Beogradski jazz festival

Impresije sa Beogradskog Jazz Festivala 2017.

Svaki festival gradi tokom godina svoj imidž, sa namerom ili bez. Beogradski jazz festival karakteriše želja za umakanjem prstiju u razne tegle džema, pekmeza i marmelade. Ukusi variraju, odma pored i kvalitet. Ove godine smo dobili varijantu koja na papiru izgleda odlično, a uživo još bolje. Uspešno su ispunjene skoro sve glavne smernice: zadovoljiti poklonike mainstream zvuka, prikazati zanimljivosti iz avangardnije sfere, ispratiti moderna dešavanja, promovisati domaće umetnike i slično. Ambicija da se na veče ili dva napuni sala Sava Centra je možda jedina ostala neispunjena.

Autor: Pavle Medan 

Okrenimo se programu. Eyot je otvorio festival sa tek objavljenim albumom „Innate“ koji, po rečima Dejana Ilijića, predstavlja zaokružujuću tačku na dosadašnji rad benda. Svirka nam baš i ne pruža previše uvida u to kako bi to moglo izgledati i u kom pravcu se pravi taj zaokret (jedino znamo da nije salto mortale). I zaista, ova živa izvedba Innate-a kao da akcentuje sve momente za koje od ranije znamo da su tu, u muzici Eyota: art-rock, etno niti, treća struja, meditativnost, ambijentalnost… da li iz inata ili kombinacije emocija ali regleri rade na višem nivou. Evo, nagađamo pravce, pa su nam tragovi gosti iz benda Get The Blessing Pete Judge na trubi i Jake McMurchie na saksofonu. Vrlo nonšalantno su ušetali u priču, kao da su u istoj godinama, ali kad se međusobno razumevanje lako i brzo oformi, to nije problem. Na stranu sam kvalitet muzike, ali ovde vidimo (kao i u dosadašnjem radu benda) konstantan napor da se cela priča gura napred, manji ili veći koraci, nije bitno. Nije dovoljno osloniti se na improvizaciju i pustiti da samo ona bude promena koja donosi osveženje. Cela priča mora napred, masivne blokove bi ovde trebalo pomeriti, a to zahteva veliku i konstantnu snagu i izdržljivost veza koje drže celinu.

Ostajemo na tragu masivnih celina, ali koje izgledaju dosta drugačije. Piter Evans Ensemble nam se na početku koncerta prikazuje kao pleme koncipirano kao funkcionalan spoj afričkih, indijanskih i eskimskih motiva. Nije reč o tome da sva svetska sretna plemena liče jedna da drugo, već se ova univerzalnost brižljivo gaji, a impresije se konstantno smenjuju. Kad se tako postave stvari, i muzičarima je dosta lakše da menjaju tematiku, i da se od plemenskog okrenu eksplozivnim free momentima, pa do oslikavanja kratkih priča nepovezanih tematika. Pri tome, u svakom momentu odaju utisak da se kreću zajedno, kao celina sveobuhvatni. U takvoj celini ističe se Evans kao vođa, dobro- kao poglavica, sa Ron Stabinskym za klavirom kao desnom rukom, dobro- kao vračom. Puno uho i srce dobijate kad su slobodniji improvizatorski momenti brižljivo upakovani kao kompozicija, a da su pritom energija i eksplozivnost očuvani. To vam osim trenutnog zadovoljsta daje razlog da Piter Evansa posmatrate kao kameleona (kao što je Dave Douglas). Menjaju se formati, menjaju se teme, kvalitet ostaje. Jeste, pre par godina gostovao je sa Mostly Other People Do The Killing na BJF-u, ali ovo je dobrano drugačija priča, podjednako vredna pažnje i slušanja.

Taj ponoćni program 29. oktobra je bio prava poslastica. Pre, malopre pomenutog, Evansovog Ensembla imali smo prilike da čujemo Rodrigo Amado Motion Trio. Trio, koji je već u više navrata sarađivao sa Evansom, predstavio nam se albumom „Desire & Freedom“. Ono što je najjači utisak je izostanak pozicije istaknutog soliste. Ukoliko neko baš i mora da preuzme ulogu vezivnog tkiva, ta uloga ide Miguel Mirai za violončelom, koje svira bez gudala. Mišljena se svakako razilaze, ali lično smatram da je pri ovakvoj postavci i materijalu violončelo čak ubedljivije nego kontarbas. Ukoliko tražite moćni „puca na sve strane“ free jazz trio, to ovde nećete naći. Poštovanje melodije je prečest momenat, koji em pruža užitak, em obezbeđuje slušaocu lakše koncipiranje celine. Nema pretencioznosti ni agresivnosti, nema borbe, već jednostavnog okrepljujućeg toka, tj. želje i slobode, ne želje-za-slobodom. To se najbolje moglo videti u pokretima Gabriela Ferrandinija. On je već osvežio program BJF-a 2014. godine sa Red Triom, a i sada je za bubnjevima sa imidžom majstora iz 50ih, sa palicama u zadnjem džepu umesto šrafcigera. Definitivno jedan od koncerata koji bi bio poslastica i za one koji preferiraju mainstream jazz. Ako ništa drugo, barem je bilo lako naći dobra mesta u Sali Amerikana Doma Omladine.

Spušteniji intenzitet nas je svakako više puta oduševio na ovogodišnjem BJF-u. Jakob Bro Trio predstavlja album „Streams“ (ECM). Mene lično posebno raduje svako pridavanje pažnje jazz gitari koje se odvaja od fusion/bop tradicije. Ukoliko je i postojala namera da se fuzija jazza sa rockom približi širem auditorijumu, ovo okretanje, recimo, alt-rocku daje, u slučaju još uvek mladog Broa, sjajne rezultate. Ne preterujući sa notama na basu Thomas Morgan obzbeđuje savršenu atmosferu prepoznatljivu za ECM. Trebalo mi je vremena da mi se uho privikne na zvuk njegovog basa koji kao da zapušava ton. Joey Baron za bubnjevima je zadužen za davanje znakova energičnijeg života, ali čisto u vidu začina. Najefektniji je kada priča samo metlicama. Isto tako smo posmatrali i Broovu upotrebe efekata i slajda, koje su više imale za cilj promenu boje (u violinu, flautu, harmoniku), nego distorziranost zvuka. Nema standardne formacije ritam/solista, kao i u slučaju gorepomenutog Rodrigo Amado Motion Tria,  ali melodije koje se ponavljaju i teku čine sjajnu bazu za male emotivne amplitude, što je verovatno i modus vivendi projekta. Ovde melodije imaju duži rok trajanja i daju vremena slušaocu da se poveže i u uđe u Streams. Sve je u okviru pipavosti i lepršavosti.

Bro Trio je završio sa svirkom nešto posle ponoći, ali buđenje nas je tek čekalo. Kad predstavlja svoj najnoviji album, koji vidi kao najmračniji i najmelanholičnji do sada, Marius Neset je jednostavno iskričav i energičan, tako da nam je jako teško doći do te melanholije. Dodajmo tome i činjenicu da pripada teškotenorcima, pa će još ispasti da se uzalud trudio. Nemilosrdan je Neset prema svojim idejama. Dosta brzo ih smenjuje i ostavlja ih da se nadaju da će, možda kasnije, svaka od njih dobiti lični i personalni epilog. Te iste ideje se izvode punog daha i u kratkim intervalima. Na taj način on se sjajno igra dinamikom i jasno oblikuje svoj izraz, ali se i namerno izbacuje dosta ispred ostatka benda. Kada svira sopran, to je ipak konciznija priča, u kojoj fenomenalno diše zajedno sa Ivo Neameom za klavirom, što se nije moglo promašiti prilikom dueta na numeri „Prague’s Ballet“. U ovim momentima Neset kompozitor dopušta sebi upotrebu rifova. Neame je savršeno sposoban da energetski povuče trio (kao da je u Phronesis-u) i da isprati tempo koji je Neset zacrtao, kad Neset ne svira. Nije svako u publici bio oran da se koncentriše u 2 posle ponoći, ali Neset se više puta zahvaljivao i pozdravljao prisutne, a da mi ne znamo koja ga melanholija možda muči.

Pomenuh nešto ranije kratke intervale – takoreći fragmente. Eto, ostajemo u savremenom mainstream jazzu, ostajemo u energičnim fragmentima, a dobijamo potuno drugačiju sliku. Jedan od Parisienovih imperativa je uživanje publike. Naravno da tu nema reči o bilo kakvom dodvoravanju ili žrtvovanju artističkih pretenzija. Jednostavno ne možete pobeći utisku da se Emile (prešli smo na ti) svugde gde svira oseća kao kod kuće. Njegovi pasaži, bilo da je reč o sopranu ili tenoru, uvek angažuju celokupan pogon. Minimalni diskretni vibrato, ali i trileri, daju pulsirajuću živost kompozicijama koje mirišu na Coltranea i Shortera. Ako ste zlonamerni i ocenite padanje na kolena tokom solaža kao preterano i nepotrebno, njegove oči će vas iz momenta razuveriti. Da, kao i da one imaju ulogu u samoj proizvodnji zvuka. Julien Touéry je sličnog senzibiliteta, pa i likom sliči Emileu. Verovatno su godine zajedničkog rada učinile svoje. Ivan Gélugne je takođe stari sardnik, dok je najnoviji član za bubnjevima, Julien Loutelier dao priči dodatni šarm nemirnim bas bubnjem. Svetlim tonom Emilovih saksofona prošli smo od staight ahead momenata, preko mistike, sve do potencijalnih hiphop matrica (ko zna, možda ta priča opet zaživi).

Većina ljudi smatra da je Bah najveći kompozitor ikada. Neki od njih će slušati isključivo njegove kompozicije. To su verovatno jedini ljudi kojima se trip(le)-double Marc Ribot/ Young Philadelphians/ Strings ne bi dopao. Ove tri celine mogu funkcionisati zasebno, ali ovo je dobitna komocija. Young Philadelphians su teška funk-soul osovina koja oslobađa, pa se koncert komotno mogao pratiti i stojeći, tačnije cupkajući i klateći se. Inicijalna ideja projekta je bila da Mary Halvorson bude druga gitara uz Ribota, ali je na njeno mesto došao Al MacDowell i tako se kompletna slika pomerila ka groove-u. Ukoliko ste želeli nešto avangardniji pristup, možda ste bili razočarani, ali Ribot svakako vredi za dva basa (drugi bas je Jamaaladeen Tacuma). MacDowell je bio zadužen za gornji registar instrumenta + efekti, dok je Takuma ideal iz koncepcije basa Eric Cartmana. Malopre pomenuta težina je Grant Calvin Weston za bubnjevima, jer jednostavno imati čvrstu utegnutu ritam sekciju jednostavno nije dovoljno, ide se korak dalje. Od težine gudače je štitilo sigurnosno staklo. Ono ih je možda i onemogućilo da se probiju i da zaista podele scenu, ali su dobili više nego pet minuta da ostave sjajan utisak na prisutne i odigraju glavnu ulogu kao i ostali. Kad se izvodi Colemanova „Voice Poetry“ violine ne sviraju podražavajući njegov stil, što je meni lično prijalo, a i pored toga su savršeno ekspresivne. Ribotu ostaje samo da u Zappa/Zorn maniru diriguje situacijom.

Posle ovog koncerta smo imali 20ak minuta da se presaberemo i pripremimo za nešto potpuno drugačije. Prošlogodišnji album Kris Davis „Duopoly“ predstavlja seriju njenih dijaloga, a mi smo imali prilike da čujemo kompletnu priču sa Billy Drummondom o Thelonious Monku i raznim drugim temama. Perkusivni su oboje, ali tanani i štedljivi. Što bi Nikolaus Harnoncourt rekao, komunikacija je ono suštinsko u muzici. Oni su upućeni jedno na drugo i podređeni su toj upućenosti. Temperamentima im ne paše povišen ton, ali samo u prenesenom smislu. Davis daje najviše vazduha visokim notama, ne sabijajući ih u akorde i na taj način izvlačeći maksimum iz temperovanog klavira. Sredina registra, koja nije temperovana na trenutke podseća na Chris Abrahamsa, korišćena je kad god je trebalo neke rečenice ponoviti više puta, ne zato što nisu jasne ili zato što bi ih trebalo posmatrati kao mantru, već jednostavno usled lepe sonornosti koju prave. Drummond nije ostajao ni dužan ni kratkih rukava, savršeno se razume sa Davis i vrlo retko se opredeljuje za nešto bombastičnije deonice za bubnjevima. Ukoliko biste snimali neki animirani film, po mogućstvu kratkometražni, odsvirane numere bi se sjajno uklopile ne samo kao soundtrack, već maltene i kao scenario. Pored dramaturškog pristupa, gde scenario svaki slušalac bira za sebe, i sjajne upotrebe tišine, pročišćenje afekata sažaljenja i straha je neminovno.

Najavljeni kao najveće zvezde festivala, saksofonisti Joshua Redmana, sa svojim triom i Donny McCaslin u kvartet formaciji nastupili su u Sava Centru koji je mogao da primi dosta više posetilaca u oba navrata. Redman i dalje spada u saksofoniste kojima je jazz tradicija sigurna komforna zona (poput James Cartera recimo). Ta tradicija je u ovom slučaju i preboperska što se najlepše vidi u mjuzikl jazz standardu „The Surrey with the Fringe On Top“ i u walking bass-u Gregory Hutchinsona. Trio sa kojim nastupa prati moderne trendove veće nezavisnosti članova, ali i ako akademski odličan za 10 pristup kompoziciji Redmana daje fine ideje, te ideje se ne razvijaju i ne puštaju se u život. Ostaju zatvorene i bivaju podvrgnute studioznom istraživanju. Ono što ovo istraživanje čini dopadljivim je liričnost Redmanovog izraza bez upotrebe subtonike.

Donny McCastlin nas je sa druge strane dočekao sa oštrim i otvorenim zvukom tenor saksofona koji više podseća na alt. Sigurna ritmička podloga vodi McCastlina na igru, i njegova komotnost i ležernost se vide. Ono što je apsolutno ime pomenute igre su ’80 godine prošlog veka. Osim poletnih momenata karakterističnih za motivacione filmove iz pomenutog perioda, tu su i efekti na samom saksofonu koji iz drugog plana, ali ipak prate pomenutu atmosferu. Ukusno se izbegao otvoreniji pop/techno momenat, dakle opčinjen ’80im, ali ne i zarobljen u istim. Deluje kao da je deo retro trenda koji vidimo u filmskoj i TV industriji.  Zvezda sa ulogom vodilje do onog ovde i sada je David Bowie. Saradnja na „Blackstar“ albumu je ostavila jak utisak na McCastlina, a meni je to bilo izuzetno simpatično, jer mi se nikad nije dojmilo Bowievo sviranje saksofona. U svakom slučaju, ostaje nada da će nas McCastlin ponovo posetiti, bez obzira na to kako se snalazi sa srpskim jezikom.

Festival su zatvorile „domaće“ snage. Svakako je jedna od uloga Beogradskog Jazz Festivala da promoviše domaće autore. U tom smislu možda bi i bilo bolje da su tri benda, koji su odabrani da zatvore festival u ponoćnom programu raspoređeni tokom 5 dana festivala, kako bi se ostvario veći kontakt sa širim auditorijumom i kolegama iz inostarnstva.

I odmah iznenađenje. Sanja Marković mi se nekako ispod radara popela na scenu sa članstvom koje je po popisu instrumenata obećavalo dosta drugačiju priču od one na koju smo navikli od ženskih jazz vokala iz regiona (na muške vokale nismo navikli uopšte). Projekat pod imenom „Ascension“ i alias SunYa, dali su nam Alicce Coltrane varijantu bez religijskih momenata sa puno života. Kompozicije su skrojene po meri i zapakovane sa stilom i elegancijom, a dodatna prijemčiva nota se dobila oslanjanjem na vokal (toga je bilo u minimalnim merama kod Ribota). Kad originalnoj ideji dodate i Peđu Milutinovića za bubnjevima, otvarate bonus nivo, a tu ulogu je odigrao i Aleksandar Grujić za klavirom. Gudače i harfu nažalost nisam čuo tokom koncerta, što jeste gre’ota. Sa druge strane, to mi pokazuje da priča pije vodu i u manjem kombo sastavu. To omogućava lakše turnejisanje. Nestrpljivo čekamo izlazak albuma.

Space Tigers je spoj regionske dijaspore u Berlinu i za ovaj koncert je pretrpeo dosta kadrovskih promena. Od originalno najavljenog Damira Bačikina, do Strahinje Banovića, sudbina je izabrala Luku Ignjatovića. Vanja Kevrešan i Grgur Savić su sasvim dovoljno raspoloženi i spretni da sami iznesu program, dok je za Luku Ignjatovića bilo samo pitanje vremena kad će dopustiti svom trudu i talentu da crtaju van oivičenih linija. Da, ova postava nema basistu. Nije falio, a da ga je bilo ne bi bio višak, eto, imate Jesus Vegau za bubnjevima, taman je. Bitno je razumeti o čemu se radi, i ako se treba pepustiti psychobilly zanosu, uraditi upravo tako. Nije bitno da li je u pitanju ulični preformans ili festivalski koncert na zatvorenom.

Za kraj festivala je spuštena lopta. Došli su producenti da odrade finalni mix. Tapan dugo već radi sa jazzom, ali da bi se došlo do ovakvog festivalskog nastupa izgleda da su potrebni i instrumenti. Bend se nije opredelio za popularnije catchy numere, već je pokušao da uloži isto onoliko truda na bini koliko i Feđa Frenklin za bubnjevima, Jamal Al Kiswani na saksofonima i Pavle Popov na klaviru. Ovu šansu za još jedno proširivanje onoga što se može nazvati jazz scena u nas najbolje je iskoristio Al Kiswani, prva trska Belgrade Noise-a. Verujem da je morao da se prezupči malo za ovu svirku, imajući u vidu ono što inače radi, ali uloga glavog soliste je svakako uspešno izneta.

Ne možete ostati ravnodušni posle ovakvog festivala. To je pogotovu teško kada spremate jela za najrazličitije ukuse, želuce i apetite. Koliko sam mogao da prošaram i porazgovaram sa ljudima, od svaštojeda do vegana, svi su zadovoljni uslugom, i doći će ponovo. Moj savet vam je da ne čuvate stomake, već da jedete što više, pa dogodine…

Foto: Dragoslav Gagi Nedić

 

Total
0
Shares
2 comments

Comments are closed.

Previous Article

Dubioza kolektiv objavila novi album "Pjesmice za djecu i odrasle"

Next Article

Iron Maiden najavio koncert u Zagrebu 24.07.2018