Share
Nordijski korijeni konačno pronašli put do nas

Nordijski korijeni konačno pronašli put do nas

Tko se jednom spotakne na vrh korijena koji je probio na našu stranu zemlje, ne pada nego trči uokolo u nadi da će se još koji put spotaknuti. Zadnjih par godina gledali smo fenomenalne švedske, danske, finske serije, a u kinu sve češće možemo gledati norveške, švedske, islandske filmove. Samo takve ja idem gledati u kino kad god mi se  pruži prilika, pa čak i dječje gledam. Na primjer, lani je zamlja partner Motovun Film Festivala bila Švedska, ove godine Island. U kinu Tuškanac godinama idem na Tjedan švedskog filma, a sve više je večeri norveškog filma uz razne ostale tematske tjedne. Veselim se ZagrebDoxu koji nas grije u veljači odličnim dokumentarcima iz ovih meni prezanimljivih zemalja. Konačno, sve češće, u Zagreb dolaze fenomenalni glazbenici iz nordijske regije i ne propuštamo priliku nacrtati se u klubu čim se otvaraju vrata. Čak ako samo želite vidjeti glavne face koncerta i niste nikad čuli za predgrupu ili ne možete ni pročitati naziv jer je npr. sa Islanda, vjerujte mi da baš zato trebate biti tamo na vrijeme. Ako nemaju mogućnost naći odgovarajuću grupu koja će otvoriti koncert, radije će doći sami, u to smo se uvjerili.

Sólstafir pratim otkad smo bili na koncertu Agent Fresca, onom koji mi je otvorio oči i srce prema prekrasnoj glazbi kakve prije nisam bila svjesna. Za Myrkur nisam čula, prema onom što sam pročitala izgledalo je zanimljivo, ali pjesma-dvije koje sam poslušala nisu me oborile s nogu, pa sam opet pustila da vidim hoće li me se dojmiti na koncertu. No tri dana prije koncerta odjednom se u najavi pojavi još jedna predgrupa koja će otvoriti koncert i , naravno, ja se zaljubim nakon dvije poslušane pjesme i upravo sam se Árstíðiru najviše veselila. Na kraju su mi svi skupa fino zakomplicirali stvar, jer su svi toliko dobri da su zaslužili posebne izvještaje.

Árstíðir je bend iz Reykjavika, osnovan 2008. godine i sviraju komorni pop / indie, a meni su na prvu pjesme zvučale kao da potječu iz renesansnog doba. Tekstovi pjesama su na materinjem i engleskom jeziku, jednako dobro zvuče bez obzira jel kužiš o čemu pjevaju ili ne. Vrlo su popularni na Islandu, a ostatak svijeta je poludio za njima kad je jedan njihov video izvedbe islandske “Heyr himna smiður“ na željezničkoj stanici u Njemačkoj postao viralni hit. A u dva dana koliko sam ih slušala pred koncert, moj hit je postala pjesma “Shades“. Kako smo i očekivali, točno su nas u 20:30 počeli maziti svojim predivnim glasovima, dvijema akustičnim gitarama i klavijaturama. Naizgled skroman nastup nekome tko ih prije nije čuo mogao je izazvati pitanje uklapaju li se oni u ostatak večeri, no sudeći po podršci publike, bili su pun pogodak za uvod u ono što će uslijediti. Fanove Sólstafira posebno su obradovali kad su najavili da će im u nekoliko pjesama bubnjeve svirati Sólstafirov bubnjar, što je uključilo više dinamike u pjesme i publiku. Klavijaturist je rekao da je puno puta bio u Hrvatskoj na godišnjem, no da nisu nikad nastupali kod nas i da se nadaju opet se vratiti u ovu krasnu zemlju. Vjerujem da će ih svi prisutni rado dočekati opet. Nastup su završili baš meni najdražom pjesmom “Shades“ i ja sam zaključila u šali da mogu mirna srca otići doma nakon njihovog nastupa, ali samo zato što pojma nisam imala što nas s Myrkur čeka.

Myrkur je one-woman black metal projekt danske multiinsrumentalistice i skladateljice Amelie Bruun koja nam je došla promovirati novi album “Mareridt“. Po svemu što sam o projektu i pjevačici pročitala i čula, nije mi bio jasan “spoj žestokog black metala sa folk elementima, brutalno ali delikatno, zastrašujuća ljepota…“ i mislila sam da će nastup biti čudna derača, a možda čak bude i OK. U pratnju tri mračna tipa pod kapuljačama na basu, gitari i bubnjevima, pred dva mikrofona koji izlaze iz drveta svoj mistični nastup započinje predivno stvorenje koje ima pokrete nadnaravnog bića, a opet toliko ženstveno da ne odvajaš pogled s nje. Glas fenomenalan, kao da ne može biti stvaran, a nekoliko prodornih vriskova te opet vraća na pitanje da li je možda švedska serija “Klica zla“ snimana po istinitom događaju, jer ova žena kao da nas je odvela u šumu gdje će joj iz ruku početi rasti korijenje. Ne pretjerujem – tajanstvenog, mističnog, mračnog i lijepog bilo je i više nego riječi mogu opisati, a za kraj nam je sama otpjevala nordijsku narodnu pjesmu i pozdravila nas, onako toplo i ljudski. Poslije koncerta dok se u normalnoj odjeći slika s fanovima i zahvaljuje i ne ide ti u glavu da je to ona. Znam da ovu glazbu neću poželjeti doma slušati, ali svakako se nadam da je klica krišom posijana na pozornici i da ćemo ovo krasno stvorenje opet vidjeti tu.

Sólstafir se od 1995. godine zvukom od black metala razvio u post metal bend koji zadire u post rock, čak i psihodeliju. I dalje su rado viđeni na festivalima metala žestokog zvuka, a nas su došli počastiti svojim spcifičnim izražajem u sklopu promocije aktualnog albuma “Berdreyminn“ koji je izdan proljetos. Nisam mislila da će Tvornica biti gotovo puna, da toliko ljudi zna za njih, a ugodno me iznenadilo društvo koje je iz Sarajeva došlo zbog njih, a čuli smo i Slovence. Točno po satnici na pozornicu izlaze glavne face i sve ono što u njihovim pjesmama čujem i osjećam da hodam Islandom preplašim se da neću doživjeti jer mi djeluju rezervirano i ako ovako nastave, ode moja teorija o sretnim, toplim ljudima iz hladne zemlje u gejzir. Nadu mi ulijeva strahovito simpatičan klavijaturist kojeg su “posudili“ od Árstíðira. Skače čovjek, smije se, gleda nas, uključuje, a ovi mrtvi hladni. No nakon par pjesama pjevač nas pozdravlja i kaže da su presretni što ih je put konačno doveo u Hrvatsku i da nam od sveg srca zahvaljuju što smo došli, pa do kraja koncerta ostajemo potpuno uključeni, a ljudi oko nas pjevaju s njima na islandskom jeziku. Na članovima benda, iako su ozbiljni,   vidi se da su oduševljeni i u pauzama pjesama pjevač je rekao da vidi puno Sólstafir majica, pa da im ne preostaje drugo nego da nam dođu opet. Izgled i scenski nastup potpuno odgovara pjesmama koje se nižu, a povremeni osmjesi sa pozornice i puse koje nam šalje basist šalju nam poruku da drugi put ispletemo pletenice kakve on ima. Pružili su nam sat i pol uzbudljive šetnje kroz arktičku mećavu i zelene predjele  svoje zemlje, vdijeli smo vulkane i zapljusnuli su nas slani valovi, a nakon koncerta potpuno su se predali publici da se podruži i poslika s njima koliko želi i tako nam ublažili prijelaznu fazu koja vodi u običnu hladnu noć bez snijega na Šubićevoj.

Samo da napomenem još da mi se nakon nastupa Árstíðira na mobitelu pokazalo vrijeme u Reykjaviku umjesto Zagreba, časna riječ, 3°C. Može li mi to netko objasnit?

Autor: Andrijana Lepka    Foto: Dario Lepka

Leave a Comment