Čovek bez sluha

Intervju | Miki Radojević (Čovek bez sluha, Six Pack): “Bad Religion je i dan danas najkompleksniji pank bend”

Kragujevački punk rock bend Čovek Bez Sluha (ČBS), nadimkom znani i kao „šumadijski Ramonesi“, dolaze 12.10. u zagrebački klub Attack. Prije njih nastupit će neobični i zabavni bend Knutov Kofer, predvođen Švicarcem koji pjeva na hrvatskom.

Ulaznice u pretprodaji u Dirty Old Shopu (Tratinska 18) po cijeni od 40kn. Na dan koncerta 50kn. Koncert organizuje Dostava Zvuka.

Nakon nastupa na Ferragosto JAM festivalu i njegovoj zimskoj verziji Winter JAMU, Čovek Bez Sluha vraćaju se u Zagreb. Njihov posljednji album “Stanimo u gard” s kraja 2018. dosad je iznjedrio četiri videospota, a riječima frontmena Mikija Radojevića, poznatog i po legedarnom Six Packu, nove su se pjesme već uvukle fanovima pod kožu te se uveliko pjevuše na svirkama.

Kako su izgledali Vaši počeci bavljenja muzikom? 

Miki: Bio sam VI razred osnovne škole kada mi je na odmoru prišao neki dečak i pitao me onako dečje ozbiljno da li znam nekog bubnjara jer mu treba za bend (smeh). Rekao sam mu da upravo ja sviram bubanj, iako pre toga nikad nisam imao priliku da sednem za bubnjeve. Tako sam upao u svoj prvi bend, a bubnjevi su postali moj prvi instrument. Ispalo je da stvarno kapiram kako bubanj funkcioniše, upisao sam i muzičku školu i negde u drugoj – trećoj srednje snimio sam svoj prvi demo snimak, ali tada sam već bio pevač jer ispostavilo se da jedini ja u bendu umem da pišem, klepam muziku a i igrom slučaja pevam bolje od ostalih. Moj prvi bend se inače zvao Prljava Pertla (smeh)

Koji bendovi su uticali na vaše stvaralaštvo?

Miki: U ranoj fazi, kada sam polako shvatao da volim isključivo rock&roll to su bili Ramones. Tako jednostavni a opet dobri – Ramonesi su prosto ohrabrivali svakoga da svira. Jer ako su oni mogi da od 3 akorda i 5 rečenica sklope pesmu – zašto ne bih mogao i ja? Onda je punk rock dobio svoj novi talas brzih i melodičnih bendova i saznao sam za neki Bad Religion. To je i dan danas najkompleksniji pank bend, sa vrlo složenom lirikom i muzikom, a meni su i sada parametar koji pokušavam da sledim. Nikada ih nisam kopirao ili potkradao, ali doživljavam ih kao zaseban muzički žanr u kome sam se pronašao. To je nivo koji uvek težim da dostignem.

Kako je uopšte došlo do osnivanja benda i zašto ime Čovek Bez Sluha?

Miki: ČBS je osnovan u ono grozno vreme sankcija, represije, depresije…1994. Tada si ili mogao da se drogiraš ili da pobegneš u neko druženje i kreativu. Na nekom takmičenju demo bendova voditelj je pitao kako da predstavi bend i neko iz benda je lupio “piši tamo ČOVEK BEZ SLUHA”. Urnebesan način da krstiš bend.

Gdje snimate pjesme? Kako izgleda proces nastajanja pjesme?

Miki: Uvek snimamo u jako dobrom studiju sa prvim uslovom da se tu dobro osećamo. Poslednja stvar koju bend treba da prilikom snimanja bilo čega radi je da gleda u sat ili “taximetar”. Album je ulaganje u budućnost. Album ostaje onakav kakvim si ga snimio i tu nema “undo” opcije. Sam proces nastajanja pesme ili čitavog materijala za album je dug i zahteva strpljenje.Ono zbog čega ljudi dolaze na svirke je da vide i čuju kako više timskih igrača radi istu stvar kao jedan, a put od ideje autora do momenta u kome ceo bend svira pesmu kao kompaktna mašina je dugačak.

Dobra stvar kod ČBS je da u njemu postoji jedan autor, a da ostali imaju puno poverenje u njega. Kada donesem ideju u prostoriju za vežbanje, niko ne pravi grimase, već veruju da je zamisao dobra i onda ostaje da svako “da” sebe, nadogradi to svojom vizijom, pa tako i pesma postane zajednička. Hvatamo se posla, sviramo u krug i kompozicija raste. Jezgro ostaje isto, ali ako je neko u bendu bubnjar, ne mogu ja da mu određujem aranžman ili da ga učim kako se svira. To se prosto ne radi. Inače bi se zvali “Miki i kragujevački lepotani” (smeh)

Koja je najveća prepreka s kojom ste se susreli na vašem muzičkom putovanju?

Miki: Moj, sad već zaboravljeni, problem sa alkoholizmom. Svi piju, da se ne lažemo, ali kod mene je to bilo uzelo maha i dobrih godinu dana bio sam neupotrebljiv. Dolazak publike na naš koncert ili izlazak benda sa mnom na binu je najčešće bio lutrija. Voleo bih da me svako ko ovo čita uzme za ozbiljno, prepozna dobronameran savet i povede računa o sebi. Najpre sve izgleda kao zabava ili premošćavanje problema, ali alkohol je samo pseudorešenje istih. Prvi put kada uhvatite sebe da (nebitna je količina) pijete u kontinuitetu i svakodnevno, ako uhvatite sebe da zezanje nikada ne završava na par pića – tada ste u potencijalnoj opasnosti da ste ili u fazi “dolivanja” ili da ste razvili “fenomen prve čaše”.

Da se vratimo na vedrije teme iz sporta i razonode, srećom i u takvom stanju i fazi, u meni je bilo ipak dovoljno pameti i snage da se toga otarasim jednom za uvek i sada smo jedan od najkvalitetnijih koncertnih bendova na planeti. Drugarstvo i muzika su pobedili, a ja sam jedan vrlo srećan čovek, sada pun snage da pomerim i planinu.

Kako biste opisali punk scenu u Srbiji, a i u regionu uopšte?

Miki: Srbija ima jaku punk scenu i nekoliko zaista velikih bendova koji su iz ovog žanra. Pomenimo KBO!, Gobline, Atheist Rap…. Ono što jako volim kod pomenutih je to da oni iskreno furaju punk, ali u isto vreme to su sastavi koji, bilo studijski / bilo koncertno, zvuče zaista kao veliki svetski bendovi, te obaraju teoriju da nešto što je punk i 21. veku treba da po defaultu bude krš. Regionalnu scenu ne bih komentarisao, jer niti bih da ispadnem nadobudan, niti da ispadnem udvarač.

Postoji li bend koji vam je, u posljednje vreme, privukao pažnju na regionalnoj sceni?

Miki: Ne da bih o tome mogao da se posebno raspričam.

Prošle godine objavili ste novi album ‘Stanimo u gard‘. Možete li nam reći nešto više o navedenom izdanju?  

Miki: Album je doživeo ogroman uspeh, sa 4 najavna video singla je zasluženo dosta ČBS-u, narodski rečeno, “podigao cenu” i sada blaženo očekuje svoju vinil verziju (izdanje). Mislim da je to jako dobar album, iako sam se bojao da je lestvica koju je prethodni “Događaj dana” postavio bila previsoka.

Nakon nastupa na Ferragosto JAM festivalu i njegovoj zimskoj verziji Winter JAMU, vraćate se u Zagreb. Kakva su Vaša iskustva sa festivala?

Miki: Ih, ja bih o Ferragostu mogao satima i to sve najlepše.

Šta publika može da očekuje od vašeg nastupa 12.10. u zagrebačkom klubu Attack?

Miki: Ubitačan nastup benda kojim bi se i kalifornijska skate punk scena ponosila. Živi bili pa videli !

Razgovarao: Aljoša Kremenović            Foto: Andreja Marković

Total
0
Shares
Previous Article
Riverside

Riverside 6. marta u Novom Sadu

Next Article
Pajperov smijeh i Crni dani CERN-a u subotu u banjalučkom City Pubu

Pajperov smijeh i Crni dani CERN-a u subotu u banjalučkom City Pubu