muzikom počela je mnogo ranije. Već sa 9 godina imao sam priličnu kolekciju ploča i većinu slobodnog vremena sam provodio sušajući muziku, tada još uvek ne džez. Upoznao sam se sa zvukom saksofona kroz rad umetnika i bendova kao što su David Bowie, Roxy Music, Van Der Graaf Generator, King Krimson, Brian Eno, James Brown, ali i mnogi drugi rok, fank i pop bendovi. Sve se promenilo kada sam dobio saksofon od roditelja, a uz njega i tri ploče koje sam potpuno “izlizao” od slušanja. To su bile jedna kompilacija Charlie Parkera, “Go” Dextera Gordona i “Three for All” Philla Woodsa. Moj otac je imao i neke ploče Sonny Rollinsa (na jednoj je bila fantastična verzija numere “Sonnymoon for Two”) i album “Three Blind Mice” Art Blakeya, sa Wayne Shorterom. To su bili prvi uticaji kojih se sećam. A onda su, ubrzo došli i drugi: Ornette Coleman, Archie Shepp, Booker Ervin, Tim Berne, Pharoah Sanders, Arthur Blythe, Julius Hemphill, Gerry Mulligan, Glenn Spearman, Steve Lacy, John Carter, Sam Rivers, Hamiet Bluiett… Uvek sam slušao najrazličitije vrste muzike, što nas vodi do mog mišljenja o tome šta je ključno da bi muzičar naučio kako da svira džez – neophodno je slušati velike majstore. Naravno, muzičko obrazovanje je veoma važno u izvesnim aspektima, ali nije dovoljno samo po sebi. Osim ukoliko vas ne zadovoljava puka interpretacija nečega što su drugi muzičari već stvorili. Često primećujem da muzičari koji završe džez škole zaglave u ćorsokaku sa svojom muzikom, a oni koji uspeju da prevaziđu granice su upravo oni koji slušaju mnogo muzike. Važno je da se muzika sluša bez predubeđenja i sa snažnom željom da se izađe iz zone komfora. Ukoliko stalno slušate istu vrstu džeza, nešto što već dobro poznajete, jako je teško proniknuti u unutrašnje misterije ove muzike, jer one leže u onome što je manje očigledno.

Rođeni ste u Lisabonu, a Portugal je generalno poznat po velikim umetnicima. Da li ste primetili neke zajedničke karakteristike koje ih povezuju? Zašto je u Portugalu stasalo toliko kreativnih ljudi?

Rodrigo Amado: Fašistički režim koji je bio na snazi do 1974. godine nije dozvoljavao da se muzika i mnoge druge umetničke forme razvijaju. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka postojao je veliki kulturni jaz između Portugala i ostatka Evrope, na primer Velike Britanije ili Nemačke, gde su upravo ove godine bile jako važne na polju razvoja umetnosti. Verovatno je eksplozija svih sloboda nakon revolucije bila presudan momenat i za kreiranje plodnog tla za razvoj umetnosti i ključ za razumevanje šta se sve na tom polju desilo tokom poslednje četiri decenije. Lisabon već dugo ima jako zanimljivu andergraund muzičku scenu. Na početku je bila bazirana pretežno na alternativnom roku i eksperimentalnoj muzici. Cela lokalna scena je sarađivala, bilo je dosta ukrštanja različitih žanrova i svi su sa pažnjom pratili šta se dešava na sceni izvan Portugala. Pojavile su se i odlične prodavnice ploča i radio emisije. Ali, kada govorimo o džezu, ključni trenutak se desio 2001. godine kada je osnovana produkcija Clean Feed. To je bila prva mogućnost za muzičare, među kojima sam i ja, koji su bili “zarobljeni” na eksperimentalnoj sceni, ali su se jako zanimali za džez, da bolje upoznaju šta je ono što ih zapravo zanima i da postanu deo mnogo veće zajednice, u kojoj džez može biti i eksperimentalan i kreativan. Do tada, tokom osamdesetih i devedesetih prošlog veka, dominirala je mejnstrim scena, a slobodna improvizacija, kojom se bavim od 1984. nije uopšte uzimana za ozbiljno. U tom smislu, Clean Feed je za mnogo nas značio osećaj da nismo sami, da je ono što radimo deo mnogo veće priče i, što je najvažnije, da i mi možemo biti deo šire muzičke scene. Tek tada sam počeo da sarađujem sa stranim muzičarima i da snimam albume. Još jedan važan fakor za razvoj scene je dinamika samog grada – novi prostori se stalno otvaraju, ako jedan dobar bude zatvoren, otvore se dva nova. Postoji fascinantna mreža nezavisnih promotera, koja održava scenu živom. Često koriste ad-hoc prostore koji su iz nekog razloga privremeno prazni, na primer stanovi za iznajmljivanje, zgrade koje su predviđene za rušenje i slično, i u njima organizuju koncerte. Mislim da je to nepovratan proces i da će scena samo nastaviti da se razvija.

Pored muzike, bavite se i fotografijom – da li u Vašem slučaju postoji neka posebna veza između ove dve umetnosti?

Rodrigo Amado: Fotografišem već mnogo godina. Otac mi je slikar, a majka se bavila dizajnom, tako da mi je cela porodica vrlo vizuelno orijentisana. Nakon mnogo godina korišćenja mojih fotografija za postere, omote albuma i slično, konačno sam osetio potrebu da razvijem fotografski projekat, verovatno i zato što kao muzičar provodim dosta vremena na zanimljivim mestima pogodnim za fotografisanje. Posebno me je privukla činjenica da fotografijom mogu da se bavim sam, za razliku od muzike koja je ponekad iscrpljujuća, jer podrazumeva kolektivni rad. Zapravo, jedna umetnost stavlja u ravnotežu onu drugu. Kada se bavim fotografijom mnogo sam introspektivniji, ponekad se pretvaram u pravog usamljenika, što mi je potrebno zbog koncentrisanja i pronalaženja inspiracije. Ove godine sam, pored nastupa širom Evrope, Rusije i SAD-a, išao na dva važna fotografska putovanja, koja su mi pomogla da još bolje shvatim koliko su mi potrebne obe aktivnosti. Mislim da je veza između umetnosti, u ovom slučaju muzike i fotografije, vrlo individualna stvar. Kada sam ja u pitanju, veza se stvara u meni i oblikuje je moja ličnost. Osim toga, nema mnogo formalnih veza između mog stvaralaštva u muzici i fotografiji, izuzev ako ih sam konceptualno ne kreiram. Trenutno završavam produkciju novog albuma sa Amado/McPhee/Kessler/Corsano Kvartetom, koji će se zvati “A History of Nothing”. To će biti naziv i mog novog fotografskog projekta, koji sam napravio pre nekoliko meseci na dugom putovanju po SAD. Jedina stvarna veza između njih je što su nastali u istom vremenskom periodu i dele istu stvaralačku energiju, isti kreativni prostor. Iz svega toga mogu da počnem da stvaram i nove veze – na primer, da neke od fotografija iz te serije iskoristim za omot albuma, ili da ih projektujem tokom koncerata kvarteta, kao novi element improvizacije.

Na 33. Beogradskom džez festivalu ćete nastupiti sa Motion Triom. Po čemu se on razlikuje od odstalih ansambala čiji ste član?

Rodrigo Amado: Motion Trio je moj “radni bend” što ga u potpunost razlikuje od ostalih grupa u kojima sviram. To je postava koja mi dopušta da temeljno istražujem svoje ideje, u kontinuitetu sa istim muzičarima. Naravno, uvek postoji opasnost da ćemo postati stilski suviše predvidivi jedni drugima, te da ćemo početi da se ponavljamo ili koristimo ideje za koje znamo da će odraditi posao. Ali upravo to je i naš najveći izazov i okidač kontinuiranog razvoja. Kada smo na probama potpuno smo svesni poznatih elemenata koji se pojavjuju, ali uvek nalazimo nove načine da se borimo sa njima, da ih preoblikujemo i, nadam se, kreiramo nešto drugačije – čak i po cenu toga da sve rizikujemo i da se suočimo sa neuspehom. Upravo je taj proces ono što čini rad jednog benda važnim. Kroz njega se uči i razvijaju se veštine kako izbeći kliše, kako preći granicu do uzbudljivog i novog. Uvek govorim da ukoliko muzičar želi da dosegne nove nivoe u slobodnoj improvizaciji, mora neprekidno vrlo naporno da radi, jer se promena dešava jedino tako. Dosegneš jedan nivo, nastaviš da radiš, stigneš do drugog, i tako stalno.

Vaši projekti su stopostotno improvizovani. Na koji način se u Motion Triu usaglašavate kada želite da izazovete određeni zvuk, ideju ili atmosferu?

Rodrigo Amado: Nemamo nikakav prethodni dogovor ni na sceni ni u studiju. Kao i sva druga muzika koju objavljujem, Motion Trio je u potpunosti improvizovan projekat. Jedina instrukcija koju dajem je ona da numera počne, i to je to. Za mene je najvažnije da stvaram u trenutku, da direktno povežem glavu, srce i telo, što mi omogućava da sviram muziku koja je iskrena. Jedine pripreme, bilo kada vežbam sam ili sa bendom, su one koje pomažu da tok stvaranja bude brži, tečniji, da se ubrza komunikacija između mozga i vrhova prstiju, između mozga i srca, a potom i sa kreacijom kolega na sceni. Volim o tom procesu da razmišljam kao o komponovanju u realnom vremenu, pa stoga i mogu da pronađem u našoj muzici određene forme, harmonske konsturkcije i melodije. U tom smislu, improvizacija je ključna za oblikovanje muzike u onom pravcu u kojem zajedno želimo da ide, a potencijal stvaranja je beskonačan. Svestan sam da je većina sirovih materijala na kojima radimo izvedena iz džez tradicije, ali to se dešava na nesvesnom nivou.

Motion Trio je takođe poznat po gostovanjima izuzetnih muzičara. U okviru ovogodišnjeg programa Beogradskog džez festivala iste večeri kad i Vaš bend, nastupiće jedan od kolega sa kojima ste sarađivali – Peter Evans sa svojim ansamblom. Kako biste opisali vašu saradnju? Koji je bio njegov doprinos triu?

Rodrigo Amado: Kada smo osnovali Motion Trio, svi smo bili na različitim nivoima razvoja – Gabriel je bio vrlo mlad, a Miguel je došao iz potpuno drugog konteksta. Naši koncerti bi uvek bili eksplozija energije i radosti, ali sa očiglednom potrebom za uspostavljanjem konzistentnog rasta benda kao zajednice. Zato sam sa našom grupom suočio i četvrtog muzičara, kako bi izašli iz zone komfora. Uvođenje u bend muzičara jakih karaktera i velike snage, kao što su Jeb Bishop ili Peter Evans predstavljao je ultimativan način testiranja nas i našeg rasta.

Slogan ovogodišnjeg Beogradskog džez festivala je “DŽEZ VIZIJE”. Kakve su Vaše vizije džeza za budućnost?

Rodrigo Amado: Moja vizija džeza je oslobođena muzika, puna slobode, ljubavi, čovečnosti, tolerancije i poštovanja. Bez zidova. To bi mogla da bude i moja vizija ovog ludog sveta u kojem živimo.

Koncert je realizovan uz podršku Ambasade Portugala u Srbiji.

Ulaznice su u prodaji preko EVENTIM mreže.

Total
0
Shares
Previous Article
Kozmodrum

Kozmodrum 16. studenog u KSET-u promovira album "Gravity"

Next Article

Boris Štok objavio debitantski EP "Puls"