Share
Intervju – Goran Bare

Intervju – Goran Bare

Nedavni furiozni nastupi “Majki” u Zadru, u dobro ispunjenom “Arsenalu”, i u zagrebačkoj Tvornici, pročistili su u ove zimske dane “čakre” snažnih veza kultnog benda i njegove publike dobro raspoređene u svim dijelovima zemlje. Paralelno s jačanjem kulta ponajboljeg domaćeg koncertnog benda, na tržište je plasirano remasterirano izdanje albuma “Vrijeme je da se krene” iz 1996., što je bio jedan od povoda za razgovor s frontmenom “Majki” Goranom Baretom.

Autor: Vedran Marjanović

S kakvim osjećanjima danas gledaš na album “Vrijeme je da se krene”, slažeš li se s ocjenama da je riječ o albumu koji je bio prekretnički za status “Majki” na našoj sceni kao jednog od najvažnijih bendova?

– Bit ću iskren, vrijeme u kojem je sniman taj album je bilo jako bolno i konfuzno za mene jer smo počeli raditi tri, četiri mjeseca nakon smrti moje voljene supruge Mirjane. To je vrijeme kada sam ostao sam sa jednogodišnjim sinom Miranom.

Da stvar bude gora, usred snimanja je Nedjeljku Ivkoviću Kilmisteruumro otac, tako da je morao u Vinkovce baviti se pokopom oca… Užas. Tako da se tog svega baš ne volim sjećati.

S druge strane, momci iz grupe koji su od mene mlađi deset godina, imali su tada 20 godina tako da se tog vremena sjećaju kao cvijeća u rosi i kosi. Ipak, album je svakako bio presudan da Majke postanu jedan od, kako kažeš, najvažnijih grupa 90-ih.

U tih 20 godina od objavljivanja “Vrijeme je da se krene” do danas, puno se toga promijenilo u životu “Majki” i tebe osobno. Žališ li za nekim potezom iz tog razdoblja, bi li nešto promijenio da možeš, primjerice, opet ušao u “solo” vode ili danas misliš da je to bila greška?

– Bih li nešto mijenjao u životu? O tome bi se dalo razmisliti i malo duže porazgovarati. Moja solo karijera je logičan slijed događaja. Jer 2000. godine sam se odlučio na to kada sam shvatio da su Majke muzički i idejno ograničen bend za ono što sam htio raditi. Htio sam se upustiti u drukčije stvari. Nije mi žao… Žao mi je jedino što tada ultramladog Domaćinovića(Kruno, gitarist Majki op.a.) nisam poveo sa sobom.

Od tada do danas, napravio sam i još uvijek radim četiri odlična albuma, neki su uzeli nagrade neki nisu, ali svi su bili uvijek među nominiranim albumima. Izbacio sam nekoliko pjesama koje ljudi vole -“Put ka sreći” “Teške Boje”, “Za koga? Za život!”… itd. Uskoro izlazi novi singl, a i album samo što nije. I na novom albumu ću surađivati sa opako dobrim i zanimljivim ljudima. Tako da nemam za čime žaliti.

Da se razumijemo, opet se vraćam na te godine kad sam krenuo solo, imao sam 35 godina. A momci u bendu 25, isto godina koliko sam imao ja kad sam s originalnim Majkama snimio prvi album koji je bio plod svega što smo radili u osamdesetima. Grmljavina gitara itd. Ali ljudi kao ja ne žele cijelu karijeru i život svirati isto kao Status Quo, Ramones ili Motorhead. Čak je i Lemmy Killmister snimao i svirao sa muzičarima koji nisu heavy usmjerenja. Ne želim da mi cio život bude ista slika pred očima.

Posljednji studijski album “Teške boje”, kad se pojavio 2011., pogodio je nekako trenutak u kojem je lansiran, trenutak krize i depresije. Živimo li i iz vaše perspektive danas “Teške boje” svakodnevice, ili je okruženje nešto svjetlije, u svijetlim i tonovima optimizma?

– Cijeli svijet je jedna teška, mračna slika. Nema raspjevanog laganog akvarela, samo teško tamno ulje.

Singl “Budi ponosan” nezaobilazna je tema kada govorimo o tvom radu. Što za tebe znači danas riječ ponos, kako biti ponosan, može li se biti ponosan, u ovo vrijeme?

– Tu pjesmu sam pisao za obespravljene, šikanirane i sve ljude koje pritišće nepravda. Ponosan za mene danas znači biti hrabar.

Nedavno si prihvatio suradnju s reperom Kandžijom u jednoj pjesmi. Kako je došlo do te suradnje, je li “proradila” “zavičajna” veza? I što misliš o hip-hopu općenito, kao pravcu?

– Mali Kandžija je izrazio želju da pjevam u toj pjesmi, čuo sam je i bila mi je sasvim ok. Nije tu proradila nikakva zemljačka vibra. Jednostavno, Kandžija tamo u Slavoniji jedini radi nešto normalno i pokušava održati scenu zdravom. Zato mu svaka čast jer znam kako stvari tamo funkcioniraju.

Prvi hip hop iz mog ugla je bio “Message” Grand Master Flasha, a prvi album “King of rock” Run D.M.C.-ija. Simpatičan mi je bio mladi LL Cool J., ali jedini hip hop koji sam slušao sa svog playera su “Public Enemy”, album “Fight the Power”, i svi albumi Beastie Boysa, oni su zbilja posebni. Možda još N.W.A. Poslije toga mi je sve isto. Nije to moj svijet – moda, ples, kuje i pištolji.

Posljednji koncerti “Majki” u Zadru i zagrebačkoj “Tvornici” pokazuju da je energija na vašim nastupima i dalje postojana, u svojim vrhuncima veličanstvena. Ima li, iz vašeg ugla, neke razlike u publici koja vas prati u odnosu, recimo, na koncerte grupe iz devedesetih ili je riječ o istom zanosu i zajedništvu s publikom?

– Stari fanovi dolaze, plus tu su novi, sljedba se proširila.

Puno je glazbenika prošlo kroz “Majke” od osnutka do danas, koja je najbolja postava, od kojih članova, koju ste imali?

– Najbolju postavu ne mogu izdvojiti, jer kad surađuješ s nekim, to su najbolji u danom trenutku. Evo, recimo, kad bih izdvojio bubnjare, oni su Alen Tibljaš, Kruno Levačić, Damir Šomen i Željko Mikulić Korozija. Mogu svim tim ljudima reći hvala vam ljudi, od srca.

Što trenutno sluša Goran Bare, što bi, koje bendove, preporučili fanovima glazbe?

– Fanovima glazbe mogu poručiti da uživaju u njoj koliko mogu, jer danas je ljudima toliko toga servirano da se zaista može uživati. Osobno slušam ono što mi dira dušu. Pa u zadnje vrijeme sam dosta slušao i proučavao elektroničku njemačku scenu iz sedamdesetih i dosta crnog soula.

slobodnadalmacija.hr