Petar Peca Popović: “Godine prolaze nervoznim korakom”

Ove redove ne ispisujem kao podnosilac zvaničnog opisa muzičke panorame, već više kao mogućnost za iznošenje nekih utisaka koji me drže… Pošteno govoreći, 2017. beše godina preživljavanja u kojoj smo učili kako da izbalansiramo strah od budućnosti, sve živeći u neizvesnoj sadašnjosti. Tako je ljudski gledati napred, ali je komplikovano kad to pokušavaš zaglavljen na jednom ne baš svetlom i niskom mestu.

Zato je, da se vratim na zadatak, pitanje svih pitanja: Ima li muzike koja danas može povećati zajednički fizički, emocionalni, mentalni i duhovni moral?!

U pokušaju da odgovorim, podsećam na nešto što se dogodilo poslednje nedelje prošle godine. Grupa Beograđana postavila je 28. decembra na Lekinom brdu spomen-ploču Lemiju Kilmisteru, frontmenu britanskog hevi-metal benda “Motorhed”, na dvogodišnjicu njegove smrti. Taj gest je poučan u godini u kojoj ostadosmo bez mnogih značajnih umetnika, stvaralaca i heroja u muzici. I šire. Odlazak velikana kao što su Čak Beri, Fats Domino, Glen Kampbel, Mića Marković, Džoni Holidej ili Greg Alman tužno oslikava sudbinu generacije koja je unele, izborila i definisala kulturu kojoj smo skloni. S druge strane iznenadni i neočekivani odlasci Krisa Kornela, Čestera Beningtona ili Toma Petija, gospodara scene na kojoj su nastupali nekoliko dana pre nego što su nas vesti o njihovoj smrti šokirale, oslikavaju ovo vreme. Bez obzira na okolnosti, njihovo nasleđe i delo biće tema preispitivanja i vrednovanja u danima koji dolaze.

Ovo je prva godina u našim životima da rokenrol nije bio dominantan na svetskom muzičkoj sceni i tržištu. Ispred su rep, novi r’n’b i latino. Sve ostalo je iza.

Možda je to razlog zbog čega se većina rok poslenika više bavila obeležavanjem raznih jubileja nego divljenjem novonastalih ostvarenja.

2017. beše godina u kojoj smo posle pola veka ponovo bili okrenuti prema prvom albumu grupe “Doors”, debitantskoj ploči Džimija Hendriksa, prvom rok festivalu u Montereju, fenomenu hipi pokreta ili pedesetogodišnjici “Kluba usamljenih srdaca narednika Pepera”. Mnogi od nas još nisu zaboravili kako smo 1967, kao klinci, dobili tri singl ploče na našem jeziku, čiji je uticaj nemerljiv i teško objašnjiv: “Pružam ruke” (Indeksi), “Osmijeh” (Grupa 220) i “Sjaj izgubljene ljubavi” (Kameleoni).

Radije smo se prisećali četrdesetogodišnjice koncerta kod Hajdučke česme i prvih domaćih pank grupa nego što smo primetili kako i koliko svetom hara neki Portorikanac sa hitom “Despasito”. Šta je Luisu Fonsiju vredelo 4,5 milijardi pregleda na Jutjubu kada u najvećoj beogradskoj hali nije uspeo da skupi dovoljno publike? Svi ti hitovi tipa “Lambada”, “Bamboleo”, “Makarena” ili “Despasito” umeju da zaraze, ali kao i druge infekcije – brzo prođu. No, uspeh te pesme omogućio je globalnu urbanost za latino muziku. U centar pažnje, na sever i istok, vratili su se Šakira, Enrike Iglesijas, Pitbul i Dženifer Lopez, a mi usput otkrili i Karlosa Vivesa, Malumu, Manuela Turiza, Nataliju Lafurkade…

Opet uvođenje Kendrika Lamara u red najomiljenijih umetnika današnje muzike propraćeno je dužnom pažnjom. Njegova muzika ima moćno značenje za afroameričke ljude bez obzira na postojeću optužbu da “je poslednjih nekoliko godina učinio više štete mladim afričkim Amerikancima nego rasizam”. Njegova ploča “Damn” (na kojoj se, između ostalog, može čuti sempl naše grupe “September”) je optužnica za ovo uznemirujuće vreme. Religija se često poziva u hip-hopu da dramatizuje borbu protiv iskušenja ili presuda, ali je Lamar koristi na jedan dublji način. Nosi snagu i nadu da je moguće uzdizanje iz traumatičnog Trampovog sveta.

Bez obzira na to što ortodoksni hip-hop i dens imaju značajnu poziciju u centru pop muzike, ovovekovni r’n’b uspeo je da prodre u glavni tok. Neke jako dobre pesme, a šta bi drugo, obezbeđuju uslove plimskog talasa za godine koje dolaze. Tu su Bruno Mars, Di-Džej Haled, Bijonse, Kalid, SZA, Drejk, Ališa Kiz, Kelani, Kris Braun…

Kada se priča o rok muzici, ljudi u glavi imaju viziju četvoročlanog ili petočlanog benda, pušenje cigara, alkohol, drogu, kožne jakne i tetovaže – grupu koja dolazi ni od kuda da preuzme kulturu. Sa tim je, bez sumnje, završeno. Ako se ovakav bend pojavi, danas ne bi bilo infrastrukture za ozbiljniju podršku.

“Rokenrol nije instrument”. Davno je to neko tačno rekao. U pitanju je duh koji se odvija od bluza, džeza, bibapa, soula, r’n’b, hevi-metala, panka i da, hip-hopa. Današnji rokenrol ne radi protiv pionira koji su došli pre, već kreira svoj put. U muzici i životu.

Daleko od toga da je sve perfektno kao u pesmi Eda Širana. U komercijalnom smislu, rok je postao paradoks. Nema više monster tiraža i debitanskih albuma koji menjaju svet. Veterani i dalje dominiraju na stadionskim koncertima, a u festivalskim formatima, klasteri mlađih indi-rok i metal bendova takođe dobro rade.

Diskografija se usporila: Džej Zi objavio je novu ploču posle četiri godine; Keša, LA Guns, Pink i Killersi posle pet; Blondi posle šest; Living Colour posle osam, a Rendi Njumen posle punih devet godina. Dokaz koliko se industrija menja.

Opet, Tejlor Svift je objavila “Reputation”, svoje šesto izdanje, koji je u početku izgledao kao neobična kolekcija pop pesama o tome koliko je umorna od poznatosti, ali je njime spektakularno potvrdila svoju reputaciju. Album se u prvoj nedelji prodao u 3,5 miliona primeraka, a video za singl “Look What You Made Me” tokom prvih 24 sata bio je pregledan 43,2 miliona puta, što je srušilo prethodni Adelin rekord.

Kurioziteta radi, valja reći da su se na scenu vratili: Audioslave, Eagles, Jethro Tull, KLF, Orbital, Streets, Leonheart… a opet raspali Audioslave, Black Sabbath, Cindarella, Smithereens, Tom Petty and Heartbreakers, Tragically Hip…

Ovdašnja scena je ipak bolja nego što se može zaključiti po novogodišnjem programu na Javnom servisu ili po odazivu publike poslednjih dana decembra ispred Narodne skupštine. Jedan potcenjen bend – “Ničim izazvan” – osvojio je regionalnu MTV nagradu, Bregović sa svoja “Tri pisma iz Sarajeva” bio prvi na Amazonovoj svetskoj listi traženosti, dok je Amira Medunjanin sa pločom “Damar” na 14. mestu Transglobal World Music hijerarhije najboljih izdanja. To se ne može namestiti.

Lepo je što Cane uspešno predvodi “Škrtice”, a Anton se oprobava u ulozi pevača; što nam Zoran Predin pokazuje da “Lačni Franz” ima još unutrašnjih vrednosti. Dobro je što Nikola Vranković održava dragocenu vatru; što je Marčelova darovitrost potvrđena u NIN-ovom izboru za roman godine; što se grupa “Kerber” odista povratila; što je Neša, odmaknut od politike, sa “Galijom” završio izuzetnu retro ploču, i što smo doživeli nešto iznad ružnih međudržavnih prepucavanja u ovom delu sveta. Odluku PGP RTS i “Croatia Recordsa” o zajedničkom distribuiranju nove ploče Zdravka Čolića doživljavam kao primer saradnje nad kojim bi neki vlasnici naših života morali da se zamisle.

Svi smo zakinuti što se Goribor ne oglašava.

Uvaženi Voja Pantić konstatuje: “oteo srpski džez”, i to dokazuje nizom uspeha naših berklijevaca.

Još da se svi mi otmemo… To bi tek bio rokenrol!

blic.rs

Total
0
Shares
Previous Article

Aleksandar Mitrović objavio video za pesmu „Jeleno“

Next Article
Druga strana svega

Projekcije „Druge strane svega“ u Valjevu, Zrenjaninu, Subotici, Šapcu i Novom Sadu