Sarajevski kantautor Berin Češkić ove godine objavio je svoj prvi album, pod nazivom “The Naked Act”.
Album je sniman u poznatom sarajevskom studiju Marina Meštrovića, pjesme su na dva jezika, našem i engleskom jeziku. Ovaj album je produkt četiri godine Berinovog rada i predstavlja jednu postmodernu kolekciju pjesama, u raznim žanovima kao što su gospel, tango, folk-rock.
Povodom debi albuma, Berin Češkić je razgovarao za Treći Svijet.
Kako su izgledali Vaši počeci bavljenja muzikom? To jest, koliko se mijenjao Vaš pristup muzici i na koji način?
Berin Češkić: Čim sam naučio svirati gitaru shvatio sam da me više zanima što radi desna ruka nego lijeva. Ako je ona dovoljno brza osnovni akordi na prvim pozicijama mogu zvučati magično. Prava riznica takve muzike leži u američkim folk pjesmama snimljenim u prvoj polovini prošlog stoljeća. Poznata kompilacija Harry Smitha “Anthology of American Folk Music” je odlična početna pozicija za učenje i svi su učili pjesme sa nje, od Bob Dylana do virtuoznih gitarista. Većina tih pjesama je snimljena na bendžu, a ono što je snimano na gitari je u otvorenim štimanjima, pa vas to tjera da naučite I neke druge stvari. Naravno, takva muzika nema mnogo smisla nakon šezdesetih, jer kada je bubanj prisutan sve je drugačije. Ima još manje smisla sada sa pojavom kompjuterskih beatova, pa je trik pokušati uklopiti to dvoje.
Da li ste imali nekog uzora kada ste počinjali?
Berin Češkić: Ja sam student književnosti na jednom, i filma na drugom fakultetu, tako da mislim da postoji mnogo teorije koja nije muzička koja se nalazi na albumu. Nikada u principu nije bila bitna samo muzika, jednako su bitni i spotovi koje radim i tekstovi. Općenito, naše vrijeme je vrijeme interdisciplinarnosti i oni koji se posvete samo jednoj formi umjetnosti bez izučavanja drugih su u početku osuđeni na neuspjeh. Tako da uzori variraju od velikih pisaca i režisera do Miles Davisa, Tom Waitsa, Mingusa…
Kako biste opisali alternativnu scenu u BiH, a i u regionu uopšte?
Berin Češkić: Mislim da je prije alternativna scena pratila muzičku avangardu i da su alternativni muzičari radili nove, inovativne stvari. Sada se dešava specifična vrsta inverzije gdje popularni umjetnici prate moderne trendove, a ono što mi nazivamo “alternativnim”, je samo ono što je u manjini, muzika od prije nekoliko decenija rock, blues, pank..
Da li bi ste možda izdvojili nekog od mladih kolega?
Berin Češkić: “Srce” je fantastičan bend, treba se nadati da će ubrzo početi snimati svoj veliki broj pjesama koji se sada može čuti samo na koncertima.
Mislite li da internet danas daje šansu izvođačima koju inače ne bi imali?
Berin Češkić: Da. Internet omogućava preskaknje izdavačkih kuća koje svakako umiru i samostalno plasiranje na tržište. Općenito, internet se pokazuje kao fantastičan alat za otkrivanje muzike i učenje o njoj. To nije slučaj sa svim umjetnostima. Književnost, na primjer, uništava jer na internetu nužno pojednostavljena i pogrešnim tumačenjima, prepričavanjima.. Muzici se to ne može uraditi.
Postoji li neki izvođač s kojim biste voljeli ostvariti saradnju?
Berin Češkić: Ne u smislu studijskog snimanja. Kada dođe vrijeme za neke nastupe uživo, mislim da će tu biti neki veliki bend u koji je svako dobrodošao.
Izdali ste nedavno debi album “The Naked Act”. Šta nam možete reći o navedenom izdanju?
Berin Češkić: Album se sastoji od deset pjesama i mješavina je raznih stvari. Pjesma su na dva jezika, našem i engleskom, tu su pjesme sa čitavim bendom i one gdje mo samo ja i gitara, sniman je analogno i digitalno i skoro svaka pjesma je u drugom žanru, tu je gospel, rock, tango..
Ko je sve sudjelovao u stvaranju tog albuma?
Berin Češkić: Sve je urađeno u studiju kod Marina Meštrovića, a na albumu su učestvovali Mirza Begović na basu, Svetozar Čanić na klaviru, Esmir Mašić na bubnjevima i Armin Jusuframić na akustičnim solažama.
Ko je radio omot albuma i šta isti predstavlja?
Berin Češkić: Omot je stara fotografija Andrew Elliotta. On je fotograf i snimatelj koji je čitav život radio za britansku televiziju. Upoznao sam ga u jednom od sarajevskih kafića i brzo smo se sprijateljili. Iako je uradio mnogo toga smatra da su mu najveće postignuće stare fotografije vozova koje je radio u mladosti i ljubazno mi je dozvolio da uzmem jednu za naslovnicu. Znao sam da će tradicionalna pjesma “This Train” otvarati album, pa se slika učinila prikladnom, a odgovara i čitavoj estetici albuma. Slika je to na koju bi Muddy Waters bio ponosan da mu stoji na omotu.
Kakvi su Vaši dalji planovi i šta Vam je najveća profesionalna želja za sledeću godinu?
Berin Češkić: Dalji planovi su rad na spotovima, trebalo bi ih biti još tri-četiri. A želja je krenuti na neku ozbiljniju turneju koju odlažem zbog raznih faktora.
I za kraj, šta bi ste poručili našim čitaocima?
Berin Češkić: Evo jedan stari savjet Don Glen Vlieta, poznatijeg pod imenom Captain Beefheart: Slušajte ptice. Od njih sva muzika dolazi. One znaju sve o tome kako ona treba zvučati i odakle potiče.
Razgovarao: Aljoša Kremenović
