Negra-Čičić-Kolt-teatar

Intervju | Negra Čičić (Kolt teatar): „Još uvijek se žene ne poštuju i ne prihvataju kao ravnopravan dio muzičke scene“

Negra Čičić je frontmenica benda „Kolt teatar“, pijanistica i profesorica klavira i muzičkih predmeta. Završila je Muzičku akademiju u Sarajevu i trenutno je nastanjena u ovom gradu, aktivno učestvujući na sceni.

Razgovarala: Vanja Šunjić

Šta su tvoja prva sjećanja vezana za scenu, muziku i pjevanje?

– Moj prvi nastup je bio sa 7 godina, nastupala sam u svom rodnom gradu, Tuzli, na dječijem festivalu „Majski cvijet“, sa pjesmom koju je moja mama napisala za mene, zvala se „Razbibriga“. Već tada sam osjetila nešto posebno, osjetila sam da ništa nije nemoguće. Bila je to ljubav na prvu otpjevanu notu.

Čime se sve trenutno baviš i šta je ono što te najviše upotpunjuje? Kroz koji medij se najlakše izraziti i gdje si najviše „ti“?

– Trenutno radim kao nastavnica klavira i vokalne tehnike, mada obuhvatam sve u sferi muzike, jer radim u divnoj školi, internacionalnog karaktera, „School & School“ gdje otkrivamo talente svakog djeteta, jer vjerujemo da svi imamo neki talenat. Takođe igram u predstavi „Ja, Bosanac“, autorice Indire Kučuk-Sorguč, koja osvaja publiku i van granica BiH. Muzički teatar ke ono što me najviše ispunjava i to bi mogla raditi 24/7, tako da su mjuzikli moja najveća strast i ljubav. Naravno tu je i „Kolt teatar“, bend za koji će se tek čuti, bend koji ima svoj identitet, svoj zvuk. Scena je moj drugi dom i najsretnija sam kada izađem na scenu i radim ono što volim.

Da li si kao djevojčica maštala o tome da ćeš jednoga dana svoju zemlju predstavljati na Eurosongu i kakva te danas sjećanja vežu za taj događaj?

– Mislim da je san svake djevojčice i dječaka koji vole pjevati da predstavljaju svoju zemlju na jednom takvom takmičenju, pa tako je bio i moj. Sanjala sam o tome i san se ostvario. Jako sam sretna i zahvalna na toj prilici, iskustvu i ljudima koji su podržali mene i našu delegaciju. Imala sam priliku raditi sa velikim profesionalcima, biti na jednoj od najskupljih i najljepših scena, pjevati na najkvalitetnijoj opremi i osjetiti adrenalin milionske publike. Zato se taj osjećaj ne može u potpunosti opisati.

Jedna si od rijetkih školovanih muzičarki na sceni. Koliko ti je to pomoglo i koliko je kvalitetna bh. muzička scena? Da li danas imamo hiperprodukciju lica i imena, a je kvantitet zasjenio kvalitet?

– Mogu reći da sam jako sretna što moja prva ljubav – muzika, ima dobre temelje, jer ipak osnovno znanje stvara temelje i muzičar ne može biti kompletan, ako ga nema. Obrazovan muzičar ima drugačije „uho“ i može ispravljati greške, nadograđivati se i vladati materijom, pa mu to dozvoljava veću slobodu i naravno može raditi na kvalitetu i novim pravcima sa mnogo više mogućnosti. Kako se kaže „pravila su tu da se krše“, naravno mislim na umjetnost, ali prije toga moramo znati ta pravila. Moje učenje nije završilo, svaki dan naučim nešto novo, volim probati nove mogućnosti, ispitivati sebe i pomjerati svoje granice, pa kroz praksu to i uspjevam. Danas vlada hiperprodukcija, kvalitet je upitan, ali kroz historiju znamo da će sve što je „instant“ i tu zbog „instant“ zarade kratko trajati. Ipak će kvalitet opstati. To jeste duži put, ali ako je iz ljubavi, jedini pravi.

Šta kažeš djevojčicama koje su tvoje učenice, kako ih bodriš da zakorače na scenu?

– Ono što je najvažnije kada radim sa mladim ljudima jeste samopouzdanje i to da im pokažem da vjerujem u njih. Drugo najvažnije je da od njih ne očekujem uspjeh, već samo rad i ljubav. Možda neće svi biti uspješni podjednako, ali treba ih naučiti da je uspjeh kada su sretni i ostvareni u životu i u onome što rade. Mene imaju da im prenesem znanje i da ih usmjerim gdje žele, a to je jako važno, imati nekoga ko vam je posvećen i ko vam nesebično daje svoje znanje.

Pojavom talentovanih i školovanih muzičarki, da li su se stereotipi o ženama na sceni promijenili? Koliko su žene između sebe solidarne, a kakav je odnos muških kolega prema njima?

– Definitivno nas je još uvijek malo, kolega muzičara je puno više, a to samo govori o našem (ne)razvoju države, kao i kakvo mišljenje i razmišljanje imamo kao narod i nacija. Još uvijek se žene ne poštuju i ne prihvataju kao ravnopravan dio muzičke scene, od strane mnogih, ali mogu to pripisati i neznanju i tome što smo to mi dozvolile. Žene se više gledaju nego slušaju, kriteriji su se skroz obrnuli i sve je više onih koje možda izgledaju po stereotipu, osrednjih vokalnih mogućnosti, pa to prolazi, što dovodi do toga da muzički producenti moraju zaraditi, pa snimaju onima koji imaju novac, bez obzira na talenat i znanje. Samo rijetki imaju taj luksuz da mogu odbijati one koje ne žele ili smatraju da nisu za taj posao. Što se tiče kolega, tu nema problema, jer se razumijemo i svo se borimo za opstanak i radimo ono što volimo. Meni je najljepše kada s nekim ostvarim suradnju, jer kada se kreativnost, snaga, ljubav i različitost spoje, tu nastaje novi nivo umjetnosti.

Tvojim dolaskom u Kolt teatar, bend je dobio sasvim novu formu. Unijela si svoj duh i energiju, profesionalizam, ali i srce. Kolika je odgovornost biti frontmenica benda?

– Uvijek sam vjerovala u to da se sve dešava u pravo vrijeme i s razlogom, pa tako i moj dolazak u „Kolt teatar“. Nekako su nam se energije i stavovi poklopili, kliknuli smo na prvu i u relativno kratkom roku završili.

Total
0
Shares
Previous Article
Phonocut-Kućni-rezač-gramofonskih-ploča

Phonocut – Kućni rezač gramofonskih ploča

Next Article
Wacken Open Air ex yugoslavia

Wacken Open Air ponovo otvorio vrata bendovima iz regiona