Atomsko sklonište – jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih rock sastava na teritoriji bivše Jugoslavije ostavio je neizbrisav trag, ali i postavio visoke kriterijume mlađim generacijama muzičara i tekstopisaca. Od davne 1976. godine pa sve do danas, rado su viđen gost gdje god da se pojave, a (trenutno) jedini član originalne postave sastava, Bruno Langer, kaže da nije očekivao da će karijera trajati sve ove godine.
Za Motofestbl.com otkrio je i zašto je Beograd mjesto najvećih uspjeha ovog bezvremenskog hard rock sastava iz Pule, da li r’n’r ima budućnost i šta se krije iza hita „Treba imat’ dušu“. Posebno ističe da sa zadovoljstvom pamti (gotovo) sve nastupe u Banjaluci, a ovogodišnjem Moto Festu najavljuje „tvrdu i žestoku svirku“.
Od 1976. godine do danas brojne generacije stasale su uz, takođe, brojne bezvremenske hitove Atomskog skloništa. Da li ste još tada pretpostavljali da vas očekuje ovakva karijera?
Karijera je prije svega poprilično duga, 43 godine su prošle, a ona svakako ovisi o iskrenosti i ljubavi prema r’n’r. Upravo zahvaljujući tekstovima Boška Obradovića, idejnog začetnika Atomskog skloništa, mnoge pjesme postale su bezvremenske. Vjerovao sam da je pred Atomskim skloništem karijera, ali ne toliko duga. Jer na kraju jedini sam član iz originalne postave.
U intervjuima ste rado isticali da je Beograd, u stvari, mjesto najvećih uspjeha Atomskog skloništa… Zašto?
U Beogradu na prvom nastupu na stadionu Tašmajdan rodila se ljubav na prvi pogled između publike i Atomskog skloništa koja traje do danas. Nezaboravan je niz koncerata na Tašu koje smo organizirali svake jeseni, taj niz smo okrunili snimanjem našeg drugog albuma uživo Jednom u životu. Osim toga, više puta smo kao grupa imali priliku svirati pred više od sto hiljada ljudi i to upravo u Beogradu, počevši od bivšeg Trga Marksa i Engelsa pa do famoznog Beer Festa.
Atomsko sklonište je, smatraju mnogi, simbol jednog vremena. Šta mislite zašto je to tako?
Pa, mi smo spadali u deset top rock sastava u zlatno doba r’n’r u Jugoslaviji. To je bilo krajem 70-tih i 80-tih godina, vrijeme u kojem je r’n’r bio dominantan žanr u muzici. Mi smo pjesmama prenosili snažne društvene poruke o potrebi borbe protiv uništenja okoliša u kojem živimo i zagađenja ljudske duše, a prije svega u našem djelovanju bila je naglašena antiratna tematika, počevši od prvog albuma Ne cvikaj generacijo.
Koja je tajna hita „Treba imat’ dušu“? Koja priča se krije iza ovog uspjeha?
Pjesma je nastala u maju 1982. godine dva dana prije puta u London na snimanje albuma Mentalna higijena,na kojem sam prvi put autor muzike i teksta. Došao sam na probu i rekao da imam ideju za još jednu pjesmu za album, a dečki su rekli: „Dobro da se nisi sjetio u avionu na slijetanju u London“. Naime, tog jutra sam bio u društvu prijatelja i prijateljica i djevojke su rekle da su noć prije prizivale duhove. Počeo sam ih ispitivati o tom iskustvu te došao do zaključka da čovjek ne može doći na taj način do nekih odgovora, da je u našim životima najbitnije imati dušu, da je to jedini odgovor. I tekst i pjesma nastali su u jednom trenu.
Poznati ste po antiratnim stavovima koji su prožeti kroz gotovo sve pjesme. Kako je to izgledalo u „kritičnim“ godinama?
Ako pod kritičnim godinama podrazumijevate zadnji rat, onda moram reći da sam bio tužan da su neki tekstovi Boška Obradovića bili proročanski. Međutim, ne odustajemo od ideje da r’n’r-om i dalje širimo ljubav i mir među ljudima. S tim kredom na sceni sam više od pola stoljeća.
Da li r’n’r, po vama, ima budućnost?
Apsolutno da, r’n’r je za mene kao rokera najljepša i najpozitivnija stvar koja se dogodila u 20. stoljeću i vjerujem da će opstati upravo zato što uvijek nosi iskrenu i pozitivnu poruku.
Jeste li spremni za „vjetar u kosi“ na ovogodišnjem, 3. Moto Festu u Banjaluci?
Pamtim skoro pa sve svirke u Banjaluci, kojih nije bilo malo, samo iz jednog razloga – što je to grad u kojem su nas ljudi uvijek izuzetno primili i što su veliki ljubitelji r’n’r. Stoga obećavam, kao uvijek do sada, tvrdu i žestoku svirku.