Alabama Shakes su na novom albumu potvrdili kako su se priključili najznačajnijim predstavnicima južnjačkog, indie i alter rocka. A kako sviraju, tu bi mogli, na naše zadovoljstvo, ostati još dugo, dugo
T o što je »Sound & Color«, drugi studijski album grupe Alabama Shakes, osvojio prvo mjesto Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma vrlo je pohvalno ne samo za ovu južnjačku rock petorku već i za američke ljubitelje glazbe.
Naime, »Boje i zvukovi« definitivno nisu za vrhove top ljestvica uobičajeni skup stihova i glazbe, ali je isto tako nedvojbeno da je ova eksplozivna visokoenergetska smjesa najrazličitijih glazbenih pravaca (rock, blues rock, rhytam and blues, soul, funky, hard rock, grunge, punk…) uokvirena fantastičnim glasom pjevačice Brittany Howard iznimno visoke vrijednosti pa je već sada jasno kako je ova muško-ženska/crno-bijela kombinacija mladih ljudi iz gradića Athens u Alabami stvorila album koji će ući u konkurenciju za naj ploču 2015. godine.
Osmijesi na licima
»Sound & Color« navući će osmijeh na lice i starijim i mlađim ljubiteljima rock glazbe – starijima jer će ih itekako podsjetiti na zlatne šezdesete i sedamdesete, psihodeliju i teški rock, Janis i Zeppeline, a mlade jer će u silnoj energiji i sposobnosti mijenjanja različitih glazbenih izraza prepoznati ovo svoje crossover doba.
Ovaj spoj prošlosti i sadašnjosti logična je posljedica razvoja grupe koja je još u srednjoškolskim i ranim studentskim danima uvježbavala i pod imenom Shakes svirala stare pjesme Zeppelina, AC/DC, Stonesa, Janis Joplin, Otisa Reddinga, Jamesa Browna ili grupe Back Sabbath da bi potom sazrijevši dodali nazivu grupe i ime svoje države te počeli stvarati vlastite stihove i glazbu jasno pokazujući kako ostaju u okviru spomenutih i sličnih uzora.
A kad se toj želji priključilo iznimno sviračko umijeće muškog dijela (gitarist Heath Fogg, basist Zac Cockrell, orguljaš Ben Tanner i bubnjar Steve Johnson) te zaista briljantan glas Brittany Howard koju se opravdano već uspoređuje s velikankama kakve su bile Janis Joplin ili Billie Halliday, onda je bilo samo pitanje kad će ta dobitna kombinacija donijeti »i ovce i novce«.
Istina, moglo se to dogoditi i pred tri godine zahvaljujući sjajnom albumu prvijencu »Boys & Girls« koji je bio pitkiji i slušljiviji od »Sound & Color«, ali je ovaj scenario možda i bolji jer će drugi album, sigurno je, postati jedan od klasika suvremene rock glazbe, posebno njenog indie i alter rock odjeljka.
Sjajan vokal
Unatoč nedvojbenom sviračkom umijeću svih članova grupe, za kvalitetu ovog albuma ipak je najzaslužnija sjajna Brittany Howard i to ne samo zahvaljujući svom iznimno snažnom glasu i sposobnosti da u jednoj pjesmi mijenja različite stilove i načine pjevanja, već i stoga što piše stihove koji glazbu ove grupe od dobrog rocka pretvaraju u pažnje vrijedan autorski iskorak.
Brittany Howard, jasno je to iz njenih stihova, ne živi u svijetu koji joj se sviđa pri čemu je najviše smeta agresivnost u nametanju vlastitih stajališta pa tako u »Don't Wanna Fight« uz odličnu pratnju gitarističkog funky soul dvoboja pjeva o tome kako ne želi u tome sudjelovati jer to što se nudi nije vrijedno borbe. Slična joj je »Future People«, žestoki i pjevni funk rock u kojem odbacuje sadašnjost i žudi za budućnošću koja će, valjda, biti bolja.
Naravno, nezadovoljstvo svijetom u kojem živi posljedica je i nedostatka ljubavi o čemu govori najveći dio pjesama ovog albuma – čvrsti blues rock »Gimme All Your Love« kojeg bi voljela i Janis, nježna »This Feeling«, soul ozračjem i utjecajem Otisa Reddinga puna »Miss You«, ali i snažna punkerska »The Greatest« koja ritmičnošću i brzinom sjajno dočarava ljubavnu žudnju.
U ovu skupinu dobrih ljubavnih pjesama treba svrstati i sjajnu kombinaciju bluesa i soula u pjesmi »Dunes« koja više no o ljubavnom porazu govori o osamljenosti i nepripadanju nikome, a korak dalje u stihovima ove tematike nudi na zvuku Stonesa sedamdesetih izgrađena poletna »Shoegaze« u kojoj energičnim glasom Howardova konstatira kako je dovoljna snažna da bude sama. Ipak, vrhunac, bar kad je o stihovima riječ, nudi funk, jazz i r'n'b obojena »Guess Who« u kojoj, uz konstataciju kako je teško biti djevojka poput nje piše i razoružavajuće iskreni stih o svom izgledu (pre)krupne djevojke: »People say I look just like my daddy, cause I do – Ljudi govore da izgledam poput mog tate, jer tako i jest«.
Rijetka kombinacija
Iz bogatog rock naslijeđa Alabama Shakes puno su preuzeli i iz izvora psihodelije, a koliko im to puno znači vidi se i iz toga što tom vrstom rocka počinju i završavaju album. Tako nas uvodna, ujedno i naslovna pjesma cijelog albuma, stihom i glazbom uspješno odnosi u doba progresivnog rocka, doba kad su, kako kažu i stihovi, boje i zvukovi govorili ono što se htjelo reći.
U istom su tonu i dvije završne pjesme, »Gemini« te »Over My Head« koja nudi rijetku kombinaciju psihodelije i soula te gospela. Sve u svemu Alabama Shakes su na novom albumu potvrdili kako su se priključili najznačajnijim predstavnicima južnjačkog, indie i alter rocka. A kako sviraju tu bi mogli, na naše zadovoljstvo, ostati još dugo, dugo. kraj teksta
novilist.hr
