Intervju – Damir Urban

U intervjuu za Dnevne novine govori o posljednjem albumu, muzičkoj situaciji u regionu i teškim životnim odlukama.

DN: Po čemu je posljednji album “Mamut” specifičan? I zašto naziv Mamut?

Damir Urban: Album je specifičan po vremenu u kom je nastao, s obzirom na to da se ne mogu izolovati od vremena, prostora, društva, porodične situacije, ili bilo čega oko sebe i to sve utiče na mene. Kao što su neki albumi Laufera nastajali u vrijeme početka rata u Hrvatskoj i kada smo bili mladi, to je bila neka kombinacija bunta i energije. Ona su neki nastajali u vremenu kad sam recimo bio zaljubljen ikad se rastajemo, tako da svi albumi vuku neku drugačiju atmosferu vremena u kojem su nastajali.

Album Mamut je nastao u vrijeme kada cijela Evropa skreće u desno, kada sam ja doživio neke porodične tragedije, izgubio neke prijatelje, izgubio oca i naravno da su negdje te ljubavne pjesme ili kakve god su, malo skrenule s puta, a album ocrtava mene, ili bend, u tom vremenu. Naziv Mamut, je bio radni naslov albuma, naziv koji mi je prvi pao na pamet i imao sam namjeru da ga promijenim.Međutim, kad je trebalo smisliti pravi naziv, shvatio sam da su svi nazivi samo zamjena za njega i da je zapravo mamut odlična slika, velike, bezazlene, ali ogromne umiruće zvijeri, s obzirom na to da je očito da smo na pragu jednog velikog društva koja umire, na izdisaju nekakve evropske misli i ideje. A i sam sam izgubio  određene stvari i našao se da kažem, na nekoj nepoznatoj teritoriji.

DN: Tokom dosadašnje muzičke karijere ostali ste dosljedni emotivnom stvaralaštvu, nikada ne tražeći komercijalni put do publike. Uprkos tome, vole vas i zovu iz cijelog regiona?

Damir Urban: Moji prvi radovi su bili vrlo komercijalni, na nekom narodnom nivou, nevjerovatno, ali tako je. I prve pjesme tipa “Nebo”, “Moja voda”, “Svijet za nas”, doživjele su komercijalni uspjeh. Međutim, kako sam ja malo-pomalo učio o muzici i kako sam učio da slušam muziku, a ne samo da sviram, sve više sam pokušavao biti bliži tome kakvu bi ja muziku volio da čujem, jer jednostavno muzika je jedno ogromno područje za igru, sa nevjerovatnim mogućnostima. I biti svjestan toga, a to ne iskoristit je zapravo pa na nivou toga da se pas sam na lanac stavlja. Tako da ja više ne znam, i ne želim, niti hoću zatvoriti vrata onome što mi muzika nudi. A danas raditi komercijalnu muziku znači uhvatiti neki nivo razmišljanja prosječnog slušaoca, mase, a ja to ne mogu, ja sam čovjek koji sluša i voli muziku i koji zna dosta o tome. I ako sam spreman da potrošim dane da odem u šumu i snimam jelene kako jedu ili snimam snijeg kako pada s grana, jednostavno ne želim doći doma i na gitari pokušavati da uhvatim nekakav senzibiltet prosječnog slušaoca. Ne mogu, ne želim, niti to više znam.

DN: Posljednji album je možda i ponajbolji, ali veoma mračan.  S izlaskom albuma, vaša supruga i vi ste otkrili da čekate prvo dijete. S jedne strane crnilo i depresija, a s druge svijetlo i novi život. Kako spajate te dvije krajnosti?

Damir Urban: Cijeli život je zapravo krajnjost, krajnost je bila i prije ovoga, događalo se da s jedne strane imaš neku porodičnu tragediju, doživljavaš situaciju da, otac koji je bio deset godina nepokretan, u teškom stanju, a ti sa nekog koncerta koji je bio rasprodan i gdje si dijelio autograme, snimao intervjue, dođeš u jednu sobu gdje si nasamo sa svojim ocem, kojem pokušavaš omogućiti što kvalitetnije vrijeme koje mu je preostalo. Tako da su mi cijeli život samo neke krajnosti.

Ja nisam Bono Voks, gdje si s jedne strane poznat i uspješan, a s druge strane te čeka avion, privatni masažer, žena, ljubavnica, ljubavnica od ljubavnice, gdje su svi srećni i zadovoljni, tri bejbisiterke koje paze djecu, i tome slično. S jedne strane očekivanja su velika, ti dođeš u neko mjesto, oni očekuju da si tu sada i nikad više i očekuju da daš sve od sebe, a s druge strane imaš sve kućne poslove od pranja suđa, usisavanja, farbanja sobe, obaveza sa djecom i nekad je problematično i suludo sve to pomiriti, ali s druge strane te upravo to drži normalnim i drži te da si na zemlji. I sigurno je to bolja situacija, nego da sve ide ko po loju.

DN: Kako je došlo do saradnje sa crnogorskim rediteljem Nikolom Vukčevićem na filmu “Dječaci u ulici Marksa i Engelsa? Kako ste zadovoljni kranjim sadržajem? Da li je pjesma “Ne brini”vašeg senzibiliteta?

Damir Urban: Pjesma nije bila mog senzibilieta, ali postala je, ako ćemo iskreno. Ta pjesma nije moj izbor, čuo sam je prije toga, ali je nijesam nikad primijetio kao nešto vrijedno slušanja, a kamoli bavljenja njome, takvih pjesama ima na lopate. Međutim, nekad je izazov, upravo u tako nečem probati naći nešto vrijedno.

Nikola Vukčević je diva tip, vrijedna osoba, što ja cijenim, pa mu skidam kapu kada su u pitanju njegova ambicija i energija i kada je u pitanju ovaj film. Drago mi je da nam je ukazao čast da budemo dio tog filma, a pogotovo mi je čast jer film nije iz Hrvatske. Činjenica da nas je režiser iz Crne Gore zvao da mu budemo gosti u filmu, mi je veliko zadovoljstvo. To je zapravo ono što bih ja oduvijek volio i čemu težim, način na koji ja gledam na svijet i ljude, ali nažalost živimo u nekim vremenima gdje smo se svi nekako separatisali i na dobar i na loš način.

Tako da ovaj film jeste jedna divna priča sveukupno, ne samo filmska, već i ta saradnja, jer osim mene, dio ekipe su ljudi  iz Hrvatske, BiH, Crne  Gore, Srbije i to je divna priča, koja  prvo vas, Crnu Goru predstavlja u jednom lijepom svjetlu, a to se ne događa tako često na ovim prostorima.

DN: Koliko ste i da li ste uopšte upoznati sa muzičkom scenom u Crnoj Gori?

Damir Urban: Priznajem da sam loše upoznat i to je moja greška, trebalo bi se bolje informisati svakako. Ono što znam, od generacije još kad sam ja bio slušalac jesu Rambo i još neki, a za sadašnjom scenomstvarno nisam upoznat, ali to je moj problem.

DN: “Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se”, rekao je Danilo Kiš. Da li ste saglasni i kako komentarišete ovaj citat?

Damir Urban: Danilo Kiš je toliko pametan čovjek, tako i da mi nisi citirala ove njegove riječi, ja bih ti rekao da sam saglasan baš sa njim, jer teško je on mogao reći nešto što ne stoji. I naravno da se slažem sa ovim i o tome bi trebali voditi poseban intervju, ali moram ti reći da osnovu za biti ponosan na nešto ili dičiti se nečim vrijedi isključivo za ono za šta si zaslužan sam i što si sam stvorio.

Kad čujem da se neko hvali time i ponosi po principu  gdje je rođen ili kojoj religiji pripada, gradu, državi, to mi je potpuno suludo jer on sam ničim to nije zaslužio, nije ništa uložio u to, to je stvar izbora nad kojom nemamo nadzor  iako ta osoba nije svjesna da se mogla rodit 300 km južnije ili sjevernije i biti rođena upravo u gradu koji prezire i biti pripadnik naroda kojeg prezire, onda je taj glup.

Ja činjenicu da sam Hrvat, Riječanin znam, ali ne vidim kako je moguće da to bude razlog ili povod da se ponašam superiorno prema nekome ili da mislim o bilo čemu da sam pametniji, bolji, ljepši od nekog drugog, to je suludo.

Cijela moja frustracija i potiče od toga, a nedavno sam čitao nešto od Brehta, koji je pisao o sličnim stvarima, tj. on je pisao o gluposti i u jednom momentu je odustao od toga da pokušava glupim ljudima objasniti nešto jer to je nemoguće i shvatio je da je glup čovjek opasniji od zlog čovjeka. A to i jeste veliki problem, ali o tome ćemo razglabati u nekom drugom intervjuu.

DN: Prekinuli ste studiranje kako bi se ozbiljnije posvetili muzici, odakle vam sigurnost da ćete uspjeti u tom poduhvatu ili ste išli na sve i ništa?

Damir Urban: Živio sam tad kod roditelja, koji su bili dio srednjeg društvenog sloja, kojeg danas nema, živjeli su prosječno. Nisam bio na cesti, nisam bio gladan, tako da moj rizik nije bio te vrste, u smislu da sam se bojao da neću imat što jesti, pa i nije bio potreban neki izrazito hrabar čin za to.

S druge strane studije sam djelimično napustio svojom voljom a djelimično nisam imao drugog izbora jer sam toliko izostajao sa predavanja zbog koncerata da su zapravo bile dvije opcije, bolje da odem sam nego da čekam još mjesec dana, pa da me oni izbace. Tako da tu nije bilo nekih velikih izbora i velike hrabrosti, a u tom periodu sa Lauferom smo već imali dosta koncerata i već sam nešto zarađivao, tako da je odluka bila prirodna i vrlo jednostavna, namentnulo se samo.

DN: Poznato je da ste vi i Zlatan Stipišić veliki prijatelji.  Da li ste nekad od njega dobili muzičke savjete?

Damir Urban: Svakako da jesam, on se uvijek petlja i ima šta da mi kaže. Ali ljudi kad kažu da sam sa Džibonijem prijatelj misle da se super slažemo, a mi se u malo stvari zapravo slažemo, tj. često se ne slažemo. Ali u onom osnovnom se slažemo, da postoji odgovornost prema publici i onome što radiš šta god to bilo,a on je jako svjestan da eventualno može djelovati na mladog čovjeka i pazi šta radi, kako priča, na koji način prezentuje određenu stvar i to je ono što ja kod njega cijenim.

Zatim su tu i neke ljudske osobine koje su meni vrlo bitne, taj neki starinski pojam časti što je meni jako simpatično i vrlo vrijedno kod njega. Za sve ostalo mi se ne razumijemo i često polemišemo, ali to ne utiče na naše prijateljstvo. Ta razilčitost je plus da naučimo nešto više o sebi.

DN: Tokom karijere ste ostvarili veliki broj saradnji sa drugim muzičarima, da li je bilo ponuda koje ste odbili i zašto?

Damir Urban: Ponude odbijam svakodnevno i to ne samo za saradnju, već i ponude za svirku, učešće  u raznim emisijama, bar jednom dnevno kažem nekome: Ja to ne bih, hvala. I puno njih sam odbio. Ne bih mogao sarađivati niti želim sarađivati sa nekim za koga mislim da nije svjestan lošeg koje stvara i radii sa čovjekom koji jednostavno nije prihvatio odgovornost za svoju javnu riječ. Tako da sa osobama koje zarađuju i profitiraju na tuđoj gluposti i mogućnošću da manipulišu masama i tu dobiju koji bod više, vrlo teško, gotovo nemoguće, možda, jedino da mi je porodica u nekoj životnoj opasnosti.

DN: Spadate u jedan odsto muzičara koji slabo komuniciraju sa publikom putem interneta i društvenih mreža. Zašto ste tako odlučili?

Damir Urban: Imamo Facebook stranicu na kojoj objavimo potrebne informacije, a napišem povremeno kad me nešto isprovocira ili kad smatram da treba nešto kažem i više od toga nema potrebe. Iskreno, ne znam zašto Instagram ili slično, ja puno fotografišem, ali ne vidim čemu potreba da ljudi gledaju slike gdje ja sjedim, stojim, pušim, idem u sobu, izlazim iz sobe, ja ujutro, ja uveče. I ne znam zaista šta bi neko dobio sa tim i ne znam koja budala bi to gledala.

DN: Opišite jedan prosječan dan Damira Urbana kada stvara i kada ne stvara?

Damir Urban: To su isti dani, nema razlike u tome. Prosječan dan je da ujutro ustanem sa suprugom, ustajem jako rano, popijemo kafu do 7-8 sati, ona ide da radi, ja prva tri, četiri sata radim pišem, zapisujem, slikam, gledam, mislim, bilo šta i onda dođe dio dana gdje moram obaviti neke stvari, poput šetanja psa, napraviti nešto doma za svoju porodicu, potom period za ručak, odem nešto kupiti, žena to spremi na brzaka, pojedemo, onda pričamo šta je bilo tog dana, izložimo jedno drugom svoje planove. Potom ja odem na probu, imamo svoj studio, ili dođem doma i pogledamo neku seriju naveče ili ne dođem doma i kažem joj da ću ostati malo duže što je njoj sasvim prirodno…

Ako idem na put kao sada, onda me nema.

DN: Kako gledate na društvena zbivanja u Hrvatskoj, na Balkanu i uopšte u svijetu. Da li postoji mjesto gdje biste pobjegli od svega?

Damir Urban: Ovog časa nemaš gdje, ne postoji mjesto gdje je situacija bolja, bolje vrijeme, bolja zemlja i bolji grad. Postoje ljudi, a oni su nažalost vrlo slični i svi se daju se vrlo lako izmanipulisati, pogotovo u ovakvim vremenima. Živimo u vremenu kapitalističkog društva i uređenja i kad budemo riješili društveno uređenje riješićemo situaciju i oko fašizma i desnice i bilo čega drugog. Nažalost, uspjeli su ljudima na neki način zatvoriti oči i odvući ih u pogrešnom smjeru i danas ljudi uopšte nijesu svjesni veze između kapitalizma i fašizma, što je već prvi problem, tako da ogroman posao predstoji u smislu promjene situacije u kojoj jesmo. Ipak, gledajući u istoriju unazad par hiljada godina, nisam siguran u pozitivan ishod. Kad pogledaš koliko je bilo ratova, a koliko vremena mira, doći ćeš do zaključka gledajući našu istoriju, da je zapravo rat normalno ljudsko stanje, a mir nenormalno i vrlo kratko i traje sporadično.

dnovine.me