Dan je krenuo s probušenom gumom na autu, nastavio se s hrpom obaveza, posla, bljuzgetinom i sivilom, no ipak smo u par minuta uspjeli doma nešto poklopat i spremit se na brzaka da stignemo barem na drugu predgrupu jer je ona i glavni razlog zbog kojeg smo se tu večer nacrtali u Tvornici. Kao što to gotovo uvijek s nama biva, razlog je blisko povezan s našim ljubljenim Leprousom, već me psujete kad ih spomenem. Lani smo, na njihovom koncertu u Beču, upoznali krasnog bubnjara njemačkog benda Null Positiv koji je bio među nas četvoro fanova na tonskoj probi i upoznavanju s članovima Leprousa. Kad nam je rekao da dolaze u Zagreb kao predgrupa Therionu, palo je obećanje da se vidimo na koncertu. No ima tu i dodatni razlog zbog kojeg smo znali da ćemo ostati do kraja koncerta – Therion je 2010. godine dofurao Leprous kao jednu od predgrupa u Boogaloo, što u meni izaziva ogromno poštovanje. Još da je bilo dobre promocije i da smo mi znali za Leprous, pa da smo već tada otkrili svu tu čaroliju…al znam jednu curu koja je bila i obožavam slušati njene utiske s tog koncerta, a uvjerila nas je da je Therion odličan. Odlučili smo uvjeriti se na licu mjesta i ne poslušati Therion do koncerta. Za ostale dvije pregrupe nismo čuli, pa smo barem Imperial Age, na sreću, uspjeli vidjeti, a na The Devil nismo stigli jer su startali već u 18:30.
Uletavamo u Tvornicu malo prije 19:30, na ulazu čujemo da muški pjeva i zaključimo da je to još prva predgrupa. No, gle čuda, praše Null positiv i ne pjeva frajer nego ženska growlerica zbog koje smo već pali na dupe kad smo ih doma slušali. Srećom, kad su se predstavili, skužili smo da smo zakasnili samo na minutu-dvije prve pjesme. Pedesetak ljudi vidno je uživalo u njihovom žestokom nastupu, a uspjeli smo se i svi održat na nogama pred njenom fascinantnom pojavom i energijom. Nikad nisam pomislila da bi se mogla naći na metal koncertu na kojem ženska tako reži, pa sam ostala iznenađena vlastitim oduševljenjem. U zraku je bilo žestine, nježnih trenutaka na izuzetno pjevnim dionicama kad Ellin glas postaje čist, umiljat i na trenutke zastrašujuće tužan, pa još ta toplina oko srca jer bubnjeve rastura „naš“ Flo, a gitarist neodoljivo podsjeća na Devina Townsenda kojeg smo na istom mjestu gledali prije nešto više od godinu dana. Iako nas je bilo malo u publici, začas se stvorila neka dobra vibra između benda i nas, bilo je slatkih dobacivanja koja su kod njih gore izazivala smijeh. Vjerujem da nas puno u publici ne kuži njemački, ali stvarno se nije osjetilo da bi to ikome smetalo. Naravno, kad se Elli spustila među publiku nakon nastupa, gotovo svi su se slikali s njom, sa svakim je popričala, a ja sam zaključila da, koliko me sjećanje služi, nisam vidjela bolji ženski komad uživo. Rasturili su, nadam se brzo ih vidjeti opet kod nas pred brojnijom publikom s kojom će sigurno još bolje „kliknuti“.
Flo nam je u pauzi rekao da im je bilo super, da mu je strašno drago što smo došli i donio poklon za našeg klinca koji uči svirati bubnjeve – svoje palice. Izgrlili se, izljubili i nadamo se ponovnom sustretu opet. A na pozornicu se penju onaj neki između bend za koji smo jedva znali kako se zovu. S prvim taktovima i oblekicom na njima, ko iz topa smo ispalili da su ziher Rusi i da su odličan uvod u ono što ćemo kasnije čuti, a samo znamo da se radi o Therionovoj metal operi. Na početku simpatični, ozbiljni ( gotovo da su djelovali preplašeno ) kroz svoje simfonijske metal dionice s prekrasnim muškim i ženskim glasovima potpuno su zaokupili sad već brojniju publiku koja pomno sluša i sretno dobacuje nakon pjesama „спасибо“, pa pjevač s oduševljenjem odgovara „пожалуйста“. Atmosfera je bila toliko opuštena i lijepa, pjevalo se i u publici iako nemamo pojma što, ali ufurali su nas u pravi timski rad, a posebno su oduševljeni bili kad smo, nakon što su rekli da je bubnjarev rođendan, na engleskom i hrvatskom otpjevali „ Sretan rođendan “. Nekom to zvuči ofucano, ali ja obožavam takve prisne momente na koncertu jer smo tu jedni zbog drugih i stvara se neka nova obostrana privrženost kroz prekrasnu glazbu. Oduševili oni nas, mi njih, više nisu bili samo simpatični, ozbiljni Rusi s početka, a ni mi ukočeni siromačeki koji slabo slušaju takvu glazbu, a još teže se odluče doći na koncert ako o nekom ruskom bendu uopće što uspiju čuti u medijima.
Sad, kad su se upoznali s barem jednom od predgrupa, u brojnijem sastavu, Therionovi fanovi mogu se mirno prepustiti užitku za koji znaju da ih čeka kad jedan po jedan na pozornicu izlaze članovi voljenog im benda. A mi neznalice samo gledamo koliko će ih još uz ogroman pljesak doći na binu. Ljubav je definitivno bila u zraku i masa je ljudi pjevala s njima od samog početka, a jednu od pjesama začinila (preslaba riječ) je i Elli iz Null Positiva. Izvrsni pjevači i pjevačice, svirači, iznimno dobar zvuk, toliko raznolike glazbe, osjećaja, atmosfere…nemam riječi. Ako vas zanima koje su pjesme svirali, kakvu vrstu glazbe, kako se zovu, tko što svira i jel na šestoj pjesmi u sedmom taktu odsviran točan akord na gitari – čitat ćete neke druge izvještaje, meni je samo bitno da probam izreći da se s ovim bendom čini kao da su neki sustav organa koji perfektno obavlja svoju funkciju, a mi u publici smo njihovi enzimi koji ubrzavaju proces. Predivan, dinamičan scenski nastup upotpunio se suradnjom publike koja je pjevala u ekstazi s njima, a nama je bilo gušt osvrnuti se oko sebe vidjeti kako su ljudi sretni. Da su svirali još malo duže od sat i pol, svjedočili bi masovnom grljenju u dvorani, ja bih prva počela ako se nitko drugi ne bi sjetio. Bilo je nekih trzavica oko prodaje majica u Sloveniji i Hrvatskoj, bend je odlučio ne prodavati ih zbog previsokih provizija koje organizator traži i PDV-a, napomena da se ne isplati svirati u našoj zemlji i okolici, ali to nek oni rješavaju između sebe. Činjenica je da nas masa bendova zaobilazi u širokom luku, da su slabo popraćeni metal bendovi u javnosti, ali dosta smo se već živcirali oko toga. Bitno je da je bend skužio koliko ih publika ovdje voli i bez obzira što živimo u ovakvoj ( kako oni rekoše usranoj ) zemlji, oni vole nas. I opet su naglasili da samo kod nas vide cure u prvim redovima, da se to u ostalim zemljama ne viđa, to im je preslatko.
Priredili su nam večer kakvu ćemo s čežnjom iščekivati da nam se ponovno desi. Izgrlili se i ispričali s oduševljenim znancima, izletili na snježurinu i doma klincu koji je već spavao pored jastuka stavili njegov poklon.
Ovo malo zvuči kao bajka?
Autor: Andrijana Lepka Foto: Dario Lepka
1 comment
Comments are closed.