Deafheaven i Inter Arma u Močvari: Katarična večer puna znoja, suza i veličanstvene glazbe

Bio sam na mnogo koncerta, ali samo par njih ostaju u trajnom sjećanju. Jedan od tih koncerata je zasigurno bio od Deafheavena i Inter Arme 13. listopada. Nisam očekivao pretjerano veliki odaziv jer su Deafheaven najveći neprijatelji ‘trve kvlt’ djece, a i prvi put su u Hrvatskoj. Bio sam ugodno iznenađen kad sam vidio puniju Močvaru već na Inter Armi. No, prije no što vam ispričam po čemu je ova večer bila posebna, malo o bandovima. Inter Arma su neobični, jako neobični. Richmondski kvintet nekako uspjeva spojiti sludge, black, post-metal, death, prog i doom u jedan izuzetno dinamični i agresivni paket. Njihov najnoviji album ‘Paradise Gallows’ savršeno prikazuje ovu izuzetno rijetku vještinu te sam očekivao dobar performans. Deafheaven ne treba puno predstavljati, momci iz San Francisca spajaju estetiku post-rocka i shoegaze, toplinu alternative rocka i dobrog popa te spajaju sve to s agresivnošću black metala. Nisu pioniri (ta čast ide Alcestu), ali su definitivno popularizirali ovaj podžanr s njihovim seminalnim albumom ‘Sunbather’ iz 2013. Album je univerzalno cijenjen i to je razljutilo dosta ‘trve kvlt’ ljudi koji preziru sve što nije prvi ili drugi val black metala. Deafheaven je izbacio još dva albuma nakon ‘Sunbathera’, a njihov su najnoviji i fantastičan ‘Ordinary Corrupt Human Love’ promovirali na ovoj turneji.

A sada o večeri. Napomenuo sam jedinstvenost Inter Arme i moja očekivanja su bila dosta visoka. To se sve, nažalost, urušilo čim sam čuo “The Long Road Home” uživo. Zvuk je bio katastrofa,  teško mi je bilo razlučivati koja pjesma trenutno svira. Gitare su bile prebučne, bas ne postoji, bubnjevi još glasniji i vokali bi se probili tu i tamo. Neću ni krenut o tereminu koji sam primjetio tek na pola seta. Sam band je bio dobar, vokalist Mike Paparo je ludovao po stageu, njegovi luđački pogledi i jako dobra vokalna vještina nije nešto pretjerano doticala publiku. Nekolicina nas je lamatala glavama i tu opet dolazimo do problema hrvatskih publika na ovakvim koncertima. Predgrupe (koje znaju biti bolje od glavnog banda) uvijek puno gore prođu što se tiče reakcija. Bez obzira na sve ovo, Inter Arma je bila dobra, pogotovo njihov bubnjar T.J. Childers koji liči na Troya Sandersa iz Mastodona sa svojom dugom grivom i pozitivnim stavom. Njegova suluda agresija i izdržljivost je sjajila na blast-beat bogatim “An Archer In The Emptiness” i monumentaln teškim “Primordial Wound” s kojim je band završio svoj set. No prije kraja pjesme, Childers nazdravlja s pivom (mnogo guceva piva je bilo popijeno na tom stageu haha) i izgovara: “This one is for you Zagreb.” prije no što je izveo jedan od najluđih bubnjarskih solaža. Nakon tog nehumanog iskustva pozdravlja publiku i odlazi s bandom. Tonska proba i vrijeme za Deafheaven.

Budući da je zvuk na Inter Armi bio kakav je, bio sam uzrujan zbog potencijala da meni jako drag band poput Deafheavena zvuči užasno. Svi članovi banda dolaze polako na stage i s pojavom vokalista George Clarkea saznajem kvalitetu zvuka. Krasan “Honeycomb” otvara set i pada mi ogromni, zacrnjen kamen sa srca. Ne samo da pada, on leti u stratosferu jer cijeli band zvuči bolje nego na albumu. Clarkeova prisutnost na pozornici je ogromna, pun je energije i stvarno koristi svoju trenutno dugu kosu (koja mi je i dalje malo čudna) s kojom radi akrobacije u savršenom ritmu. Čim je glazba počela, cijela Močvara je lagano počela tonuti u jedan grupni trans, a momci su nas vodili kroz šareno i predivno zvukovlje i svaki se Clarkeov manijakalan pogled povezao s bar jednom osobom iz publike. Nakon “Honeycombovog” outra, koji je sigurno među ljepšima u cijeloj glazbi, veliki pljesak dolazi, ali kao na albumu, “Canary Yellow” nastavlja priču i kada je došla mirnija sekcija pjesme, virtualno nitko nije pričao (mora bit barem par genijalaca) jer smo bili “nutra”. Završetkom pjesme George nas pozdravlja i zahvaljuje se na provođenju ove subote s njima i napominje (s gitaristom) da im je ovo prvi put na hrvatskom tlu i da im je jako drago zbog toga te subsekventnom najavom pjesme “Sunbather” publika poludi.

Iako je George bio najupečatljiviji sa svojim specifičnim pokretima i nevjerojatno prodirajućim pogledima, (slike ispod će vam pokazati na što mislim) svaki član je bio ključan i uočljiv u miksu. Premda je bilo sjajno gledati njega, nisam mogao skinuti oči s Daniel Tracyja (nohomo naravno) koji je fantastičan bubnjar i definitivno zaslužuje biti prepoznat kao jedan od boljih na svijetu. Svaki fill, blast beat i naglasak je bio izveden s nevjerojatnom preciznošću i finesom, a o njegovoj tehnici i izdržljivosti mogu jako dugo pa ću se zaustaviti. Gitaristi Kerry McCoy i Shiv Mehra su također dijelili preciznost kolege te je svaki riff, solo i promjena u tonu gitare bila izuzetno ugodna. Čuti ovakvu kvalitetu zvuka u Hrvatskoj nije često tako da me ovo izuzetno veseli. A novi basist Chris Johnson je bio daleko najnasmijaniji član banda, ali se osjetilo da momci daju sve od sebe.

Nakon prekrasnog “Sunbathera”, “Brought To The Water” nastupa i uletavam u mosh s prijateljem i par ljudi i to s ogromnim smiješkom, naime, moshevi stvarno nisu česti na black metal koncertima kod nas, a i inače tako da je ovo bilo još jedno iznenađenje u ovoj čudesnoj večeri. Moja je stamina nakon ove pjesme kritična i nasreću dobivam priliku odmora (headbanganje not included) uz “Worthless Animal”. S njenim završetkom dolazimo do dviju zadnjih pjesama, moj favorit s ‘Ordinary Corrupt Human Love’, velebni “Glint” i naravno, Deafheavenov klasik “Dream House”. Premda je cijela večer bila ispunjena pozitivnom energijom i toplinom, nikad neću zaboraviti finale koncerta.

Znam da zvuči “cheesy”, ali doživio sam pravu katarzu. Katarzu u bazenu znoja, stisnut između desetak ljudi i s mojim dlanom na Georgeovoj ruci jer se naslonio prema publici tokom izvedbe “Dream Housea”. Ne znam kako je ovo sve izgledalo ljudima više iza, ali ja sam uvjeren da je ovo bio jedan od najemotivnih trenutaka koje sam doživio na koncertima. Deafheaven me pročistio i to stvarno ne mogu reći za mnogo bandova. Mislio sam da ću ostati što objektivniji tokom pisanja ovog osvrta, ali što se više prisjećam koncerta, to sam sretniji i apsolutno svima preporučujem da vidite ove momke uživo, čak i ako niste fan. Znam jednu osobu koja je bila na njihovom koncertu, ne voli black, ne voli shriekanje, ali je postao fan banda tokom koncerta, to govori užasno puno. Glazba je univerzalan jezik i bilo tko može naći nešto lijepo u ovom prekrasnom bandu. Prije neg što odem, želim vam staviti dvije slike u glavu. Scena kada dožvljavam katarzu i scenu mene na partyju Arhitektonskog faksa na koji sam išao nakon giga hahaha. Hvala vam Deafheaven na istinski prekrasnoj večeri, molim vas vratite se uskoro.

Autor: Fran Lovel Šimić      Foto: Laura Kavalari