Share
Intervju: Marko Levanić (The Basewalks) – “Sama ideja našeg benda je postavljena kao poligon za istraživanje koliko nam različitosti ta forma, na koju smo navučeni, može pružiti”

Intervju: Marko Levanić (The Basewalks) – “Sama ideja našeg benda je postavljena kao poligon za istraživanje koliko nam različitosti ta forma, na koju smo navučeni, može pružiti”

The Basewalks su sa svojim prvijencem “Hello” definitivno pravo ovogodišnje iznenađenje hrvatske rock i nezavisne scene. Njegovi osnivači, multiinstrumentalisti Marko Levanić i Luka Belani, odavno su aktivni akteri ovog skučenog muzičkog prostora. Solistička karijera Luke Belanija, (jednog od pionira kantautorskog pokreta u Hrvatskoj), spada u sam vrh istinski nezavisne scene, a iza sebe osim izrazito kvalitetnog muzičkog materijala ima i zavidan broj nastupa, naročito u inostranstvu.. Marko Levanić posljednih petnaestak godina jedan je od istaknutijih hrvatskih basista koji je svoje stvaralačke vještine brusio kako radom u studiu, tako i na pozornicama diljem Hrvatske i svijeta kao član ili saradnik mnogih bendova (PipsChips&Videoclips, Mayales, Kries, Voodoo Lizards, SeekersPlanet…)

Njih dvojica, pod imenom The Basewalks, objavljuju svoj debitantski EP “Balconism” (2015). kojim jasno zacrtavaju svoj glazbeni smjer. Ubrzo nakon osnivanja, bendu se pridružuje svestrana Ivana Starčević, umjetnica koja fascinira svojim radom u pozorištu i na filmu (Kauboji, Hoerspiel…), no prije svega, svojim jedinstvenim vokalom. Dugi niz godina nastupa kao solistica, ali i surađuje sa brojnim izvođačima (Mayales, Jinx…). Marko, Luka i Ivana u jesen 2017. kreću u snimanje novih pjesama, koje su u julu 2018. samostalno objavili pod imenom “Hello”. Ploča je snimljena u vlastitoj produkciji u njihovom kućnom studiju.

Kako je uopšte došlo do osnivanja benda i zašto ime The Basewalks?

– Nakon višemjesečnog sviranja u rupi, skupilo se nekih pjesama koje su tražile van, poželjele su napustit kuću, a mi smo ih da im udovoljimo, odlučili snimiti i objaviti   pod imenom The Basewalks. Bilo je to u ljeto 2015.  kad izlazi naš prvi EP, Balconism. Ambicija  pokretanja benda u klasičnom smislu javila se nešto kasnije. Zašto ne the Basewalks?!  Hahahaha…. Meni se sviđa jer je na B, ko i većina mojih omiljenih bendova i izvođača….Budući da smo krenuli od bassa i glasa ima i neke zvučne asocijacije u tom.

Odakle ste? Ko sve čini Vaš bend?

– Zagreb je grad domaćin, a osim nas dvojice osnivača , Luke Belanija i mene, u bendu je i Ivana Starčević.

Da li ste pronašli svoj zvuk i u kom pravcu planirate ići?

– Stvarno se nadam da nismo pronašli “naš” zvuk, to mi zvuči tužno konačno. Ponekad neki zvuk pronađe nas pa probamo oko tog napraviti song. Osobno nalazim puno veselja u tom procesu i želim si da ne znam u kom ću pravcu.

Koje su teme vaših pjesama i šta je to što vas inspiriše?

– Uff.. dosad smo kopali po intimi da bi pronašli nešto univerzalno, većini blisko, i  pritom riskirali, izložili se i na taj način bolje se upoznali. Taj krug zna biti malo zajeban, ponekad se izlječiš a ponekad razboliš. Sam po sebi takav proces je inspirativan, rad na pjesmama je inspirativan. Ne vjerujem u čudesan trenutak inspiracije u kojem se svemir obraća slučajnom pojedincu.  Mislim da je ona ipak vezana uz ljude koji su izrazito posvećeni svom pozivu i koji ozbiljno i puno rade , i to u nekom kontinuitetu.

Objavili ste ove godine svoj debi album „Hello“, kakve su prve reakcije na njega?

– Vrlo uzak krug ljudi reagira pozitivno na ploču, a većina je ignorantna. Očekivana reakcija, primjerena današnjici.

Kako biste opisali Vaš album?

– Na albumu smo se između ostalog bavili klasičnom pop formom, versovima i refrenima, koju smo pokušali razvući do točke pucanja naše izdržljivosti. Taj eksperiment nam je i pogonsko gorivo i cilj. Sama ideja našeg benda je postavljena kao poligon za istraživanje koliko nam različitosti ta forma, na koju smo navučeni, može pružiti. Mislim da smo, u relativno kratkih 35min, uspjeli prilično rastegnut  dijapazon tempa, dinamike, atmosfere i tematike. Skraćeno, jednostavne pop pjesme, slične onima koje i sami volimo slušati, rađene s puno pažnje i predanosti.

Ko je sve sudjelovao u stvaranju tog albuma?

– Ploču smo snimili i producirali sami i na to smo baš ponosni. Radili smo doma, kod Ivane, u maloj sobici koju kad nas pitaju zovemo kućni studio jer to bolje zvuči. Inače  je toliko skučena da unutra ne stanemo svo troje odjednom…ahahahaha. S bubnjem su nam pomogli Silvio Bočić i Janko Novoselić, s mixom sad već naš Ivan Božanić, s kojim smo surađivali i na prvom Ep-u, a mastering je radio Pavle Miholjević.  Hvala im svima.

Kako bi ste opisali današnju alternativnu scenu u Hrvatskoj, a i u regiji uopšte?

– Suprotno nekom ustaljenom mišljenju, naročito u zadnje vrijeme u kojem se spominje nova renesansa, mislim da u svom ful paketu sa jakim bendovima, promotorima, klubovima, medijima,  publikom, generiranjem zajedničkog svjetonazora, zajedničkim soundtrackom… scena kod nas ne postoji. Postoji ideja zajedništva i pripadanja, ona je prirodna, ali što sam stariji to sam suzdržaniji do nje. Teško mi je više slušati o ozbiljnoj sceni kad ogromna većina bendova koje poznajem ne može izdržati na profesionalnoj, financijskoj razini. Ljudi ili rade neki job sa strane, ili imaju po pet bendova i projekata, da bi platili hranu i režije.  Naravno da postoji bendova, pogotovo nekih novih mladih ljudi, koji nose energiju i polet, i to veseli, no i dalje se sve temelji na čistom entuzijazmu, ludosti i fanatičnosti pojedinaca. Nažalost, to ima svoje domete, i u vremenskom i u kvalitativnom smislu. U svakom slučaju, svakom ko upire i nekako opstaje skidam kapu. I šal.

Da li bi ste izdvojiti neki mladi bend ili kantautora iz regiona na koga treba obratiti pažnju?

– Bi, Seine, bez puno razmišljanja. Trenutno funkcioniraju kao duo. Iako mislim da su je već privukli, pažnje nikad previše. Poslušajte im ploču, odite na gig, odlični su.

Mislite li da internet danas daje šansu izvođačima koju inače ne bi imali?

– Da. Nažalost. Puni se forma, prazni se sadržaj. Ne znam di ćemo više od te silne šanse. U prezasićenom sumanutom vremenu koje rezultira izostankom gotovo bilo kakvog fokusa, ozbiljan pr moment je neophodan za bilo kakvu vidljivost i prisutnost. To valjda danas znaju klinci već u vrtiću i borba protiv tog je uzaludna. Svi grabe šansu koju nudi internet, nemilosrdno. Ljudi koji su autori bave se promocijom višestruko više nego materijom, sadržajem, jer  si većina ne može priuštit da to radi neko drugi za njih i oni najvještiji među njima prežive. U toj utrci je lako izgubiti kompas. Na kraju pate pjesme, a mene samo one zanimaju.

Gdje Vas možemo gledati u narednom periodu?

– Trebalo bi krenut nešto početkom godine, javimo detalje. Ako ne krenemo znači da smo se valjda putem potrošili, ko nam kriv.

Ko je od izvođača u posljednje vrijeme uspeo da vas zainteresuje i zašto?

– Iako redovito pokušavam upratit recentne muzičke pojave, najčešće ostanem zatečen, nemam strpljenja  i kužim da i sam polako postajem površan i ignorantan. Nažalost. Recimo, kod nas ne mogu da ne popratim hajp oko trap izvođača (e to je scena, da malo ispravim onaj odgovor iznad )  kajaznam…  Interesantno mi je to u smislu nekog jezika i muzičke pozadine vrlo prikladne vremenu i prostoru u kom se nalazimo.  Na kraju se sve svede na vježbu izdržljivosti želuca pa kad više ne mogu, vratim se 50 godina unatrag do npr Raya Daviesa da me ponovo razveseli lakoćom komponiranja.

I za kraj, šta bi ste poručili našim čitaocima?

– Dragi čitaoci, poslušajte Hello, našu prvu ploču..pol sata, nije puno, možda doživite neku emociju, a bilo kakva bila, ona obogaćuje.

Puno Vam hvala na izdvojenom vremenu.

Razgovarao: Aljoša Kremenović

 

Leave a Comment