Instrumentalni dvojac Gudron nastao je u Sarajevu, u proljeće 2011. godine, kao izraz želje da se s minimumom ljudstva i optimumom tehnike postigne maksimum buke, da se pravi apsurdno, bezobrazno glasna muzika. Prvobitna ideja članova Gudrona – Eldina (bubnjevi) i Mirze (Bass VI, bariton gitara) – bila je da izvode lako prepoznatljive dječije razbrajalice i poskočice u brutalnom noise/hard core maniru. Duo se kasnije odmakao od tog plana uvođenjem kompleksnijih aranžmanskih rješenja, no ipak zadržavši neposrednost i sirovost izraza, što je rezultiralo plesnim kompozicijama u kojima se pjevljive melodije prepliću s disharmoničnim i aritmičnim dionicama.
Za Trećisvijet razgovarao je jedan od članova Mirza Purić.
Kako su izgledali tvoji počeci bavljenja muzikom?
– Prije rata sam pomalo svirao instrumente s tipkama: Casio CA-301 kod kuće, i neki ohrndani pijanino u lokalnom domu kulture. U ratu sam danima i mjesecima sjedio u podrumu dok su mi iznad glave prštale granate, pa sam, da prekratim vrijeme, počeo manijakalno čitati i svirati gitaru. Kad sam napravio prvi bend nisam znao gotovo ništa, otkriće godine bilo je kad smo skontali da moramo svi biti isto naštimani.
Kako je uopšte došlo do osnivanja benda i zašto ime „Gudron“?
– Do osnivanja je došlo spontano, a nazvali smo se po jednoj rupi kod Modriče punoj katrana, kiseline i otpada iz procesa destilacije nafte. Već sedam godina odgovaram na pitanja tipa je li to neka referenca na droge i više mi se bljuje od toga, često razmišljam kako bi bilo super nastupati bez ikakvog imena. Naravno da većina ljudi nije čula za sastav Gudron, ali me uhvati tugica kad shvatim da niko van Modriče nije čuo za jezero Gudron, najtoksičniju lokvu sa ove strane Karačaja.
Koga voliš da slušaš, ili koga posebno cijeniš od izvođača?
– U zadnjih nekoliko godina slušam narodnu muziku, uglavnom azijsku – mongolsku, ujgursku, iransku, indijsku, afganistansku, itd. Trenutno su mi vrh usted Homayun Sakhi i usted Rahim Khushnawaz, afganistanski svirači rubaba. Također, već godinama makar jednom dnevno slušam moskovski duo uSSSy, u ovom trenutku najbolji bend na svijetu što se mene tiče. U Peruu imaju nekakvu polutoksičnu halucinogenu rakiju koje se natankaju pa onda tako ovošteni sviraju genijalnu plesnu muziku. Taj se žanr (ako je to žanr) zove chicha, baš kao i ta rakidža koju piju, i to pustim kad sam dobro raspoložen, jednom ili dva puta godišnje. Nedavno sam otkrio grčke i ruske popovske horove, pa zadnjih dana slušam pojanje. Također puno slušam tzv. dark jazz, sastave poput Eject i Low Kick Collective iz Lenjingrada. Album Ejecta iz 2013. je ploča decenije.
Misliš li da internet danas daje šansu izvodačima koju inače ne bi imali?
– Šansu za šta tačno? Internet malim izvođačima uglavnom daje šansu da budu prisutni na internetu, ali pod strogo kontroliranim uvjetima, i pomažu vlasnicima platformi u zgrtanju keša. Da bi lajkovi i pratioci i ostale virtualne džidže imale nekakvu težinu, da bi se to prenijelo iz virtualne u pojavnu stvarnost u vidu prodaje albuma, posjećenosti koncerata, itd., moraš ih imati na hiljade, jer na internetu caruje ekonomija obima. A kad si mali pa vrijeme provodiš skupljajući lajkače i lajkove, neće ti ga previše ostati za stvaranje ili izvođenje muzike. Ono što internet nudi sitnoj raji poput Gudrona je simpatično i zabavno, igraš se muzičara, pišeš statuse, dijeliš slike iz prostorije za probe kako lemiš kablove, pa obnaroduješ da je pukla opna na dobošu, pretvaraš se da su te trivijalnosti nekom zanimljive, da nešto znače, ali dok ne utovariš guzicu i opremu u kombi i ne odeš svirati živim ljudima, ništa nisi napravio. Bandcamp, naprimjer, je briljantna alatka, ali mi smo nedavno za 15 dana na turneji prodali malo manje primjeraka albuma nego za dvije godine na Bandcampu.
Kad smo izdali Haram, i pokušali ga digitalno posredovati narodu na tzv. društvenim mrežama, Facebook nas je mjesecima doslovno terorizirao, i nas i publiku koja je dijelila linkove i strovalio nam „promo-kampanju“ u prvim danima nakon izlaska albuma. Naime, na omotu imamo dvije golosise žene koje jašu mehaničku svinju, ukupno tri od četiri bradavice se vide na slici, tako da su nam zbog te skandalozne pornografije blokirali stranicu, banirali privatne profile, poskidali sve slike omota i linkove koji su sadržavali thumbnail, svako ko je podijelio link je dobio ban, a slično je bilo i na nekim drugim platformama. Kad je maltretiranje prošlo, ja iz radoznalosti uzmem telefon, uslikam svoju neseksualnu mušku sisu, kresnem Photoshop, nalijepim svoju bradavicu preko bradavica gospođa na omotu, okačim na FB, sve u najboljem redu. Dakle, imaju algoritam koji sisu žene na umjetničkoj fotografiji prepoznaje kao napad na javni moral i ćudoređe, dok mu je moja sasvim prihvatljiva. Može nasilje svih vrsta, može rasizam, može antisemitizam, može metar fašistoidnih ideologija, ali ne može sisa ako nije dlakava.
Da sumiram ovu tehnofobnu tiradu, super je kad je mali bend prisutan na internetu, ali neće nas to spasiti.
Kako bi opisao alternativnu scenu u BiH, a i u regionu uopšte?
– Nisam svjestan da postoji nekakva scena u regionu, pogotovo kod nas. A i da postoji, ne razumijem čemu bi ta scena imala biti alternativa, šta znači zapravo taj izraz. Kakva scena, pa ne postoje tri ozbiljna kluba u čitavoj državi, a i ta tri uglavnom uspije napuniti ekipa koja se vrti na televiziji. Muzika koja pretendira na bilo kakvu supstancu vrlo malo ljudi zanima, pa prema tome treba imati realistična očekivanja.
Da li bi izdvojio neki mladi sastav iz BiH ili regiona na koga možda treba obratiti pažnju?
– Crustalno Jasno iz Mostara su super momci, daju sve od sebe na bini i troše puno struje. Ne znam koliko tačno su mladi ### iz Siska/Zagreba, te Bizon iz Splita, ali i jedne i druge jako cijenim i često slušam. Ima još dobrih sastava u regiji, ali ekipa (za) koju ja znam baš i nije u cvijetu mladosti. Ja sam u kasnim tridesetim i nemam bogzna kakav doticaj s mladima i njihovom kulturom, no ipak mi se čini da se naša napaćena mladež vrlo malo cima oko muzike. Ogromnoj većini je to tek trivijalna zabava.
Ove godine izdali ste split EP sa bendom Soyuz Rats iz Noriča. Da li nam možeš više reći o toj saradnji?
– Ne znam šta konkretno da kažem o tome. Naša kompozicija je malo čudno nastala, slušao sam nekog Mongola na internetu kako svira morin khuur i pjeva kroz nos, i mislio kako bi bilo genijalno to njegovo guslanje prearanžirati za bas i bubnjeve. Cijelu prošlu zimu smo se patili s tim, i svaki put bi ispalo banalno i monotono, tako da sam na kraju iz izvorne kompozicije istrgnuo jednu melodijsku frazu od desetak taktova, izlomio je, i od tih komada sastavio onaj kolaž koji smo onda nalijepili na jedan ogoljen i jednostavan ali efektan ritam. S Harisom Saračevićem, koji je snimio Haram, otišli smo u studio i snimili stvar dosta megalomanski za naše standarde, mislim da je na kraju, s prostornim mikrofonima i nasnimavanjima, bilo preko 100 kanala. Haram je sniman potpuno drukčije, u kino sali, uživo, bez metronoma, na dvadesetak kanala. Par mjeseci kasnije Soyuz Rats su došli u Mostar, tu smo odsvirali koncert u Tabhani, sjeli u kombi i malo se provozali, što po regiji, što po Mitelojropi. Bila je to lijepa turnejica, neki od koncerata bili su potpuno nestvarni, naročito Beograd i Beč. Ta dva nastupa se jedva sjećam, bio sam samo tijelo iz kojeg izbija zvuk. Soyuz Rats su inače fenomenalni momci koji rade fenomenalnu muziku. Posjetite soyuzrats.bandcamp.com i uvjerite se.
Vaš album prvijenac ‘Haram’ izašao je 2016. godine. Da li Gudron radi na novom albumu i šta možemo očekivati od vas u skorijoj budućnosti?
– Novi album je u početnoj fazi pisanja, i neće biti gotov u skorije vrijeme. Ni ja nisam siguran šta da očekujem, ali će vjerovatno biti seljački, nasilnički jazz. Vidjet ćemo. U međuvremenu, radim na solo projektu, hoću da sviram tehno narodnjake.
Gdje vas u narednom periodu možemo gledati?
– Nezahvalno je prognozirati.
I za kraj, šta bi poručio našim čitaocima?
– Poručio bih svima turu pića, ali nemam para jer niste kupili izdanja Gudrona. To možete učiniti na adresi www.gudron.bandcamp.com, procedura traje pola minute i ne boli.
Puno hvala na izdvojenom vremenu.
– Neman na čemu.
Razgovarao: Aljoša Kremenović Foto (naslovna): Milena Janošević
You must be logged in to post a comment.