Svjetska premijera dugometražnog dokumentarca o kultnom bandu generacije, KUD Idijotima, glasu radničke Pule, glasu protiv rata, jedinim autentičnim jugoslavenskim Ramonesima održaće se na ovogodišnjem 22. Motovun Film Festivalu, koji počinje u utorak, 23.07. i traje ukupno pet dana.
Tim povodom, u Motovunu će se u petak, 26.07. održati Dan i noć Idijota, koji će uključivati promociju knjige „Život s Idijotima“ Nenada Marjanovića poznatijem pod nadimkom dr. Fric, koncert Saleta Verude s njegovim bandom Saša 21 te još pokoje muzičko iznenađenje prikladno za ovaj iznimni događaj.
Biografski dokumentarac o Branku Črncu Tusti i njegovom pulskom punk-rock sastavu KUD Idijoti. Zbog svog beskompromisnog antifašističkog stava i borbe za prava potlačenih i obespravljenih, Tusta je bio pravi heroj radničke klase. Njegove poruke o toleranciji, suživotu i socijalnoj pravdi, smatrane “komunističkima” devedesetih godina, zatvorile su Idijotima vrata većine radio stanica u Hrvatskoj. To ih nije odvratilo od ovih vrijednosti, a bili su i prvi hrvatski sastav koji je održao koncert u Srbiji nakon rata. Kroz ovaj film otkrivamo i Tustinu intimnu, ljudsku dimenziju koja ga je u konačnici i učinila punk-rock ikonom.
Povodom svjetske premijere filma na ovogodišnjem Motovun FIlm Festivalu, razgovarali smo sa režiserom Andrejom Korovljevom.
Kako ste došli na ideju da snimite film o Tusti?
Andrej: Rođen sam u Puli, odrastao sam uz glazbu KUD Idijota i Tustin glas, bio sam na nebrojeno njihovih koncerata u Puli, Zagrebu, Sloveniji. Kao klinac, a i kasnije kupovao sam sva njihova izdanja tako da posjedujem cijelu diskografiju: singlice, kasete, ploče, cd-ove. Još kao šesnaestogodišnjak upoznao ih na šanku rock kluba Uljanik nakon njihovog godišnjeg rođendanskog koncerta. Njihova muzika, poruke i tekstovi obilježili su moje odrastanje, a njihov beskompromisni stav i borba za pravicu svjetonazorski su me oblikovali u formativnim godinama. Tusta i Idijoti bili su više od muzike, bili su bitan životni odabir, poput braka. Snažno me pogodila Brankova bolest i smrt. Dugo sam promišljao o tome kako bi bilo istinski potrebno ispričati Tustinu životnu štoriju kroz filmski medij. Prelomilo se u trenutku kada me profesor i producent Factuma Nenad Puhovski nazvao i priupitao kada mislim završiti pulsku trilogiju budući da sam već snimio dva filma koja tematiziraju Pulu (Una Storia Polesana i Godine Hrđe). Poslao sam Nenadu skice. Odgovorio mi je da krenem odmah na posao, poslušao sam, skupio hrabrost i krenuo. Stvari su se isti tren počele kotrljati. Skupili smo sjajnu filmsku ekipu: izvršnu producenticu Nedu Frank, Snimatelja Gorana Legoviića i tonca Ivana Šmintića. Dobili smo sredstva od Hrvatskog audiovizualnog centra i krenuli snimati. U postprodukciji smo se pojačali fenomenalnom montažerkom i dramaturginjom Vesnom Biljan i timom vrhunskih profesionalaca u obradi slike i zvuka. Projekt su prepoznali i koproducenti Filmski centar Srbije, Wake Up films, Zagreb film, Award film and video.
Gde je sve sniman film?
Andrej: Film je sniman u Puli, Rijeci, Zagrebu, Kopru, Ljubljani, Mariboru, Novom Sadu, Beogradu i Skoplju. Lijepo smo se naputovali! Potrajalo je, ali se isplatilo. Snimanje je proteklo skladno i “po špagi”, što obično nije slučaj kod dokumentaraca. Neizostavan dio produkcije čine i problemi, kako u praktičnom dijelu tako i u domeni priče, dramaturgije, protagonistima, ekipi, razvoju događaja na terenu. Ovdje to nije bio slučaj. Tijekom snimanja često smo citirali onu Balaševićevu “Neko to od gore vidi sve”, imali smo osjećaj kao da nam Tusta otvara sva vrata na našem filmskom putu. Predivno iskustvo, osjećali smo dobrodošlicu i iskrenu toplinu kod ljudi koje smo snimali, na vlastitoj koži osjetili smo ono što su Kudovci proživljavali putujući od Vardara pa do Triglava.
Ko je sve sudjelovao u filmu i po kojim kriterijima ste birali ko će pričati o Tusti i njegovu radu i životu?
Andrej: Sudjelovali su brojni ljudi koji su okruživali Branka u svim njegovim životnim ulogama. Branko je bio glazbenik, frontman, otac i muž, radnik i sindikalista i mi smo se trudili svakom dijelu Tustina bića pridati jednako pažnje baš kao što je on za života činio. Nismo radili selekciju dok smo snimali, vodili smo se srcem i snimali svakoga tko je imao zajedničku priču, tko je podijelio makar trenutak svog života s Brankom. Iz tog razloga snimili smo toliko izvrsnog materijala da bi se komotno mogla napraviti serija. Možda jednog dana i bude, priča je snažna i definitivno to zaslužuje. Ne bih sad nekoga posebno isticao i spoilao vam gledanje filma. Pogledajte trailer za početak, on dovoljno govori dok film ne stigne u vaša kina.
Koliko se iz Vaše perspektive razlikuje Tusta na sceni od onog privatnog?
Andrej: Ha, netko će reći da je Tusta na stageu nespojiv s obiteljskim Brankom. Neukrotiva zvijer na stage-u i pitom, brižan u obiteljskom životu. No, onome tko je poznavao Tustu to neće biti nimalo čudno jer je Branko Črnac svakom segmentu života pristupao iskreno, bez ograda, s puno ljubavi i “do daske” se posvećivao. To je snaga koja je veća od života i koja čini određene ljude nezaboravnim i vječnima. Takva aura nema rok trajanja, zbog svega toga fenomen KUD Idijota na ovim prostorima nije stran. masovna “Idiotomanija” se jednostavno morala dogoditi, tako je to bilo zapisano.
Da li je Vas nešto iznenadilo dok ste slušali sve te priče ljudi koji su ga voljeli?
Andrej: Nije. Mene ljubav, iskrenost i poštovanje ne mogu iznenaditi. Ljudska glupost može i to svakodnevno čini. U našoj filmskoj odiseji srećom nije bilo glupana ispred kamere, o njima se samo pričalo. Samo pošteni i hrabri ostaju, pizduni su samo statisti u prolazu, njih se nitko neće sjećati, Tako su i tretirani u našim filmskim razgovorima kad se pričalo o njima, glupanima.- bez imena i prezimena, potpuni anonimusi. Ne zbog autocenzure već jednostavno iz razloga što nisu zaslužili da ih se spomene makar i u negativnom kontekstu. Tjekom snimanja doznali smo bezbroj nama nepoznatih priča i anegdota koje su utjecale na razvoj filmske radnje i scenarij. Bilo je to interesantno i kreativno, izazovno i intrigantno, tjeralo nas je da idemo sve dublje i dublje u priču. Nikada nam nije bilo dosta, postali smo ovisnici.
Da li ste nešto novo otkrili o Tusti radeći ovaj film?
Andrej: Kao što sam spomenuo, na svakoj sljedećoj filmskoj stanici čekalo nas je nešto novo, svježe i drugačije. Osjećali smo se kao u labirintu u kojem sva vrata vode prema nekuda i koja god otvoriš nećeš pogriješiti. Mislim da sam kroz ovo snimanje upoznao Branka bolje nego što poznajem sebe. O njemu nitko nije govorio u rukavicama i bez prisustva snažnih emocija, to nitko nije niti pomišljao jer je takav pristup jednostavno nemoguć. Kada se govorilo o Tusti sve barijere su pucale; jezične, geografske, kulturološke, generacijske. Pričali smo istim univerzalnim jezikom koji je Branko za svoga života stvorio.
Pretpostavljam da film ima muziku iz svih faza njegove karijere…
Andrej: Apsolutno, film je postavljen u neku ruku kronološki tako da prati sve faze Tustine karijere i razvoja Kudovaca. Od ranih demo snimaka do posljednjih snimljenih materijala. Na taj način tretirane su i arhivske snimke. Ima jako puno muzike o filmu no film nije tipičan glazbeni dox. Mi volimo reći da ovo nije muzički film već film o muzici. Ona je bila dio Tustinog organizma, takav smo efekt htjeli postići i u filmu. Mislim da smo uspjeli.
Koja je Vaša omiljena pjesma KUD Idijota?
Andrej: Sve! Sve podjednako volim. Ovo nije zbog političke korektnosti nego je fakat tako. Svaka stvar nosi svoje specifično raspoloženje i odraz je nekog životnog trenutka tako da u svakoj stvari podjednako uživam. Svaka pjesma KUD Idijota ima svoj dan kad je slušam više nego ostale i tako u krug. To je kao da oca pitate koje mu je dijete najdraže.
Tusta je svuda na prostoru bivše Jugoslavije bio jednako dobro prihvaćen…
Andrej: Tako je, to je uistinu očaravajuće. Ljudi se više sjećaju Tuste nego Tita! Tusta i Idijoti su nešto što se prenosi s koljena na koljeno. Koliko su generacija odgojili i koliko još tek slijedi, iako više ne postoje, teško je procijeniti. Mislim da je neposrednost i iskrenost Tuste i Kudovaca, bez fejkerskog ega koji je tadakrasio mnoge bandove, bio temelj takvog prihvaćanja. Kada te ljudi upoznaju onakvog kako inače jesi u životu, kada ih ne gledaš s visoka već si jedan od njih kako bi drugačije reagirali nego povjerenjem i prihvaćanjem.
Šta očekujete od premijere filma na ovogodišnjem Motovun Film festivalu?
Andrej: Očekujem gužvu jer je intres ogroman, mislim da će se tražiti karta više. Brdo će popucati na pola i iz njegove unutrašnjosti izaći će Tusta i Veli Jože zagrljeni! Bit će to vrhunska cjelodnevna fešta koja počinje s promocijom knjige Dr. Fritza, basiste banda, “Moj život s Idi(j)otima”. Nakon projekcije našeg filma slijedi svirka novog banda Saleta Verude, osnivača i gitariste KUD Idiojota, boogie punk-rock vatrometa imenom Saša 21. Nakon toga do zore i preko nje uveseljavat će nas DJ Mario Kovač puštajući punk par exellence. Uglavnom s petka na subotu spavat će se malo ili nikako!
Šta biste voleli da radite sljedeće?
Andrej: Upravo radim na svom debitantskom igranom filmu radnog naslova “Pula”, iznenađujuće zar ne? Riječ je o scenariju koji je već spreman za produkciju. Upravo apliciramo na fondove, jurimo po festivalima, pitchamo projekt i odlično nam ide. Nakon premijere Tuste vozimo za Sarajevo na filmski festival gdje s projektom sudjelujemo u Cinelink programu, nakon toga u Bitolu na First Film First projekt Goethe instituta kojega smo dio. Uglavnom živimo u koferu u zadnje vrijeme, baš kao kudovci u špici svoje karijere.
I za kraj, šta bi ste poručili našim čitaocima?
Andrej: Slušajte KUD Idijote! Kad vam je loše – popravit će vam raspoloženje. Kad vam je dobro – bit će vam još bolje! Kad se dobro naslušate doći ćemo do vas i prirediti vam premijeru filma jer vi to zaslužujete! Avanti popolo alla riscossa…
Razgovarao: Aljoša Kremenović
You must be logged in to post a comment.