Share
Triggerfinger, klap! Treći put

Triggerfinger, klap! Treći put

Prvo da riješimo onaj dio u kojem ja obožavam neki bend.  Prije pet godina ovi Belgijanci su se pojavili na radio stanicama s obradom pjesme “I Follow Rivers“ koju u originalu pjeva Šveđanka Lykke Lii i to je kod nas i ostala jedina njihova pjesma koja se i danas na radiju redovito čuje.  Pogledali smo spot, zaljubili se u njihove pojave i nastavili slušati sve što se njihovo moglo naći na YouTube-u. Isplanirali otići na Špancirfest 2013. samo zbog njih i klince uhvati neka viroza i ne odemo, ajme tugo moja…no već godinu dana kasnije dolaze u Tvornicu i dan prije gostuju na Radiju 101 gdje dijele “meet and greet“ ulaznice, skupim hrabrosti, nazovem, popričam s ljudima i ne izblamiram se s engleskim ( da vam samo mogu opisati koliko mi je neugodno bilo…). Pred stotinjak ljudi održe koncert kakvom se nitko nije nadao, s toliko energije da je bilo uopće teško povezati s pjesmama koje čuješ na albumu. Nakon koncerta nas četvoro se u bunilu penjemo po nekim stepenicama i ulazimo k njima u strahu o čemu ćemo i kako uopće pričati. A oni se razvezali, grle nas, basist Paul priča kako je pao s bicikla i boli ga noga, bubnjar Mario kako nije stigao kupiti magnete kao uspomenu  na Zagreb, Ruben kako smo svi zgodni tu u Zagrebu, svi se skupa poslikamo par puta, pa kod mercha se opet ne odvajamo, razgovaraju sa svima, ljudi oduševljeni, kupujemo majice, potpisuju nam se na sve živo i jedva se svi skupa rastanemo. Sljedeći put dolaze u srpnju 2015., nekako su na brzinu u turneju ubacili Zagreb, a mi u to ime pomaknuli odlazak na more. Cijelo jutro birala sam po centru Zagreba magnete koje ćemo im navečer dati, dan nikako da prođe…prirede nam novi koncert za pamćenje u Velikom pogonu, a mi se osjećamo kao veterani njihove glazbe i njihovi najbolji frendovi. Nakon koncerta ih nema nigdje, nitko ne kupuje ništa od mercha i ajmo svi doma. Srećom, na dolasku u Tvornicu sreli smo Paula, izgrlili se i tad sam mu uručila pomno birane magnete.  Neko vrijeme ni traga ni glasa od njih, samo zasebnim projektima koje rade. Koma. U međuvremenu se ja zaljubim u islandski Agent Fresco, u norveški Leprous i još neke krasne bendove, pa ta tišina postane podnošljivija. Ajme, ovo sad već zvuči kao prava drama, stop. Uglavnom, snimili Triggerfingeri novi album “Colossus“ i hop, dolaze ga predstaviti u Zagreb. Pa, dobrodošli nazad!

Za predgrupu su nam doveli važne predstavnike newyorške noise rock scene,  A Place To Bury Strangers. Prijatelji koji obožavaju ovaj bend pripremili su me par dana prije da slučajno ne zakasnimo i ne propustimo njihov nastup. Obzirom da ih je frendica gledala u živo bar 10 puta, i što mi je sve napričala o njima, nema smisla oglušiti se na poziv.  I tako smo u prvim redovima s pravim obožavateljima guštali u nečemu što se rijetko može vidjeti, a gotovo ih i ne vidiš kroz gusti dim i svjetlosne efekte. Samo na trenutke prema tebi blješte oči divlje ( zapravo vrlo simpatične ) bubnjarice, a sa svake strane vidiš sjene gitarista i basista zaljubljenih u buku koju njihovi instrumenti proizvode, pa onda par puta opale tim istim već izguljenim i izubijanim instrumentom o pod. Par puta ti kroz maglu pred nosom izviri vrat gitare, a doletio je i mikrofon u publiku i tražili smo svi nešto po podu, netko je našao i vratio basisti, iza nas nitko vjerojatno nije ni skužio što se događa. Kad smo mislili da je gotovo jer je cura otišla, basist je prošao kroz publiku na središte Velikog pogona, a kako su se ostalo dvoje stvorili u krugu koji je obavila publika oko njih, ne znam. Iz centra kruga smo čuli još malo prekrasne psihodelične buke za koju još dugo ne bih poželjela da prestane, ali kad znam tko dolazi na pozornicu poslije njih, mogu se pomiriti s tim da su gotovi. U proljeće izbacuju peti album, pa se nadam da će nam ga doći predstaviti samostalno i da će ovaj suludo dobar šou trajati barem dva sata.

Uparkirani smo ostali u prvim redovima misleći kako će biti barem onoliko ljudi koliko je došlo zadnji put kad je Triggerfinger nastupao u Velikom pogonu, barem solidna gužvica. No bilo je manje ljudi i oni koji su bili prvi put ostali su paf kad je sve to krenulo, a mi koji smo ih već gledali smo standardno uživali. Otvorili su dvijema pjesmama s novog albuma, pa su na red došle starije koje volim ali mi se pjevač Ruben činio malo pretih i u “First Taste“ jednostavno nisam čula vriskove koji krase tu pjesmu, osobito na koncertu. A zapravo sam mu bila predaleko jer sam bila na strani gdje se sve trese od Paulovog razornog basa i Mariovo luđačkog nabijanja  po bubnjevima, pa sam se prešaltala bliže sredini. Pjesmu  “My Baby’s Got a Gun“ koja počinje lagano i prelazi u crescendo, pa se opet vraća u decrescendo uspjeli su izvesti gotovo u potpunoj tišini publike, pa se iz toga vidi da nas je puno bilo na prethodnim koncertima. Tu se vidjelo Rubenovo zadovoljstvo na licu, a ja sam odahnula što je dobro prošlo i znala sam da će dalje biti žešće. I bilo je, a s “All This Dancin’ Around“ su nas rasplesali kako samo to oni znaju, dobacili nam novu fora pjesmu “Colossus“ koja mi je draža otkad sam vidjela ovu šljakersku verziju, moram vam to pokazati:

Jedva smo ih izmamili na bis gdje smo čuli “Afterglow“ s novog albuma i predobru obradu “Man Down“. Niti najmanje mi nije nedostajala „I Follow Rivers“ s kojom su se i proslavili i vjerojatno im na uši izlazi. Draže mi je čuti njihove pjesme, krasne su, samo si treba dati vremena i preslušati. Evo, danas tek sa punim zanimanjem slušam novi album u cijelosti.

Doći ćemo mi i sljedeći put, a bilo bi super i da nas iznenade nekim novim momentom u nastupu i da dođe puno više ljudi s nama da ih još malo jače raspalimo na pozornici. Uglavnom, ljubav još traje.

Autor: Andrijana Lepka  /  Foto: Dario Lepka

 

Leave a Comment