Leprous u Beču – sanjali smo otvorenih očiju

Imate li bend svog života? Imam ja, bez pardona sam ih službeno tako proglasila prije godinu dana. Trebalo mi je par dana da suzbijem emocije i napišem kako nam je bilo na njihovom koncertu, a da se izvještaj ne pretvori u roman.

Autor: Andrijana Lepka

Leprous je fascinantna norveška petorka na koju ako niste slučajno naletjeli ( ili na nekog  obožavatelja koji će dati sve da ih cijeli svijet čuje, recimo mene ), niste mogli kod nas čuti na radiju, a vjerojatno ni puno pročitati o njima. Iznimni su to muzičari koji preko 15 godina neumorno sviraju na turnejama, uvijek idu korak dalje u glazbi s albumima u koji su meni vrijedni kao zlato s najskupljim, uvijek  različitim dragim kamenom.  Kada su u veljači bili u Zagrebu kao predgrupa Devinu Townsendu gotovo da nije bilo ni jedne reklame, postera, specijalne najave, ali se Tvornica svejedno gotovo skroz popunila. Ne zbog Leprousa doduše, ali mnogi koji su došli vidjeti Devina ostali su iznenađeni kako je moguće da ih prije nisu bili svjesni.

Na ovoj turneji ( s već rasprodanih 9 dvorana ) promoviraju ljetos izdan album “Malina“ kao posebne goste imaju( kako oni to kažu svoj bratski bend ) islandski Agent Fresco u koji smo se zaljubili prošle jeseni na koncertu u Zagrebu. Prozvani su s pravom jednim od najzanimljivijih bendova čija je glazba različita od svega što ste dosad čuli, a čiji energični nastupi se nikad ne zaboravljaju. Kao da to već nije dovoljno, sa sobom kao predgrupe vode i norveški Astrosaur te australsku grupu Alithia. Njih nismo istraživali, pustili smo ih da nas iznenade na koncertu.

Prije koncerta imala sam priliku s još 3 zaljubljenika u Leprousovu glazbu kao VIP gost provesti sat i pol s članovima benda. Bili smo na njihovoj tonskoj probi gdje su nas pitali koju pjesmu želimo da nam sviraju, pa zamislite kako smo se osjećali dok su pred nama izvodili predivne pjesme “Weight Of Disaster“ i “Bonneville“! Nakon toga su sišli s pozornice i razgovarali s nama, grlili nas, slikali se s nama, kao da su oni tamo zbog nas a ne obratno, svaka prvobitna trema je minula u nama i svi skupa smo se osjećali kao doma. Neopisivo su skromni, dragi, lijepi, prijateljski ljudi koji uživaju u onome što vrhunski rade i cijene ljude koji to prepoznaju.

Ulaznice su sve bile rasprodane prije početka koncerta koji je počeo kako je i najavljeno u 19:30. Norveški instrumentalni trio Astosaur u trenu nas je vinuo u svemir bogatim kompozicijama u kojoj su dopušteni post rock, progresivni metal, jazz, psihodelija, blues i mnogi drugi elementi. Moćno djeluju na bini u izmjenama jakih riffova s krasnim melodijama, a posebno je lijepo u ovoj ulozi gledati gitaristu Eirika ispred kojeg smo već stajali u Tvornici zimus u publici kad je svirao s Leprousom i nadam se da će sa sobom u naše krajeve dovesti ostatak Astrosaura, basistu Steinara i bubnjara Jonatana.

Za australsku Alithiu moram reći da sam pročitala da sviraju Astral Space Core, jer meni je njihova glazba jako interesantna, a ne mogu ju definirati. Još je interesantnija zbog šarolikog izgleda članova benda iz raznih krajeva svijeta,  s dodatkom neobičnih instrumenata i dugokosom zamjenskom ruskom pjevačicom koja se pojavljivala i nestajala s pozornice dok su nas ostala šestorica na bini drmali svojim energičnim nastupom. Na momente se činilo da će skočiti na nas. U jednom trenutku je jedan od gitarista predao svoju gitaru na sviranje nekome u publici, a tražio se i bis, no s predgrupama već znamo da smo tražili uzalud i da nam ostaje da se doma bolje upoznamo s ovakvom vrstom glazbe.

I evo ih, na pozornici Agent Fresco za kojim čeznemo od prošle jeseni, jedva možeš povjerovati u ono što slijedi. Prošli put na skućenoj pozornici Malog pogona u Tvornici, sada na puno većoj, pred punom dvoranom, uz prekrasnu igru reflektora, pjevač Arnór Dan Arnarson, Þórarinn Guðnason na gitari i klavijaturama, čupavi kovrčavi Hrafnkell Örn Guðjónsson na bubnjevima i Nicolai Mogensen iz danske grupe Vola kao odlična zamjena za basistu Vignira kojem se rodilo dijete prije 2 tjedna. S ovim vrsnim glazbenicima koji kombiniraju metal, alternativu, rock a dijelom i pop uz strahovitu dozu emocija u pjesmama koje su većinom inspirane vlastitim bolom i srećom, našli ste se u vrtlogu energičnih sinkopiranih ritmova, melodija, divnog Arnorovog glasa ( koji je bio perfektan usprkos strahovito zahtjevnim visinama ) i njegovih dugih vrisaka. Iskreno, bila sam iznenađena koliko nas je pjevalo zajedno s njim i oduševljenje je bilo na vrhuncu kad se spustio među nas ( svoj zbor ), a popeo se i na ogradu kod simpatičnog tonca Chrisa pjevajući na drugoj strani dvorane. Neću vam nabrajati pjesme koje su pjevali, ali preproučam kod upoznavanja s njihovom muzikom počnete sa “Dark Water“, “Howls“, “Wait For Me“, “Pyre“, pa ako vam se svidi i upoznate njihov opus, možemo zajedno jedva čekati novi album jer nova pjesma koju smo prvi puta čuli u subotu je predivna.

Dok traju zadnje pripreme za Leprous, na pozornici nas svojim violončelom  u predivnu “Bonneville“  uvodi Raphael Weinroth-Browne, kanađanin koji je uvelike obogatio zvuk novog novog albuma “Malina“, napetost raste i kad se pred nama pojavljuju oni dragi dečki s tonske probe, izgledaju poput najljepših divova:  na klavijaturama Einar Solberg ( pjevač ), Tor Oddmund Suhrke ( gitara ), Simen Daniel Børven ( bas ), Robin Ognedal ( gitara ) i Baard Kolstad ( bubnjevi ).  Obuzima nas Einarov predivan glas, na to se nadograđuju gotovo tehnički neizvedive gitarske dionice za koje sam sigurna da bi mnogi ozbiljni muzičari poželjeli da su njihove,  uz moćan bas i suludo Baardovo vladanje raskošnim bubnjevima. Mnogi ih još uvijek žele svrstati u progresivni metal, no njihova glazba je neopisiva, daleko je više od bilo kakvog  žanra, ovo je ozbiljan rock s najljepšim melodijama i neizravnim tekstovima koji svakom puštaju na volju da izabere koji san želi sanjati otvorenih očiju. I sanjali smo s njima na javi nove snove i one stare uz pjesme s prehodnih albuma “The Congregation“ i “Coal“. U preko trideset uzastopnih nastupa bez predaha na ovoj turneji, kako bi si tehnički još zakomplicirali nastup ali obogatili doživljaj publici i sebi, svaki dan mijenjaju set listu pa su u nekim gradovima svirali i neke pjesme s albuma “Bilateral“, no sa “Tall Poppy Syndrome“ više ne vole svirati pjesme iako ih publika uporno nagovara jer nama je odličan. Pročitala sam da su nakon Beča, u Poljskoj ipak svirali “Passing“ s tog sada im gotovo omraženog albuma, publika se izbezumila od sreće. Ja sam u šali nekoliko puta već rekla da bih se rastopila i da čujem neku njihovu verziju “Jingle Bells“. Pjevali smo iz sveg glasa s njima, skakali, headbengali, a suze su potekle ( vjerujem ne samo meni ) kad su izašli na bis s pjesmom “Malina“. Izvedba je bila toliko emocionalna i perfektna da još dugo neću moći pribrana pogledati videozapis koji je netko iz publike objavio. Do kraja pjesme smo se sabrali i dalje uživali u njihovom moćnom vladanju scenom, izmjenjivanju pozicija, osobito kad ( kao da već nisu ti moćni divovi ) stanu na povišeni dio pozornice i vidiš predivne figure obasjane svjetlom. Ma, pogledajte slike, pa zamislite da su pred vama. Prepuna dvorana nije se mirila sa jednim bisom, nismo prestajali pljeskati dok se nisu još jednom vratili a zajdeno s ostalim članovima, inače na pozornici ne baš riječiti, Einar nije krio emocije kad je rekao da stvarno nisu planirali još jedan bis. Dok su se pripremali, vragolasti Baard nas je zafrkavao s prvim taktovima pjesama, mi počnemo ludovati, pa stane, pa su se svi ostali na bini uključili u zafrkanciju koje inače nema s njima na pozornici. Najslađa malina umjesto višnje na vrhu torte je bila baš “Weight Of Disaster“, ona koju su za nas svirali na tonskoj probi, a nas četvoro smo bili na okupu u prvim redovima sa svojim boljim polovicama, valjda najsretniji na čitavom svijetu.

Poslije smo se još družili uz pivo s fanovima ( jednako ludim za Leprousom ) koji su došli na koncert iz Slovenije, Slovačke, ostalih dijelova Austrije. Pridružili  su nam se članovi bendova, pa smo se naslikavali, pričali, zahvaljivali, smijali i uživali do ponoći kad su nas sve skupa ispratili zaštitari uljudno van jer moraju zatvoriti klub. No, to nam nije bilo dosta, pa smo još i vani pričali dok su trpali zadnje stvari u autobus.

Snovi se ipak mogu ostvariti.

I, dajte, uzmite si par minuta ako niste čuli za Leprous i pogledajte ovaj video, da vidite kako izgledaju i zvuče na pozornici.

Foto: Dario Lepka

Total
0
Shares
10 comments

Comments are closed.

Previous Article
ŽEN Sunčani ljudi

ŽEN predstavile novi album ‘Sunčani ljudi’

Next Article

Veliki koncert Nikole Vranjkovića 14. decembra u Domu omladine Beograda