Share
Intervju | Bojan Peko Minić (Rudolf): „I sljedeći album će da veliča slobodu”

Intervju | Bojan Peko Minić (Rudolf): „I sljedeći album će da veliča slobodu”

Crnogorska alternativna scena jeste tiha ali i te kako postoji. Bend Rudolf iz Kolašina ne stagnira. Njihov debi album „Divljina” je sjajno prošao kod publike, a frontmen ovog benda Bojan Peko Minić nam je, između ostalog otkrio i nešto o albumu koji pripremaju za narednu godinu.

Što Vas je i kada privuklo muzici?

Muzika je odavno nezaobilazni dio svačije svakodnevice, prati nas otkako se rodimo dok odemo, i još kao dijete me je zaintrigirao taj skup zvukova i udaraca koji je tjerao ljude da pjevaju i da se pomjeraju u ritmu. Rođen sam krajem osamdesetih i u toku odrastanja sam bio izložen uglavnom  folku i densu, koji su tada bili u usponu, ali sam imao sreću da su otac i majka uglavnom slušali stariju, kvalitetniju muziku. Presudnu ulogu u ideji da se bavim muzikom je imao moj ujak Tale, koji me je uveo i u svijet poezije, s kojim sam napisao prve stihove i koji je svirao usnu harmoniku i slušao rok i bluz. Nažalost, igrom sudbine je naše druženje bilo mnogo kraće nego što sam želio, ali sjeme ljubavi prema poeziji i muzici koje sam preuzeo od njega je odavno već pustilo korijenje kroz moj krvotok i sada već daje plodove u vidu muzike koju stvaram s Rudolfom. Pubertet i mladalačka težnja za buntom i samostalnošću su me konačno vezale konkretno za bluz i rokenrol u njegovim raznim oblicima i – evo nas.

Kako je došlo do naziva benda, zašto Rudolf?

Kad  smo  počeli  da  objavljujemo  snimke s prvog albuma, jedan naš sugrađanin je podijelio pjesmu i pozvao svoje prijatelje da je preslušaju, na šta je jedan od komentara bio “Bog ih ubio, kako ne izabraše neko naše ime”, to je napisala jedna divna, bogougodna gospođa koja, eto, voli da Gospod satre one koji su se usudili da svom bendu daju ime koje se njoj ne sviđa. Tada mi je to bilo šokantno, ali nakon što se nešto slično dogodilo još koji put, oguglao sam, iako i dalje ne mogu da razumijem ljude koji na pomen Rudolfa ne pomisle na malog irvasa ili, recimo, pošto je u pitanju rok bend, na Rudolf Schenker-a gitaristu Scorpions-a, ili makar na Rudolf Nureyev-a ili Rudolph  Valentino-a,  ako  ništa  drugo,  nego  se  odmah  prebace  na,  primjera  radi,  mrskoga Rudolfa Hess-a, ali to govori o njima više nego o nama, pa se slabo bavim takvim tipovima. Pošto je u pitanju regionalni portal, pokušaću da objasnim ime malo šire, a da ne dužim. Većina gradova i naselja u Crnoj Gori ima neki naziv koji ljudi iz drugih mjesta često koriste kao odraz nipodaštavanja tog mjesta i njegovih žitelja, a kojim se nerijetko ti mještani ipak diče, tako se zna ko su Cikotići, ko Gušalji, ko Gledni, ko Lacmani i slično. Kolašinci su Irvasi, tako nas zovu pošto  smo  sjevernjaci, tako se zovu i navijači kolašinskog Gorštaka i kada je bilo potrebno promijeniti ime benda (raniji naziv za nešto širi sastav je bio Katarza, ali najmanje po jedan bend s tim imenom postoji i u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), logično je bilo da ima veze sa Kolašinom i dan pred snimanje sam predložio momcima da bude Rudolf i tako je i ostalo. Sviđa nam  se,  pokazuje  vezu  sa  Kolašinom,  pogodno  je  za  marketing  i  nudi  inspiraciju  za predstavljanje benda u raznim oblicima, zvučno je i lako se pamti.

Objavili ste album pod nazivom “Divljina”, čini mi se da je album pokupio mnogo pozitivnih kritika, kako ste vi zadovoljni?

Prijemom albuma smo izuzetno zadovoljni, uz potpuno objektivnu svijest o svim manjkavostima koje prvi album podrazumijeva. Ja nijesam školovan muzičar, daleko od toga da imam savršen sluh, trebalo bi, siguran sam, i mnogo više da vježbam sviranje, ali kad sam pisao i snimao pjesme, radio sam to iskreno i najbolje što sam mogao u tom trenutku, nijesam se trudio da izvedem nekakvu bravuru na gitari ili da se nametnem kao sjajan pjevač ili tekstopisac, nijesam zamišljao nesagledivu masu ispred bine, snimao sam stvari koje sam želio da kažem i u tome dao sve od sebe, tako smo radili svi iz benda, na kraju smo dobili muziku koja je izašla iz nas u najčistijoj formi koju smo mogli da pružimo i mi smo time bili zadovoljni. Da se nikome drugom to nije svidjelo, i dalje bismo bili zadovoljni, to je bila i osnovna zamisao, da snimimo nešto svoje za sebe. Lagao bih kad bih rekao da nam ne prija što se i drugima sviđa naš rad, a o tome kako je prihvaćen, pored mnoštva nastupa na festivalima, gitarijadama, motorijadama, klupskim svirkama  i  samostalnim  koncertima,  najbolje  govore  divni  ljudi  koji  pjevaju  naše  autorske pjesme s nama i skandiraju naslove pjesama koje žele da čuju. Naša ideja je bila da, nakon deset godina zajedničkog bavljenja muzikom, ostavimo nešto trajno iza sebe, snimali smo album za svoj merak i ne očekujući sve što je uslijedilo, drago nam je da su se ljudi pronašli u nečemu od toga i sada već imamo obavezu da uzmemo u obzir i njih, pri čemu se podrazumijeva da to bude u mjeri u kojoj ćemo ostati dosljedni sebi.

Pjesma “Oči grada” je nekako žanrovski drugačija od ostalih, što je bila inspiracija?

Moglo bi se reći da je i mimo ove pjesme album žanrovski relativno heterogen, ali da, ona se naročito izdvaja. Tekstovi za ovu pjesmu i za pjesmu Divljina su nastali odjednom, uporedo, dok sam  se  sa  Nenadom  (gitaristom  Rudolfa)  vraćao  iz  Beograda…  Bio  sam  nervozan  jer smo produžili put zbog pogrešnog isključenja i još nervozniji zbog poziva u kojem me je jedna tada bliska osoba obavijestila o glasinama koje su se razvile po Kolašinu dok sam bio odsutan, a kako je pjesma moj glavni ventil, mozak je sam preuzeo posao i tako je umjesto divljanja nastala Divljina, a uporedo s njom i Oči grada. Muzički sam je zamislio kao ska, Nenad je raspisao akorde za refren dok sam mu svirao strofu i tako smo je odnijeli u studio, ali onaj konačni “vrckavi” oblik koji povezujem sa veselom klavirskom pratnjom koja je pratila nijeme komedije, dala joj je tek Ivijeva klavijatura i bolje je što je tako, među predlozima su, umjesto klavijature, bile i harmonika ili truba. Bog zna kako bi to zvučalo. U jednom trenutku, pred samo snimanje, htio sam da promijenim strofu: Mislim da ih ne bi spasila ni hitna / ako dogodi se ono što ih plaši, / jer tvoja sreća nije ni približno bitna / kao ono što će o toj sreći misliti Kolašin u nešto kao Mislim da ih ne bi spasila ni hitna / ako dogodi se ono čega ih je strah / jer tvoja sreća nije ni približno bitna / kao ono što bi o toj sreći mislio tvoj grad, iako ni svoju poeziju ni tekstove za muziku po pravilu ne mijenjam, vjerujem da je prva verzija najiskrenija i nije mi svojstveno da uljepšavam tu osnovnu emociju. Ovog puta jesam, a to je bilo izazvano željom da pjesma bude opštija, stalno sam gunđao kako ne volim kad se pronađem u nečijoj pjesmi i onda se odjednom tu pojavi Ne valja, Šobiću, bit heroj ili I opet sam si, Nikoliću i onda se Minić u meni uzjoguni i odbija da prihvati da je to zaista okej, tako sam želio da Oči grada izdignem iznad lokalnog nivoa, pa čak možda i da snimimo dvije verzije ili da ova opštija bude za situacije kad sviramo van Kolašina, ali su, kao što često biva, ljudi oko mene razumniji i objektivniji kad su u pitanju slične stvari, tako da me nije dugo držala ta ideja. Opet kažem, bolje što je tako.

Bojan-Peko-Minić-Rudolf

Kako biste opisali sadašnju muzičku scenu u Crnoj Gori?

Prije svega, naglašavam da ne mogu komentarisati ukupnu muzičku scenu sa svim žanrovima koji spadaju u taj okvir, pošto je ne slušam baš u tom obimu da bih znao šta reći o ovovremenim popularnim izvođačima čiji izraz nijesam uvijek sklon da nazovem muzikom, ali rado ću prokomentarisati onaj alternativniji segment u koji sam unekoliko upućeniji. Imam osjećaj da je sada mnogo lakše govoriti o tome nego prije nekolike godine ili nekolike decenije. Muzička scena Crne Gore je oduvijek bila kao neka sablast koja se rijetko pominjala u aktuelnim trenucima… U vrijeme kada je rokenrol harao svijetom, Crna Gora jeste imala neke bendove koji su svirali tu muziku i čak svirali autorske stvari, ali skoro niko od njih nije napravio veliki proboj… Za kantautora Miladina Šobića danas znaju u svim bivšim republikama SFRJ, on jeste fenomen sa crnogorskog prostora, ali istovremeno nadcrnogorski izvođač (podsjetimo se da on podjednako pjeva i o Sutomoru i o društvu sa Limana i o vreloj noći dubrovačkoj, a sve to u neko drugo vrijeme), a pjesme kakve su Čupavac pred sudom ili Najradije bih beranskog rok benda Krivi toranj, zna dosta ljudi i često nas, čak i u Crnoj Gori, na akustičnim svirkama koje povremeno sviramo kao duo, pitaju znamo li te pjesme, ali ih uglavnom znaju kao, vjerovali ili ne – Bebekove! Malo nas je koji češće pustimo Ja još uvijek mrzim decembar barskog Ružinog trna, Spominjem te nikšićke Osme sile (ili Leonarda), pa čak i nešto malo mlađe pjesme poput Voljela je kiše grupe Ekipa za to. Sve ovo pominjem da bih na nekim primjerima ilustrovao da u Crnoj Gori ipak postoji izvjesni kontinuitet koji nastavljaju i Gospoda Glembajevi, Autogeni trening, Qtera, Punkreas i mnogi drugi bendovi koji su pokrivali posljednje dvije ili tri decenije sa različitim uspjehom, da bi se došlo do sadašnjeg presjeka stanja, gdje je već pozamašan broj novih bendova koji imaju objavljene pjesme, makar jednu ili dvije. Nekoliko stvari je izuzetno bitno pomenuti kad govorimo o alternativnoj sceni u Crnoj Gori, a to su prvo različiti žanrovi (svira se i stvara (van podruma i soba) i rok i metal i pank i hip-hop i bluz i džez, ljudi se iskazuju knoz mnoštvo kvalitetnih pravaca koji se odupiru popularnoj struji ogavnosti pod maskom muzike), zatim pomjeranje centra (više se ne svodi priča na Nikšić i Podgoricu), ništa manje važna promjena uslova za snimanje (otvaraju se studiji koje vode nove i mlađe snage sa novim idejama i, uvijek važno, pristupačnijim cijenama, jer ne smijemo zaboraviti da su neki od najvećih bendova nastali od društva iz srednje škole, a možemo svi pretpostaviti koliko je u tim godinama teško skupiti novac za instrumente, snimanje i promociju), ali i uslova za sviranje (sve više klubova se otvara alternativi, sve je više festivala, koncerata, gitarijada, motorijada, sjetimo se samo stanja od prije petnaest godina, recimo), a na kraju, jednako bitno: mediji posvećuju sve više pažnje neafirmisanim bendovima. Sve u svemu, od sjevera do juga i poprečno, dešava se mnogo novih stvari koje obećavaju još više dobre muzike iz Crne Gore. Još ne znamo ko sve spava, valja napomenuti da ni Rudolf nije mlad bend, neke od pjesama sa albuma smo svirali godinama  prije  nego  što su  snimljene,  ali  tek  kad su snimljene dolazi do nekog pomaka u kontekstu širem od našeg društva, zato pozivam sve autore da skinu prašinu sa starih pjesama i da  snimaju  sada  kad  su uslovi mnogo pristupačniji, siguran sam da, nažalost, mnogo dobre muzike još nijesmo čuli. Ako bi trebalo da sažmem sve ovo u jednu riječ kojom bih opisao muzičku scenu Crne Gore, a da ne pretjeram, to bi bio pridjev obećavajuća.

Koju vrstu muzike slušate privatno i koje biste bendove/izvođače izdvojili? Da li postoji neko na domaćoj muzičkoj sceni ko Vam je posebno privukao pažnju?

U jednom folderu na računaru imam nekoliko drugih foldera čiji su nazivi Domaća muzika, Strana muzika, Filmska i instrumentalna muzika i Pink Floyd. Mislim da je suvišno objašnjavati zbog čega taj bend izdvajam ne samo od ostalih bendova nego od muzike uopšte, to je čista emocija koja je sticajem okolnosti u jednom od svojih oblika izražena zvukom, ali često mnogo više od same pjesme i melodije. Prije nešto više od deset godina, kad smo se mi iz današnjeg Rudolfa  tek  upoznavali,  izdvajali  smo  različite  bendove, Duka, basista, volio je naročito Doors-e, Nenad Scorpions-e, ja Purple, ali svi Floyd-e. Ja sam skloniji slušanju starije muzike, volim i onaj primarni sirovi bluz, ali i bendove koji su ga pretvorili u rok, u onu energiju koju imaju bendovi kakvi su The Who, Led Zeppelin, Black Sabbath, Dr Feelgood, The Clash, volim i Iron Maiden, Halloween, Iced Earth, ali i bendove kakvi su Camel, Gentle Giant, Rush, King Crimson, u suštini volim mnogo hard rock, heavy metal i progressive bendova, uživam u virtuoznosti gitarista kakvi su, pored David Gilmour-a i Mark Knopfler, Jeff Beck, Gary Moore, Rory Gallagher, Joe Bonamassa, a uglavnom se satima i danima “trujem” bluzom. Postoji nešto što me navodi da mislim da su ovaj krš i ova brda oduvijek bili pogodan teren za bluz, da nije sličajno Đonović povezao crnce i Crnogorce, njihovu patnju, borbu i vječitu žeđ za slobodom, i da nema nikakve razlike između Muddy Waters-a kad pjeva, u mom, ne baš najboljem, prevodu: Rođen sam pod lošim znamenjem / na dnu sam otkad sam propuzao / da nije zle sreće / ne bih sreće ni imao i Zefa Dedivanovića kad piše: Od svih ptica najtužnija, / u crnini nemaš druga, / kakva bi  ti  boja  bila,  moj  gavrane,  /  da te mori moja tuga. Što se tiče drugog pitanja, po festivalima čovjek ima priliku da čuje mnoštvo raznih regionalnih izvođača novije generacije, svidjelo mi se ono što radi Barbara Munjas, da nju navedem samo kao primjer, jer već odužih, makedonski  bend  Ki  će, vjerujem,  tek  dobiti  priznanje  koje im pripada i to znatno šire od Balkana, zanimljiv mi je Buč Kesidi, mada još nijesam stigao da preslušam sve što su snimili, ali naročito  bih  izdvojio  M.O.R.T.  iz Sinja. Ti momci me ostavljaju bez teksta, kolika količina iskrenosti i energije izlazi na njihovim nastupima, to je neopisivo.

Da li pripremate nešto novo?

Da, naravno, ne smijemo stagnirati. Već smo predstavili pjesme Bluz za nju, Hajka i Don Kihot, koje će se naći na drugom albumu. Odužili smo malo sa tim albumom jer su prilike takve da se ne možemo dovoljno često sastati i posvetiti se tome, ali vjerujem da će u narednih par mjeseci sve biti gotovo. I ovaj album veliča slobodu, ali sa druge strane u odnosu na prvi: koliko je u prvom bilo bitno pokazati šta je sloboda i koliko joj treba konstantno težiti i uživati u njoj (od Ako tebi ne da marva da budeš slobodna i otkačena, tu priču zajebi, nismo par u pjesmi Oči grada, preko Bježim od divljaka u divljinu iz pjesme po kojoj album i nosi ime, pa do nedvosmislenog  Evo  me, slobodo! u Bajkerskoj), a na drugom će biti prikazani ljudi koji o slobodi sanjaju, a koji su ipak zarobljenici svojih želja, strahova, pogrešnih izbora, nedostatka snage da se izbore sa tim ili baš trenutak rađanja odluke u trenutku spoznaje da se čovjek nalazi ispred  dva  izbora:  ili  pod zemlju ili put oblaka, to možda najbolje opisuje jedan od ljepših stihova sa drugog albuma: Ja sam ptica, stvoren sam da letim, a ti ne znaš kako biti nebo. Ovog puta ćemo, držeći se pouka stečenih nakon Divljine, snimiti i nekolika spota, pošto smo, sa jedne strane  otkrili  koliko  je  danas  muzika  zapravo  vizuelna  i  ne  želimo da lišimo svoje pjesme mogućnosti da se pokažu u punom sjaju, a sa druge strane, zato što same pjesme to traže, dok ih sviramo, u glavi nam se stvaraju kadrovi koji opisuju to što osjećamo.

Da li će biti novih koncerata, možda van Crne Gore?

Hoće, i koncerata i koncerata van Crne Gore. Vrijeme je da se predstavimo publici van naših granica, u Crnoj Gori smo već svirali na više manifestacija od sjevera do juga, na velikim festivalima, imali smo trodnevnu turneju sa Električnim Orgazmom i Prti Bee Gee, snimili smo pet  pjesama za emisiju  Obrati  pažnju  koja  se  emituje  na  nacionalnoj  televiziji  i  koja  je obavijestila veliki dio Crne Gore da postojimo, snimili smo i nekoliko plejbekova za RTCG, mnoštvo  intervjua,  mislim  da  nam  ovdje  više  predstavljanja  nije  nužno, sad samo treba da napredujemo. Imamo dosta dobre ponude za svirke u Makedoniji, Vojvodini, Hrvatskoj i BiH i čim dođu vedriji dani, krećemo sa svirkama i predstavljanjem novog materijala novim ljudima. Eto, toliko da najavimo zasad, pa ćemo ostalo djelom, a ne riječima.

Hvala na pozivu da razgovaramo i pozdrav za vašu ekipu i pratioce portala Treći Svijet!

Razgovarala: Stefana Vulević