Nesputanost i kreativnost su pomno odabrane riječi koje ponajbolje opisuju Mixed Up Mary, noir-pop peteročlanu grupu čiju osnovicu čine muzičari i supružnici Ana i Konrad Lovrenčić. S obzirom na zajedničko životno putovanje te neizmjernu ljubav prema muzici i umjetnosti, bilo je samo pitanje vremena kada će započeti istraživati što su u stanju stvoriti zajedno i na muzičkom planu. Istovremeno različitog muzičkog ukusa, upravo se zajedničko stvaranje muzike isprva činilo pravim izazovom, koji su hrabro prihvatili; a pokazalo se vrlo zabavnim i dinamičnim.
Mixed Up Mary je u junu 2015. svoje autorske pjesme predstavila u sklopu samostalno objavljenog EP izdanja „Rano je za sutra“, dok su tokom 2017. godine iznjedrili zapažene singlove „Ljetna“ i „Zauvijek“. Bilo je samo pitanje vremena kada će svoj autorski rad prezentovati i kroz prvi studijski album, a to se upravo dogodilo – objavom prvijenca „Umolomni“, 5. listopada 2018. pod okriljem diskografske kuće Universal Music Hrvatska!
Povodom izlaska debi albuma razgovarali smo sa Anom i Konradom.
Kako su izgledali Vaši počeci bavljenja muzikom?
ANA: Ja sam završila glazbenu školu i pol. Osnovnu glazbenu upisala sam kasno i spucao me pubertet, pa nisam vježbala klavir, cijelu sam godinu imala duge nokte i ispite sam spremala zadnja dva tjedna. S obzirom na to koliko sam vježbala, još sam bila i dobra. Ali držali su me u školi radi pjevanja, bila sam solist u zboru, pa su mi profesori iz klavira gledali kroz prste. Ono “pol škole” odnosi se na srednju glazbenu I solo-pjevanje. Napustila sam je nakon što mi je profesorica objasnila da “ovdje stvaramo umjetnike, pa Vas molim da sve te svoje kazetice bluesa, jazza i punka (mora da se šalite!) bacite u smeće.” A onda su se zaredali bendovi: blues, jazz, autorski…
Konrad: Jao. Ja sam završio tinejdžersko srednjoškolsko obrazovanje muziciranja po brodskim parkićima i nešto kasnije na probama uz prijatelje koji su išli u glazbenu školu. Imao sa jednu VHS kazetu videoškole s osnovama bas gitare koju sam izlizao od previše premotavanja i gledanja. O muzici sam učio sam. Početke pamtim kao beskrajno sjedenje pokraj muzičke linije sa slušalicama preslušavajući kazete i skidajući bas linije.
Ko su Vaši omiljeni bendovi i ko je najviše uticao na Vas kao muzičara?
Konrad: Omiljeni bendovi sa početaka bavljenja glazbom su uglavnom albumi starije sestre jer eto, bili su pri ruci. Na izbor sam imao sve od Balaševića i Indeksa do Ministryja i White Zombie-a. Metallica, Nirvana, Pearl Jam, Alice in chains klasična grunge lektira za mlade muzičare i naravno RHCP, jer tko ne odsvira Aeroplane od RHCP nije ozbiljan mladi basist. Tko je utjecao najviše, možda Faith No More, zbog šarenog muzičkog dijapazona od balada i pitkih electro pop pjesama do death metal growlanja. Kasnije sam se zakačio na Massive Attack, Portishead, Radiohead i Snoop Doga, opet zbog utjecaja najbližih prijatelja iz tog doba. Zvuk basa sam prvi put ozbiljno čuo i razumio na soundtracku filma Hair. Došao je u pravom trenutku da isprobam nove slušalice i od onda “ganjam” taj vintage zvuk i vibe.
Imate li uzora među tekstopiscima?
Ana: Nemam uzore, u ovim godinama nemaš nekoga kakav bi želio biti, u ovim godinama već jesi, takav kakav si. Osobito u pisanju – pišeš iz sebe, ne znam kako bi to bilo imati uzora u tome. Ali ima umjetnika koje jako cijenim kao tekstopisce: Arsena Dedića, Zvonimira Goloba, Darka Rundeka, Boba Dylana, Leonarda Cohena, Joni Mitchell.
Konrad: Nemam, ja volim instrumentale.
Da li ste pronašli svoj zvuk i u kom pravcu planirate ići?
Konrad: Da, naprijed! ☺ Prvo smo eksperimentirali s elektronikom i nastupali smo samo Ana i ja uz laptop, no da bi dobili snagu benda morali smo složiti bend i tu je sve sjelo na svoje mjesto. Misao vodilja je bila da svakoj pjesmi damo sve što pjesma zahtijeva, od programiranih bubnjeva i sinteva za neke pjesme do trubi i violončela za druge, da bi dobili svoj zvuk. Budući da smo Ana i ja različitog glazbenog ukusa, bio je izazov naći neku zlatnu sredinu između Dylana i Aphex Twina. Nismo se ograničavali ni u čemu, a nećemo ni u buduće. U budućnosti ćemo se držati istog načela, raditi pjesme koje se nama sviđaju.
Koje su teme vaših pjesama i šta je to što vas inspiriše?
Ana: Rastanci, neodlučnost, vjere i nevjere – primjećujem da ih najčešće slikam nekim biblijskim ili mitološkim motivima. Inspiriraju me odnosi, introspekcija, drama, melankolija, situacije koje su veće od nas. Kad sve teče glatko i predvidivo, nemam to potrebu zabilježiti. Tada to upijam i živim, nije mi teško nositi se s osjećajem lakoće. Ovi drugi osjećaji, tjeskobe i boli, pa i ushićenja zaljubljenosti, oni ključaju negdje u želucu dok ne provale na papir. Nema drugog olakšanja. Osjećaji koji zahtijevaju katarzu.
Mislite li da internet danas daje šansu izvođačima koju inače ne bi imali?
Konrad: Definitivno! Samo je zamka ta da broj followera i subscribera postaje važniji od koncerata i same muzike. Internet je kao neki veliki kazan u kojem se krčka sva ta hiperprodukcija i rijetki isplivaju sami od sebe. Iza svake šanse stoji golemo brdo rada koje treba prokopati da bi se došlo do rezultata koji bi zadovoljio. Sve je više poslova koje jedan muzičar može, a i mora obavljati mimo muziciranja i autorskog rada. Instagram, Facebook, Twitter su Sveto Trojstvo digitalne promocije, no nije dovoljno staviti post, story i tweet, nego treba naučiti raditi i na boostanju postova, kreiranju oglasnih kampanja na Google adsima i slaganju strategije za predstavljanje album, single ili čega već, upoznati tko je publika, gdje su, što vole i sva ta analitika koja se nudi na servisima. Situacija je uglavnom takva da mladi bendovi nemaju sredstava da zaposle ili plate digital marketing eksperta koji bi se bavio marketingom na mrežama. Internet se brzo mijenja pa je praćenje trendova i educiranje imperativ. Šanse si stvaramo sami.
Koju knjigu/film biste preporučili?
Ana: Ajme. Knjige koje mi odmah padaju na pamet – Milko Valent: Umjetne suze, Herta Muller: Remen, prozor, orah, uže. Filmovi: De-Loveley, See You Up There/Au revoir là-haut
Konrad: What she said! ☺
Kako biste opisali alternativnu scenu i Hrvatskoj, a i u regiji?
Ana: Alternativna scena nam je fantastična, nije bila tako živa od 80-ih. Samo, kao i za svaki dijamant, moraš kopati dosta duboko, po medijima i eteru. Ti bendovi ne iskaču iz paštete u medijima, ali su klubovi neprekidno puni, i to dobre glazbe.
Konrad: Ako je alternativna scena sve što nije mainstream, onda stojimo jebeno dobro. More bendova i koncerata (i facebook pageva za lajkanje). Svaki tjedan se može čuti barem jedan koncert izvrsnog benda koji nije mainstream. U Zagrebu je sreća što ima dovoljno različitih mjesta za sviranje za svaku vrstu muzike. Scena se stvara u klubovima, na prvoj liniji i čini mi se da je dosta živo na toj prvoj liniji.
Da li bi ste možda izdvojili nekog od mladih kolega?
Ana: NLV, Ti, ja i moja mama, The Gentleman, Mangroove, Tyger Lamb, Mary May.
Nedavno ste objavili debitantski album pod nazivom ‘Umolomni’. Šta nam možete reći o navedenom izdanju?
Konrad: To je album satkan od tisuća zrnaca ljepote, ljubavi, sreće, nemira, rastanaka, boli, drugačijosti, koja se mješaju sa slušateljevim trenutnim osjećajima i odvode ga negdje gdje je moguće doći samo u tom trenutku. ☺ Sad ozbiljno. Album ima 11 pjesama, dulje smo razmišljali o albumu nego smo ga radili, izdan je za Universal music Hrvatska I zvuči točno kako smo htjeli. Za snimanje albuma sam razvio tehniku koju sam nazvao studio hopping a to znači laptop, zvučnu karticu, mikrofon i nešto kablova u ruksak i na snimanje, tako da smo klavijature snimali kod Zaneta doma, gitare i baseve u prostoriji za probe, bubnjeve u studiju kod Shota (Element studio) i Berka (Funhouse studio), vokale u studiju Vibra a nešto i doma. Sviđa mi se što živim u vremenu kad mi sve što treba za snimanje stane u ruksak.
Ko je sve sudjelovao u stvaranju tog albuma?
Konrad: Osim Ane i mene, u bendu su Erol, Zane i Slivio. Na albumu smo surađivali s našim emanentnim kompozitorom Igorom D. Savinom, što nam je osobito drago jer je Igor radio eksperimntalnu elektronsku muziku još sedamdesetih, onda naš prijatelj gitarist Eduard Jimmy Matešić, koji nam je na jednoj kavi kod nas doma snimio akustične gitare, violončelo nam je odsvirao Stanislav Kovačić, trubu Igor Pavlica, a bubnjeve Daniel Kadijević. Za miks smo odabrali Skansija, jer nam se činilo da će on čuti album na isti način kao i mi, nismo pogriješili! Album je miksan i masteriran analogno, što se opet nadovezuje na ono moje “ganjanje” vintage vibre. Jako smo sretni što su svi gosti rado odazvali na naš poziv na suradnju i na tome smo im zahvalni.
Njegova koncertna promocija održaće se 6.12. u zagrebačkom KSET-u. Šta publika može očekivati?
Ana: Dobro organiziranu buku.
Ko vam je najveća podrška i koji su vaši planovi za budućnost?
Ana: Najveća podrška su nam kolege iz bratskih bendova, i naš već gotovo tim umjetnika koji cijene i prate naš rad, tim više nam je drago što smo nekima od njih dali njihovih pet minuta u pripremi ovog albuma i poručili: Now shine! Jedna od njih je i akademska slikarica Dada Modrić, koja je tako lijepo naslikala našu glazbu na coveru albuma. Druga je Irena Mihalinec, koja je fakat vrhunski dizajnirala booklet. A drago nam je što nas je prihvatila I glazbena kritika I radiopostaje. Planovi za budućnost su nam kupit kuću, imat privatnog frizera I cipele po mjeri.
I za kraj, šta bi ste poručili našim čitaocima?
Ana: Ne budite poslušni.
Konrad: Tvrdoglavo naprijed!
Razgovarao: Aljoša Kremenović Foto: Ljiljana Vukmanović
