U prošli ponedjeljak smo u KSET-u, osim u dobroj glazbi, uživali u nevjerojatno prisnoj atmosferi koju su nam pružili simpatični Autralci (svi do jednog) iz bendova I Built The Sky, Circles i Caligula's Horse.
Na ulazu čujem pjesmu koju obožavam, pa bez obzira što znam da je za mix pultom naš prijatelj Chris Edrich, trebalo mi je par sekundi da shvatim da slušam jedan od najboljih novijih bendova, Addiktio. Prekrasan osjećaj, ali i logično – Chris je miksao njihov album Verraton, a radi i za neke od najdražih nam bendova koje smo već gledali kod nas, kao što su Shining (Nor), Leprous, Kadinja, pa i za Circles koji smo došli vidjeti, a nikako nećemo propustiti ni The Ocean Collective koji dolazi u Zagreb 17.11.2018. Znamo se šaliti na temu istraživanja koje pokazuje da redoviti odlasci na koncerte produljuju život. Chris kaže da je on po tome besmrtan, stalno na turnejama.
No kako se ne bismo samo mi osjećali kao na privatnom tulumu, čim su se pojavili na pozornici, I Built The Sky su sklopili prijateljstvo sa svakim parom očiju u publici. Kao da su svakog ponaosob pozdravljali, gledaju publiku s osmjesima dok prekrasno sviraju, gitarist se spušta u publiku, rukuje sa svima, vrati se sviranju, pa se dalje rukuje. Njegov solo projekt se razvio u bend kojem su se na turneji pridružili basist i bunjar, pa gitarist dobiva malo vremena da pokaže publici koliko smo mu bitni, a da ne pričam da ga je bilo po cijelom klubu da bi nam dio pjesme odsvirao s galerije. U trenu kad je samo rukom pokazao oblik kruga, potrčali smo u circle pit, valjda već na trećoj pjesmi koju su svirali. Iako nisam sumnjala u njihovu iskrenost, tek nakon nastupa sam shvatila da su zapravo stvarno zadivljeni kad sam ih čula kako međusobno komentiraju “what a crowd, fukin’ cicrcle pit!?“.
Malo sramežljiviji progresivni rock alternativci Circles imali su sreću što su prethodnici već razgalili sve prisutne, pa im je ostalo da nam u stankama zahvaljuju na dobrodošlici i podršci, jer i oni su prvi put u Hrvatskoj. Na novom albumu (jedini koji sam stigla poslušati) “The Last One“ zvuče puno ispeglanije nego uživo i za razliku od mnogih bendova koji su mi draži uživo, nisu mi bili dovoljno “izgužvani“ na stageu. No, svi smo ih odlično prihvatili i headbanganja, pljeska i slušanja s punom pažnjom nije nedostajalo.
Par minuta prve pjesme bilo je dovoljno da iz pristojno popunjenog KSETa na površinu isplivaju pravi fanovi grupe Caligula's Horse koji su njihov odličan nastup učinili još magičnijim. Riječiti pjevač spontano je tresao fore iz rukava, a osmjesi ostatka benda ni nas “nevjerne fanove“ nisu zapostavljali, pa se sve skupa pretvorilo u prijateljski tulum. Sipali su među nas emotivne pjesme začinjene prekrasnim gitarama, basom i bubnjem (bolje rečeno činelama, kao da ih je bilo 50), a najviše nas se dojmila petnaestominutna “Graves“. Dvaput se glasalo između dviju pjesama, a prema reakcijama publike oba puta je izgubila pjesma Turntail (iako je bila tijesna borba). Uglavnom, pjevalo se, skakalo, uživalo u glazbi, a moju pažnju su plijenile gitare. Među mnogim krasnim trenucima, najšašaviji je bio kad je došlo vrijeme za bis. Počeli su nam objašnjavati kako bi oni sad otišli s pozornice pa da mi vičemo da se vrate, pa bi se oni vratili i tako to, ali nema prostorije iza pozornice u koju bi se sakrili, pa nek se mi okrenemo na drugu stranu i tražimo bis. I tako smo svi leđima okrenuti vikali “we want more“ dok nam nisu javili s pozornice da su se vratili. Na kraju su nam poručili da je ljubav ono što je najbitnije i da čuvamo jedni druge. A ljubavi je bio pun klub.
Dugo još poslije koncerta pričali su i slikali se sa svima koji su to htjeli. Chris nije bio zadovoljan zvukom, no nama laicima koje su bendovi bez problema osvojili to uopće nije bilo bitno (nismo ni primijetili).
Autor: Andrijana Lepka Foto: Dario Lepka
