Share
Mirela Priselac Remi: ‘Tekstove nekih svojih pjesama ne možemo upamtiti ni za živu glavu’

Mirela Priselac Remi: ‘Tekstove nekih svojih pjesama ne možemo upamtiti ni za živu glavu’

Uoči nastupa na trinaestom izdanju Pozitivnog koncerta za tportal je govorila glazbenica, tekstopisac, skladateljica i izvođačica, prevoditeljica i aktivistica prepoznatljiva po svojim britkim i uvijek zanimljivim istupima u javnosti. Frontmenica Elementala Mirela Priselac Remi otkrila je svoje rituale prije koncerta, zašto ne voli govoriti o privatnom životu te što je može izbaciti iz takta

Autor: Danijela-Ana Morić

Trinaesto izdanje Pozitivnog koncerta, najvećeg i najdugovječnijeg domaćeg dvoranskog glazbenog događaja, održat će se ove subote 2. prosinca u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Elementalu će to biti jedina svirka u Zagrebu u dogledno vrijeme.

Što planirate svirati na Pozitivnom koncertu?

Svirat ćemo svojevrstan the best of jer želimo provozati ekipu kroz mnogo pjesama koje su nam drage. Najgore je raditi popis za tako bitan nastup, jer ne želiš izbaciti nijednu pjesmu, a neminovno ga moraš malo prilagoditi šarolikoj publici. Ne treba od toga bježati – svaki nastup ima neku svoju vibru kojoj mi korespondiramo svojim popisom pjesama. Za Pozitivac će to biti ‘manje šprehe među pjesmama – više svirke’. Mislim da se nitko neće buniti.

Kad su ‘masovke’ u pitanju, kako se dogovorite tko će svirati prvi?

Igramo ‘pismo-glava’ u backstageu tijekom tonske probe. (smijeh) Tko izgubi – svira posljednji. Zezam se, zapravo raspored u većini slučajeva određuje organizator, osim ako neki bend baš ne inzistira, zbog nepredvidivih okolnosti, da svira u određeno vrijeme. Na primjer, ako bend iste večeri svira u dva grada – i to se događalo – inzistiraš da sviraš prvi, u 20 sati. Meni je draže nastupati prije nego poslije jer onda imamo takozvanu situaciju ‘vuk sit, koza cijela’ – odsviraš svoje, a onda sa strane pozornice uživaš u nastupima kolega, neopterećen tremom.

Koju svoju pjesmu ne volite? Postoji li neka stvar koju nikad ne svirate?

Ha, postoji puno pjesama koje nikada ne sviramo, a razlozi su zbilja raznovrsni – postoje neke čije tekstove ne možemo upamtiti ni za živu glavu! Ne znam kako i zašto se to dogodi, kao da ih je napisao netko drugi. Suludo, ali istinito. Ima nekih koje nam jako idu na živce jer smo ih svirali milijun puta, a publika ih voli, pa ih sviramo više za njih nego za sebe. Neke koje smo tijekom ovih 19 godina skladali bolje je i zaboraviti – zato ih ni ne sviramo.

Koji su vam rituali prije izlaska na pozornicu?

Čekanje u backstageu je nešto što mic-po-mic pili živce. Kao da trema nije dovoljan pritisak, još čekaš i čekaš, nikako da kreneš, a sve u tebi jedva čeka taj moment kad ćeš izletjeti pred publiku. Metaforički, kao da stojiš na dasci za skokove u vodu, iznad bazena, odlaziš do ruba, pripremaš se za skok pa se vraćaš, a onda opet na rub, čekajući taj moment skoka u bazen. Prije nego što izađemo na pozornicu imamo svoj tajni ritual koji se nije promijenio od 2004. godine. Osobno 10 minuta prije izlaska na binu nerado govorim. Unutra sam.

Odgovara li vam više klupski koncert ili dvoranska manifestacija?

Tijekom ljeta mi je draže svirati na otvorenom iz praktičnih razloga. I komarcima je isto draže kad sviramo na otvorenom ljeti. Zimske svirke su mi baš klupske, što manji klub, to bolje, zbog neposredne razmjene energije s publikom. Kod nas je malo dobrih dvorana koje mogu podnijeti koncert… Na sreću, Pozitivac s time nema problema. Dom sportova smo već odavno testirali i ovako masovno i samostalnim koncertom.

Koliko je teško kada bend često nastupa ostati svjež i uvijek drukčiji na bini?

Točno onoliko koliko si se voljan potruditi. Ako stalno sviraš jedno te isto, mehanički, bez nekih prevelikih emocija, naravno da ćeš dosaditi i publici i sebi. Meni je super to što se uvijek zezamo na pozornici tijekom koncerta – uhvatimo jedni drugima pogled, osmijeh, dogode se neke sitnice koje publika ni ne primijeti, a mi se znamo skršiti od smijeha. Nije se jednom dogodilo da smo se Shot, Vida i ja previjali od smijeha za mikrofonom usred pjesme. I publika te povuče da napraviš nešto drukčije u pjesmi, zapravo dosta reagiramo na njihovu reakciju, pa nam nije dosadno jer nijedna publika nije ista.

Bili ste na gostovanju reperice M.I.A-e. Što ste ondje dobrog čuli, naučili?

Premda sam došla s ogromnom naklonošću, moram reći da mi je zapravo bilo dosadno. Razgovor je bio poprilično jednostran i površan. Sjajni voditelj tribine Srećko Horvat, kojeg jako poštujem, pokušao je u nekoliko navrata spasiti razgovor, ali MIA se vrtjela u krug s nekoliko misli koje je reciklirala tijekom dva sata. Mislim da je riječ binary ponovila 20 puta. S druge strane nitko ne može osporiti to da se, u okvirima pop muzike, bavi temama koje se u mainstreamu smatraju tabuima i zbog toga joj skidam kapu!

Da možete zaustaviti trenutak i osvrnuti se na same početke Elementala, koje biste razdoblje izdvojili kao prijelomnu točku?

Izdanje albuma ‘Male stvari’ 2004. godine, početak rada s bendom kao punopravnim članovima (a ne samo kao pratećim instrumentalistima), ‘Romantika’ i ‘Iz dana u dan’ kao singlovi koji su nas iz undergroundazakucali na radijske top-ljestvice.

Bendovi koji se bave socijalno-političkim temama uglavnom biraju reggaeili hip hop kao žanr kojim će se izraziti. Što mislite, zašto je to tako?

Svaki žanr nosi svoj jaram, neku svoju povijesnu ostavštinu koja je vezana s njegovim ishodištem. Reggae i rap žanrovi su koji potječu iz sirotinjskih okruženja u kojima su borba, prosvjed i bunt bili nužnost. Tako da većina izvođača zapravo samo slijedi te unaprijed zadane okvire žanra. Ovima koje ste naveli pribrojala bih i punk.

Jesu li žene kod nas i na Balkanu dovoljno svjesne svojih mogućnosti i spremne suočiti se sa životom bez pomoći muškaraca?

Ne znam zašto bismo se morale suočavati sa životom bez pomoći muškaraca? Pa bitka za ravnopravnost spolova, između ostalog, traži pravednu raspodjelu moći, odgovornosti, ali i nagrada. Poanta je suživot, pravedan suživot u kojem oba spola uživaju jednake mogućnosti. Isključivanjem jednog ili naglašavanjem drugog spola stvaramo disbalans koji nas samo dublje razdire i dijeli. To nikako ne može biti dobro.

Koliko je važno da žena bude emancipirana i neovisna o muškarcu?

Mislim da svaka žena treba biti svjesna sebe – svojeg ‘ja’ koje definira ona sama, bez ičijeg sufliranja. Utoliko je emancipirana. Želja je da budemo neovisne i slobodne (emancipirane) u odnosu prema svim drugim bićima, neovisno o spolu. Emancipacija žene nema veze s muškarcem koliko ima sa samom ženom ili, općenito, s društvom. Emancipaciju ne određuje neovisnost ili ovisnost o muškarcu, već pronalazak vlastitog ‘ja’, osobna realizacija – unutar društva, ali i unutar individue. Emancipacija znači sloboda – sloboda da odaberemo ono što smatramo najboljim za sebe, da imamo jednaka prava, obaveze i nagrade kao i svi ostali pripadnici ove naše male koterije.

Jeste li već navikli na napise o svom privatnom životu ili se svaki put iznervirate kad vidite da se piše o vašoj intimi?

Rijetko dijelim detalje o privatnom životu jer ne znam koga bi oni uopće zanimali. Sve što želim podijeliti o svojim emocionalnim stanjima prebacim u pjesme, pa koga zanima, neka posluša, sve je ondje.

Uvijek ste iskreni i izravni i nemate problem govoriti o bilo kojoj temi. Ipak, zašto uvijek čuvate svoj privatni život kao zmija noge?

Zato se i zove ‘privatni’ život. Jer je privatan. Jer čovjeku koji se bavi ‘javnim’ poslom mora ostati nešto što će zadržati samo za sebe. Pogotovo danas, u vrijeme kad su poznate osobe posve ogoljene kroz poligone društvenih mreža – ‘pogledajte moj Instagram story‘.

Što vas može izbaciti iz takta?

Spoznaja da ljudi u svakodnevnom životu implementiraju Machiavellijevu filozofiju.

tportal.hr        

Foto: MMC RTV SLO/Sandi Fišer

Leave a Comment