Nakon vrlo uspješne turneje po Americi s predgrupama Leprous i Bent Knee, Haken je promociju svog novog albuma “Vector“ nastavio i u Europi, a sreća je naša što je sa sobom poveo bostonski Bent Knee i naš predragi dansko-švedski sastav Vola koji nam je bio u zagrebačkoj Močvari prije nekoliko mjeseci.
Kao i pred nešto više od godinu dana kada smo u Beč išli na Leprous, u petak smo uživali na koncertu Jonathana u Saxu, a drugo jutro se zaputili u isti klub ((szene)) i ovog puta smo se tamo osjećali kao doma jer smo se našli i s ljudima s kojima smo se prije upoznali na koncertima van Hrvatske. Jedan od njih je bio i Pavol iz Bratislave s kojim smo dijelili silno uzbuđenje oko upoznavanja dečki iz Leprousa. Jedva smo se otrgli iz zagrljaja i prepričavali gdje smo sve u međuvremenu gledali zajednički najbolji bend i gdje bi se opet mogli sresti.
Klub je odmah nakon otvaranja bio gotovo popunjen, a kasnije smo saznali i da su se sve ulaznice rasprodale. Svi smo bili znatiželjni kako će nam se svidjeti prva pregrupa. Čula sam da su bomba od mnogih koji su ih gledali u Americi, ali nisam se zakačila za njih doma.
Na pozornicu se naguralo šestoro simpatičnih glazbenika i već nakon tri minute bili smo zaljubljeni u njih i njihovu čudesnu glazbu. Ovakav bend još sigurno niste čuli jer su izvan svih glazbenih okvira, a opet kombiniraju mnoge žanrove i ja bih to nazvala nekom vrstom sočnog art rocka. Snažnom glasu pjevačice i ostatku vrckaste postave koju čine bubnjar, basistica i gitarist, dramu unosi violinist. Na pozornici s njima bio je i tonski dizajner, ozbiljan tip za laptopom i još nekim čudesima. Publika ih je sjajno prihvatila i bilo je vidljivo da su i članovi benda oduševljeni ovacijama.
Bez klavijaturista Martina koji je dio turneje odsutan zbog obiteljskih obaveza, Vola se pojavljuje na pozornici kao trio. Dok se uštimavaju, klaframo s dečkom s kojim smo odurlali svaku Leprousovu pjesmu prošlo ljeto na Metaldaysu. Par dana prije smo se dogovorili naći pred Volom u prvim redovima i zapravo smo ga navukli na njihovu glazbu jer je planirao doći samo zbog Hakena.
Gotovo svi u publici došli su na headlinere i rijetko je tko čuo Volu prije, pa mi je opet bilo zanimljivo vidjeti eksplozije oduševljenja već kod prve pjesme. Dugokosi pjevač Asger neobično lijepog glasa svako malo nabaci osmijeh prema publici. Njegova gitara kao da ima podvojenu ličnost, reži opake rifove pa lijepim dionicama mami suze na oči. Iako mi se to ne događa često na koncertima, u ovom klubu zaplakala sam dvaput. Prvi put za vrijeme Leprousove pretužne pjesme “Malina“, a sada sam se dobro držala kroz čitavu pjesmu do prekrasne Asgerove solaže na “Ruby Pool“. Mislim da nitko nije ostao hladan na taj moment. Basist Nicolai svira i pjeva s toliko žara da ga je gotovo nemoguće mirnog uloviti kamerom. Iako sam mislila da Vigniru iz Agent Fresca nema ravnog, u ovoj dvorani nam se Nicolai već pokazao kao njegova dostojna zamjena (Vignir zbog malog bebača nije 2017. bio na turneji). Friški član Vole, Adam, uz Baarda iz Leprousa i Hrafnkell iz Agent Fresca, jedan je od najzanimljivijih bubnjara s kojih teško možeš skinuti pogled. Način na koji drži palice i kakvim stilom nepogrešivo gađa svaku dobu…milina za oči i uši. Iako se osjetilo da nedostaju klavijature ova naša draga trojka moćno je izula iz cipela valjda sve prisutne i dugotrajan pljesak gotovo da im nije dopustio da se oproste od nas.
U dugoj pauzi prije Hakena otkrila sam da klub ima i vrt, pa sam se uspjela malo ohladiti uz pivce dok su dečki ostali čuvati mjesta pred pozornicom jer je mnoštvo Haknovih fanova nahrupilo čim bliže. I prije nego su počeli bilo je jasno da će sve biti savršeno uštimano, a rasvjeta je bila perfektna dok kod prva dva benda gotovo da je i nije bilo (drugim riječima, zato Hakenove slike prevladavaju galerijom). Iskreno, samo su mi dvije njihove pjesme zapele za uho, pa kad su odvalili odličnu “Puzzle Box“, bilo mi je drago da sam bar jednu kutiju čula kad se već kod Vole na setlisti nije našla famozna “Black Box“. Hakenove pjesme su vrlo kompleksne i uglavnom dugačke, pa je pjevač često odlazio na duže vrijeme s pozornice za vrijeme perfektnih instrumentalnih dionica koje su izvodili dva odlična gitarista, basist, klavijaturist i bubnjar. Baš svaki od njih dobio je zasluženo vrijeme da nam se približi i pokaže svoje umijeće. Jedan od neobičnih povrataka pjevača na binu obilježile su njegove svjetleće naočale i uz lijepo muziciranje postalo je jasno da su i vrhunski zafrkanti. Zafrkancija ili ne, totalno nas je zbunila Totova “Africa“ koju su izveli na kraju. Mislili smo da će nakon prvog refrena nabaciti neki opaki rif i dalje svirati u svom stilu, no i oni i publika otpjevali su u istom tonu tu pjesmu do kraja. Bilo je lijepo promatrati kroz čitav koncert kako ih publika zadivljeno gleda, pjeva s njima, grli se međusobno i divlja u circle pitu. Svi članovi Hakena čitavo vrijeme su održavali kontakt oči u oči s publikom. Kad ti nije ljubljeni bend u pitanju, imaš vremena malo i zrakati okolo da vidiš kako drugi uživaju.
Nakon koncerta našli smo se u zagrljaju “svojih dobrih Voleka“ koji nas se sjećaju iz Zagreba. Malo smo popričali i zahvalili jedni drugima što se opet vidimo u tako kratkom vremenskom periodu i poželjeli si uzajamno da to čim prije ponovimo.
Pavol nam je, sretan kao malo dijete, pokazivao potpisane ploče Vole i nahvalio ih do neba kao i njegovo društvo. Izgrlili smo se svi opet, razišli umorni i sretni, pa pravac poznatom prečicom u hotel.
Autor: Andrijana Lepka Foto: Dario Lepka
