Sastav Katalena iz Ljubljane, objavio je ove godine sedmi studijski album, pod nazivom “Človek ni zver” (Čovjek nije zvijer). Bend čine pevačica Vesna Zornik, klavijaturista Polona Janežič, basista Tibor Mihelič Syed, gitarista Boštjan Narat, bubnjar Robert Rebolj i pevač i multiinstrumentalista Boštjan Gombač.
Slovenačka grupa ima unikatni post-folk rok stil. Grupa je na muzičkoj sceni od 2001. godine. Njihovih sedam albuma sa pažljivo odabranim pjesmama iz arhiva, pjesmarica i starih ploča, proglašeno je najboljim izdanjima slovenačke folk muzike od strane kritičara i publike.
Katalena, koja inspiraciju vuče iz slovenskih narodnih pesama, promovisaće svoj sedmi album „Človek ni zver/Man Is Not a Beast” na petom izdanju MENT-a, festivala muzičke kreativnosti koji se održava na više mjesta u Ljubljani od 30. januara do 1. februara 2019.
Povodom njihovog novog albuma i nastupa na MENT-u, gitarista benda Boštjan Narat razgovarao je za Treći Svijet.
Kako su izgledali Vaši počeci bavljenja muzikom?
– Katalena na početku nismo bili bend, sebe smo više smatrali kao projekt ili eksperiment. Htjeli smo se muzički upoznati sa slovenskom tradicijom, u prvom redu zbog nas samih. Ali stvar se brzo razvijala i nekako išla svojim putem. Nismo ni znali, kako se to desilo, ali uspjeli smo napraviti nešto, što u tom periodu nije postojalo, barem ne u tom fazonu. I imali smo sreću, da su publika i kritika to prepoznali.
Ko su vaši omiljeni bendovi i ko je najviše uticao na vas kao muzičara?
– Ne mogu govorit za bend kao cjelinu a i za sebe teško kažem, jer je bilo tih utjecaja stvarno puno, za neke znaš a za neke druge ne. Možda bih odgovorio tako: video sam dosta koncerata u životu a od umjetnika, koje još nisam slušao svirat u živo – i da živi još jesu – stvarno bi želio čut Toma Waitsa.
Imate li uzora među tekstopiscima?
– Ja lično njih gotovo imam. Sa jedne stranu su tu svjetske zvijezde kao već spomenuti Waits ili Cohen, Dylan, Cave. Sa druge slovenski kantautori Tomaž Pengov, Jani Kovačič, Marko Brecelj. A na kraju što se tekstova tiče najbitnija je poezija, svjetska i slovenska, klasička i suvremena.
Koje su teme vaših pjesama i šta je to što vas inspiriše?
– Različite. A u Kataleni naš fokus je dosta jasan. Naš bunar je slovenska muzička i poetička tradicija, sa kojom želimo vodit kreativni dialog. A načini, na koje to radimo, dosta se mijenjaju konceptom naših albuma. Od vjenčanja, čarobnjaka, dječjih igara do rata, koji je tema našeg posljednjeg albuma „Človek ni zver“.
Mislite li da internet danas daje šansu izvođačima koju inače ne bi imali?
– Jasno. Možda kad smo mi počeli u 2001. godini muzička industrija barem malo je još ličila na onu staru iz prošlog vijeka. Danas su se stvari puno promijenile. U nekim obzira pogotovo u pozitivnom pravcu u smislu vašeg pitanja. A svakako ima i slabih strana. Bogatija ponuda znači manje selekcije i veću konkurenciju.
Kako biste opisali alternativnu scenu u Sloveniji, a i u regiji uopšte?
– Scena uopšte nije loša, mislim, da se dosta događa i da ima svježih i interesantnih ideja i muzika, novih bendova i izvođača. Veliki problem barem u Sloveniji su klubovi ili generalno prostori, gdje mladi bendovi mogu svirat i koncertirat. Što se toga tiče scena nije u dobroj kondiciji i neki klubovi i festivalu, koji su u prošlosti bili značajni za izvođače i publiku, sad ne postoje više ili su u velikoj krizi.
Da li bi ste možda izdvojili nekog od mladih kolega?
– Tu su vrlo mlada Zala Kralj i Gašper Šantl sa svojom pomalo eteričnom kantautorskom elektro pop muzikom. Onda Prismojeni profesorji bluesa, koji su vrhunska koncertna atrakcija. A onda malo stariji po godinama a relativno mladi po stažu Čao Portorož s svojim pomalo dadaističnim pank rokom. Na etno sceni stvarno jaki su Širom. Da izdvojim samo neke.
U aprilu ove godine objavili se sedmi album pod nazivom “Človek ni zver” (Čovjek nije zvijer). Šta nam možete reći o navedenom izdanju?
– Skoro od samog početka naši albumi imaju koncept i tema ovog je rat. Sa jedne strane išli smo u ljudsku tradiciju. Ljudske pjesme iz slovenske tradicije, koje pričaju o ratu, nisu herojske. To je logično, u historiji „naši“ ratovi nikad nisu bili stvarno naši. Drugi bitan vir za nas bila je poezija Iva Brnčića, koji je umro u drugom svjetskom ratu a bio je – ili bio bi, da je još živ – rođak Polone Janežič, naše klaviaturistke. A na kraju cijelu priču završavaju autorske kompozicije. Što smo tražili je intimno iskustvo rata, emocija, koja je ljudska i ne zavisi od toga, gdje i za koga pojedinac ratuje. A htjeli smo i naglasit priče onih, koji u rat faktički ne ide, ali ga itekako osjećaju; onih, koji ostane doma i čekaju, da politička flajšmašina odradi svoje.
Ko je sve sudjelovao u stvaranju tog albuma?
– Producent albuma je Chris Eckman, najviše poznat kao član i vođa američke grupe The Walkabouts, koji već godinama živi u Ljubljani. Sa njih smo sarađivali prvi put i stvarno smo se muzičko i idejno našli. A vizualnu dimenziju dodao je Ivian Kan Mujezinović sa kojim radimo već od početka.
Gdje vas možemo gledati u narednom periodu?
– U glavnom u Sloveniji ali nadam se, da ćemo uspet dolazit i prijeko granice. U Hrvatskoj igrali smo nekoliko puta, u Zagrebu, Puli i u Splitu, ali to je već nekoliko godina nazad. Treba je nešto uraditi u tom pravcu.
Ko vam je najveća podrška i koji su vaši planovi za budućnost?
– Podrška su nam naše obitelji i ljudi, koji slušaju našu muziku, to je nekako očekivan ali iskren odgovor. A što se tiče planova u prvom planu je muzika. Dok imamo dosta ideja, idemo dalje svojim putem. I ideja za sada stvarno ne fali.
I za kraj, šta bi ste poručili našim čitaocima?
– Pogledajte i slušajte nas na netu i digitalnih platformama, možda vam bude stvar interesantna. I nadam se, da ćemo imat neki koncert u Hrvatskoj. Ali ako nećemo, nema problema, Slovenija nije daleko.
Razgovarao:: Aljoša Kremenović Foto: Luka Kaše
You must be logged in to post a comment.