Impresije sa Pančevačkog Jazz Festivala 2017.

Ušuškan je Pančevački Jazz Festival. Kako god zamišljali jazz festival, ovde vam sve ispadne potaman. Dva koncerta po večeri, udobne fotelje u foajeu, atmosfera drugarskih lica…sve ovo nije samo stvar navike i očekivanja iz iste, već naše inherentne potrebe da to tako bude. Istovremeno sa jedne strane imate uzbuđenje i neizdrž pre samog koncerta, a sa druge, spuštanje lopte i utisak da ste maltene kod kuće i da nigde ne žurite. Zato valja doći dobrano pre početka koncerta, kako biste osetili oba pola. Ti kontrasti se mogu naći i između logoa ovog 20og Pančevačkog Jazz Festivala i onog koji se nalazi na scenskoj konstrukciji iza muzičara.

Autor: Pavle Medan

Eto, u takvim okolnostima nema mesta zagrevanju, uvodnim koncertima i sličnom… odmah ide Snakeoil Tim Berna. Avangarda je definitivno izvikan termin, ali Snakeoil mi je najlaše opisati kao avangardu jasne konstrukcije. Prekaljeni je Tim Berne laf, misli su mu čiste i razgovetne, pa se lako dele među muzičarima. Note trski (Oscar Noriega- klarineti; Tim Berne- alt saksofon) znaju biti i duge i plave. Nećete verovati, ali ovako zamišljam savremeno metačitanje Gershwina. Ah da, plus se ovaj New York ima dopadljivi ukus mistike New Orleansa. Pa eto nam nečeg novog na Broadwayu. Bez obzira što je ECM records izdavač, nema te prepoznatljive Eicherovske hladnoće, ili je nema u onoj meri u kojoj se to može očekivati od ovog izdavača. Prati Berne pri komponovanju neke prirodne progresije ali ne preteruje u tome jer se kontekst dosta brzo menja. Imamo najkvalitetniju varijantu neizbežne matrice čuo-video-prihvatio-osetio-ispostavio. Kulminacija se otvara kad više muzičara (najbolje celi četverac) uđe u poletno raspoloženje (Broadway 1- ECM 0). Ove promene generalno jeste lakše učiniti prirodnim i bezburnim kad se ide kroz kontekst pomenute avangarde, ali ovde pokazuje se pokazuje dosta više od toga, ovde imamo ono što bi politikolozi nazvali mekom silom. Matt Mitchell za klavirom ima ulogu i basiste i neke varijante devojke za sve, sa svim pleše, sa svima sarađuje. Prelaz Chesa Smitha sa bubnjeva na vibrafon je veoma bitan obrt u fabuli, a opet voda lagano ide najlogičnijim putem (koji uvek nađe), neprimetno. To na jako prijatan način traži pažnju od vas. Situacija u kojoj nas je Berne upozorio da vežemo pojaseve može se protumačiti kao simpatična šalica.

Nije lako daleko putovati s puno prtljaga. Lakše je kad usput pitaš za smernice, pa čak i udružiš snage sa ljudima s kojima možeš razmeniti kakva iskustva iz raznih zemalja. Projekat Vladimira Nikolova i Srđana Ivanovića „Artistry In Broken Rhythm“ je spoj životnih iskustava umetnika iz Srbije, Makedonije, Austrije, Holandije i Bugarske sa generalnom idejom miksa balkanskih motiva sa big bend jazz pristupom Ivanovića uz aranžerski pečat Nikolova ispirisan Stan Kentonom (samo ga malo izlomiše). U startu vidite želju da se jednostavnije ideje dignu na viši nivo. Ozbiljno se pristupilo domaćem zadatku i ekipa se potrudila da pomenuti miks ne podseća previše na standardni deo repertoara/karijere jazz muzičara sa ovih prostora. Čak i kada se tangom i etnom pristupa big bend formi, to se čini sa vitalnim znacima života. A ne lezi vraže, najjači znaci života nemaju preterane veze sa tangom i etnom, a imaju ime, prezime i front’n’center mesto na bini. To je Marko Živadinović na harmonici. Jedan od načina kojim se to učinilo je i oslobađanje tog instrumenta od etida i narodnog veselja, pa shodno tome i puštanje levih i desnih dugmića da slobodno dišu. Generalno sama izlomljenost ritma zahteva duži zajednički staž nego što je bend mogao izvesti, ali idejna rešenja preovlađuju pogotovu pri omažu davisovom Birth Of The Cool u numeri BeBop Strives.

Verujem da se koncert Avishai Cohena najbrže prodao/rezervisao. Kada nekome ko generalno ne sluša jazz želite preporučiti nešto savremno i poletno, opredelićte se za ovog basistu, zavidnog komercijalnog uspeha. Koncert u Pančevu je održao trubač istog imena, a ne verujem da je iko napustio Kulturni centar Pančeva nezadovoljan. Od početka koncerta prigušeni zvuk trube i bez prigušivača, tako da je moguće da su posetioci zadovoljni silom koja se može izvući iz Miles Davisa, ali momentum koji ih provodi kroz koncert je autorski Cohenov. Može se naći slična seta kod oba trubača, ona koja nije hladna i koja lako i brzo nalazi put od uha do dušnika. Cohenov pečat je u tom smislu osvežavajući, čak i kad vam se učini da pasaži jedva izlaze iz trube, tek nakon dobranog premišljanja i uz sjajnu kontrolu dinamike. Repertoar je sačinjen od poslednja dva albuma koja je snimio za ECM, a Cohen i same naslove numera predstavlja kao interesantne začine u glavnom jelu. Tako numera Shoot me in the leg ima groove čvrstine heroja i antiheroja Divljeg Zapada, dok su njegove teme potpuno artistički slobodne i za bilo koji drugi koncept. Nemojte pucati u sjajnog Yonathan Avishaia za klavirom, desnom rukom Cohena, koja se verovatno takođe bori za jedinstvenost sopstvenog prezimena na surovoj sceni. Kad smo se već dotakli imena, prezimena i korena, često se provlače momenti hebrejske muzike, naizmenično, sporadično, ali najmanje u Cohenovom slučaju. U svakom slučaju kupanje tonovima je imalo sjajne efekte da mi se na trenutke učinilo i da je sam Cohen iznenađen dobrom razmenom energije sa publikom.

Nedelja na festivalu je bila dan dečijih radosti. Igrom slučaja. Roditelji su odlučili da se igraju sa svojom decom, te je ovo veče festivala bilo slabije posećeno. Daniel Erdmann je uspeo sa svojim Velvet Revolutionom da nam pokaže kako izgleda kad se od dečije igrarije napravi ozbiljna umetnost. Svi oni Calvin & Hobbes stripovi imaju ovde svoju varijantu broj xyz. Trio, koji čine Daniel Erdmann- saksofoni, Theo Ceccaldi- viola, violina i jim Hart – vibrafon, nema organizacionu strukturu koliko način funkcionisanja i komuniciranja. Nije mala stvar povezati u skaldnu celinu free jazz pristup sa prepletenim pitkim melodijama. Čak i sama sonornost ima svoje trikove, gde je potrebno da budete na koncertu pa da povežete zvuk sa fingerpickovanom violinom i vibrafonom sviranog ofingerom kao gudalom. Bend nema klasičnu ritam sekciju, ali uz dva od tri instrumenta koja daju akorde to i nije zaista problem. Ukoliko ste baš sitničavi ovo je pandan koji radi sličan posao: saksofon kao kontrabas, vibrafon kao klavir i violina kao solo instrument. A to nikako ne generalizuje ono što smo imali prilike da čujemo. Naslovna numera sa albuma „a short moment of zero g“ bi mogla lako biti verzija Libertanga iz red bull reklame. Melodije takođe mogu biti poput britanskih krimića iz ’80, romantičnih filmskih scena, dečijih šoova, klasičnih etida za vežbanje…ukratko, raznolike i široko primenjive. Zamislite šou program gde od ovih ljudi tražite da vam sviraju po želji, pa budite kreativni sa zahtevima.

Dečija radost druge vrste je koncert Ambrose Akinmusire Quarteta. Kako izgleda dete sa bogatim životnim iskustvom? Već je postigao mnogo, i povukao neke veoma odlučne korake u industriji, ali na sceni je zadržao pomenuti senzibilitet. Pri tome drži određeni nivo sentimentalnosti i pažnje slušalaca, ali bez tragova kenjkavosti ili zasićenosti stiskanjem istih dugmića. I kad koristi efekte na trubi, oni su uvek u službi melodije, čak i ako prvi utisak to možda krije. Numere su mu opušteno građene, bez pritiska, pa vam se uvek čini da biste i vi mogli da mu se priključite na bini sa vašim omiljenim instrumentom. Što bi rekla Billie Holiday sve je to fine and mellow. Plava je njegova boja. Sve ovo se izvodi sa stavom. Sigurnost je osvojena i sad ovaj još uvek mladi trubač istražuje zapreminu svog prostora. Ovaj prostor svatite i u muzičkom i u zvučnom i u industrijskom smislu. On te stvari ne razdvaja. Kad se ovo uzme u obzir, ne iznenađuje nepromenljiva atmosfera tokom koncerta. Klavir Sam Harrisa stiže na sve strane, prijatna ritmička rešenja su posao Harish Raghavana na basu, dok Justin Brown za bubnjevima nenametljivo šije vezivno tkivo. Stav je isti i jasan od početka do kraja koncerta, gde je poslednji, malo energičniji, solo Akinmusirea mogao biti protumačen kao varijanta fast forwarda dotadašnjeg toka koncerta. U prevodu rekao sam šta sam imao, pa sam još sve to i zapakovao.

Eto, i mi se sa sve mašnicom na glavi vraćamo domovima sa festivala prijatnog balansa. Šarenolikost programa u proverenoj formi funkcionisanja fesivala ne može da poremeti ovaj balans, već naprotiv, samo da ga učini još prijemčljivijim.

Foto: Dragoslav Gagi Nedić

Total
0
Shares
Previous Article
Majke

Goran Bare & Majke rasprodali koncert u klubu Sax

Next Article
spunk

Spunk predstavlja debitantski album pod nazivom "System Error"