Nenad Borgudan je frontmen i gitarist grupe Detour, arhitekta koji je godinama radio u struci, a sada i na HRT-u radi kao scenograf. Manje je poznato da je kao 17-godišnjak bio i prvak Jugoslavije u taekwondou.
Razgovarala: Vanja Šunjić
Oduvijek sam mrzila rečenicu da je sve matematika. Ti je ipak potvrđuješ. Kako je moguće istovremeno biti arhitekta i muzičar?
Nenad: Vjerujem da u isto vrijeme možeš biti svašta ako poznaješ pravila zanata, a konkretno arhitektura i glazba imaju puno dodirnih točaka u samom procesu stvaranja kao i u rezultatu koji pokušavaju postići. I u jednom i u drugom slučaju krećeš od praznog papira, proces skladanja i projektiranja vrlo je sličan i stremi postizanju sklada ili idealnog oblika, a i jedno i drugo dokazano počiva na matematici ali i intuiciji.
Za zagrebačku Arenu si, kao arhitekta, osvojio nagradu na World Arhirectural Festivalu u Barceloni, 2010. godine. Zašto si i nakon toga ostavio linijar i šestar i ozbiljno prionuo gitari?
Nenad: Da, autor sam idejnog rješenja vanjskog izgleda Arene i član najužeg projektnog tima i za nju smo dobili veći broj svjetskih nagrada a jedna od njih je upravo ova koju si spomenula, na WAF-u u Barceloni 2010. za sportsku građevinu godine.
A osnovni razlog odlaska iz arhitekture leži u krizi 2008. koja je uništila građevinski sektor. Bilo je sve manje posla, naročito u onom segmentu arhitekture koji je mene interesirao. Tako sam se 2013. počeo baviti scenografijom koja mi je ostavljala više vremena za posvećivanje glazbi, a u to vrijeme izlaze i prvi uspješni singlovi s albuma „A što ak ja…“ koji nas je ozbiljnije glazbeno pozicionirao i angažirao.
Kada osvajaš djevojku, da li je prije odvedeš ispred Arene i nacrtaš joj nešto, ili joj nešto otpjevaš i odsviraš?
Nenad: Ha, ha, ha…Naravno da čovjek kad zavađa vadi sve adute, ali ne pamtim da sam svjesno ili planirano osvajao na bilo koji od spomenutih načina.
Yammat je postojao 3 godine, a nakog toga je započelo 12 godina Detoura. Za to vrijeme se nakupilo mnogo Porina i drugih muzičkih nagrada. Da li u svemu što radiš, moraš biti najbolji?
Nenad: Ne moram biti najbolji, želim biti što bolji, napredovati, ali sam vrlo realan i svjestan koliko talentiranih ljudi radi glazbu, tako da niti ne pokušavam biti najbolji niti se zanosim tom idejom.
Šta si za sve to vrijeme naučio o muzici, publici, pa i sebi?
Nenad: To vrijeme koje spominješ je petnaestak godina, dobar dio života, u mom slučaju od kraja dvadesetih do polovice četrdesetih…U tom razdoblju se čovijek prilično promijeni, dođe do raznih spoznaja u sva tri slučaja. Možda sam naučio biti opušteniji, nije mi manje stalo, ali se manje uzrujavam ako stvari ne idu kako sam zamislio, u bilo kojem slučaju u životu pa tako i u glazbi
U tih 15 godina, mnogo toga se na sceni promijenio. Ti, Aljoša Šerić, Boris Štok… ste bili ekipa koja je začela hrvatsku kantautorsku scenu, čiji val je zahvatio region. Međutim, poslije toga, sve je postalo pop. Gdje su tvrde note? Šta publika želi?
Nenad: Ja osobno sam od samih početaka govorio da Detour radi pop glazbu, to je naša odluka i to pokušavamo svo ovo vrijeme. Kako je pop stvarno širok pojam tako se nadam da mi ipak spadamo u „tvrdi“ pop u smislu poruka, glazbene estetike i kvalitete za koju mislim da nije banalna kao u mnogim slučajevima pop glazbe. Što publika želi? Čini mi se da smo stekli povjerenje kod publike, što znači da ne moramo raditi u skladu s njihovim očekivanjima jer oni očekuju da radimo kako mi mislimo da treba.
Yammat se i dalje sluša i nekako se svi, relikvijski odnosimo prema tom bendu, kao i prema Detourovom Snijegu. Možemo ih, bez pretencioznosti, svrstati u klasike. Kakvo je trenutno stanje na sceni, pogotovu kantautorskoj?
Nenad: Drago mi je da tako misliš i da tako laskavo definiraš odnos publike prema jednom i drugom djelu. Mogu se složiti da su to u mom glazbenom radu bitna djela i da sam sretan kad ih i drugi takvima doživljavaju, ali isto tako sam siguran da je Detour i kad je prestao biti Yammat radio jednako kvalitetnu glazbu, kao što mislim da ju i danas radi. Što se scene tiće, mislim da je trenutno stanje plodnije i bogatije nego ikada, s nažalost vrlo naglašenim problemom prezentacije u mainstream medijima.
U posljednje vrijeme ponovo postaje popularno praviti albume. Dolaze neki novi klinci i izdavačke kuće, koje nastaju na prijateljstvu i saradnji. Ivan, Aljoša, Ti i ostatak ekipe okupljen oko Vatre, Pavela i Detoura svjedoči tome, a neka mlađa generacija se okuplja oko Svemirka i Više, manje zauvijek. Koliko je to važno za scenu?
Nenad: Forma albuma je meni osobno interesantna iz pozicije nekoga tko skuplja i sluša gramofonske ploče, a čije je zlatno doba bilo upravo i zlatno doba albuma, tako da je moj stav i prijeka autorska potreba da se pjesme objedine na albumu i podvuče crta pod određenu fazu. Danas je to aktualnije nego u proteklih 20 godina jer su vinili ponovo u modi i mlađe generacije se vraćaju upravo albumskim formama. Naravno da je važno, zapravo presudno da mlađi donose svoje načine, svoja rješenja i svježinu. Uvijek je to učenje jednih od drugih, mlađih od starijih i obrnuto, a sve se zajedno nezaustavljivo razvija, mijenja i ide naprijed.
Jedan si od rijetkih muzičara koji katkad prizna da mu je nastup trauma. Šta kad sve krene po zlu, oprema, tehnika, kad nema feedback-a?
Nenad: To su naravno krajnje neugodne i neželjene situacije koje u glazbeniku izazovu traumu i stres, ali kao što sam ranije spomenuo, sve manje sam nesretan zbog nesavršenosti koje se znaju događati pa mi samim time i nastup, pa i eventualni problemi tjekom nastupa predstavljaju sve manje stresa.
Šta je ono što Te najviše fura na stage-u? Poruka teksta, dionica koju izvodiš, ili? Stalno mijenjaš instrumente, ritam, pa i žanr. Da li se nekada, nekome osobno obraćaš u publici?
Nenad: Ono što me fura na stage-u je mješavaina raznih misli, emocija i energije. Mislim da se najčešće radio sintezi svega toga, a naravno da to ovisi i o danu, raspoloženju, pjesmi, publici, ambijentu, tehnci…puno te toga može u određenom trenutku pokrenuti. Koncerti su prilično nepredvidljiva glazbena disciplina i njihova uspješnost tj. količina užitka, razmjene energije, unošenja u izvedbu ovisi o zaista puno segmenata. Ja sam na stage-u prilično introvertan pa je moje obraćanje publici uglavnom općenito, obraćam se masi…vrlo rijetko nekom osobno.
Sve do Biram, Detour je uglavnom svirao ljubavne pjesme. Otkud ta angažovanost i da li ćemo u budućnosti moći očekivati više takvih tekstova?
Nenad: Angažiranost je posljedica tj. reakcija na situaciju koja je zadesila Hrvatsku kao i sve bivše jugoslavenske države, a to su ratom, nacionalizmom, reavizionizmom, pljačkom, nepravdom i siromaštvom devastirana društva. Vjerujem da svatko normalan ima potrebu nešto učiniti, nešto reći, boriti se protiv toga, pa tako i ja, s time da je naša prednost u tome što imamo mikrofon i određenu pažnju javnosti. Na albumu „TourDeTour“ osim „Biram“ postoje još dvije, u dijelu i tri, pjesme koje se bave društveno političkom situacijom, a s obzirom da je pisanje pjesama najčešće odraz stvarnosti sigurno će ih biti.
Detour je bend koji se, osim teksu i muzici, izuzetno posvećuje i vizuelnom identitetu, spotovima, kostimima… Da li je to dio Tvoje profesionalne deformacije, ili su dvije ljubavi spojene u jednu?
Nenad: Sigurno da smatram bitnim taj dio pojavnosti. U svakom poslu, kao i u životu, bitno je kako se prezentiraš jer svaki taj segment govori o tebi i pomaže ili odmaže u pokušaju prenošenja poruke. Bitan je i sam pojam „Show bussinessa“ koji na jedan način stvara iluziju i pokušava sve učiniti privlačnijim intrigantnijim pa je i to vrlo logičan razlog, a postoji i onaj artistički, čisto kreativni razlog.
Jedan si od onih očeva koji ima sreću da ga njegova kćerka sluša. Da li je Jona stroga?
Nenad: Jona je stvarno pristojna i divna djevojka pa uvijek kaže da joj je Detour super, ali s obzirom da ima osamnaest godina ipak je sklonija nešto žešćoj glazbi. Na stranu Detour, ali zaista sluša kvalitetnu glazbu, pročitala je pregršt bigrafija glazbenika, naslušana je, obožava koncerte i veliki je znalac pa samim time ima i visoke kriterije, pa tako i određenu strogost.
Šta trenutno slušaš i čitaš, šta gledaš? Imaš li mogućnosti da ispratiš scenu i baviš se nečim što nije muzika?
Nenad: Slušam razne albume koje kupim na pločama, kako koji dođe tako taj postaje aktualan. Zadnje vrijeme sam dosta slušao Artic Monkeys, Arcade Fire, Michael Kiwanuka, Gregory Porter…Gledam, uglavnom serije, trenutno „Čuvari“ na HBO-u, a što se filmova tiće, u zadnje vrijeme su to najčešće „Marvel“ i “DC“ filmovi…prilično sam infantilan u odabiru filmova. Trenutno čitam „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ od Kundere, a scenu pratim koliko mi se sviđa, ne pretjerujem.
A kad nije muzika, onda je scenografija, arhitektura, knjige, filmovi, serije, kazalište, nešto sporta, izlasci, tulumarenja…uglavnom nalazim vrijeme za sve što mije bitno.
