Share
Intervju – Tamara Obrovac

Intervju – Tamara Obrovac

Minulu godinu istarska je pjevačica, skladateljica i voditeljica malih sastava, Tamara Obrovac, posvetila proslavi 20-godišnjice diskografskih početaka, kao i desetog autorskog CD-a. Ovaj je jubilej ovjenčan i malom europskom turnejom na jazz festivalu Vilnius, kao i nastupom u susjednom Birstonasu, potom u austrijskom Welsu i RSI-ju u Luganu, kao i na Jazz Time Festivalu u Rijeci, u klubu Cankarjevog doma u Ljubljani, dok je u Osijeku i Zagrebu, održala posebne koncerte, kojima se publici odužila za sve one lijepe stvari koje joj je pružala u spomenutom razdoblju.

Autor: Vid Jeraj

S ansamblom Transhistria, supotpisuje „Canto Amoroso“, CD re-objavljen i za austrijsku etiketu Alessa Records, koji je uistinu pandan glazbene kutijice – prava riznica povijesnih slojeva i malih ženskih sudbina ovjekovječenih u dijalektalnoj lirici. Ujedno i Tamarin tour de force, prikazuje mnoge razine njezinog vokala koji se snalazi kako u scatu, tako i pojačan flautom. U međuvremenu je surađivala s HNK u Zagrebu, kao autorica glazbe već kontroverzne predstave “Ljudi od voska” Mate Matišića, u režiji Janusza Kice. Sljedeći mjesec, ove veljače surađivat će s triom u kojem sviraju talijanske „sutrašnje legende“ s ECM-a, pijanist Stefano Battaglia i kontrabasist Salvatore Maiore uz neizostavnog Krunu Levačića na bubnjevima. Sve je ovo bio povod razgovoru koji također ima svoju povijesnu prtljagu, s obzirom na profesionalne obveze svih uključenih u njegov nastanak.

Proteklih mjeseci nastupali ste diljem Europe, a osim toga nedavnim koncertom u Zagrebu obilježili ste 20. godišnjicu diskografske karijere… Samo u zadnjih deset godina ste nastupali u tri različita „ključa“ ili žanra. Razdoblje je to u kojem se ukus mladih stubokom promijenio… Kako je bilo kod vas, jeste li u tih 20 godina i sami otkrili novu publiku? 

– Ne čini mi se da se struktura moje publike previše promijenila s obzirom da ona nije nikad bila ograničena na određenu dobnu ili neku drugu skupinu, uvijek je bila šarolika i sastojala se od gotovo svih generacija. Kako ne pratim previše zbivanja na glazbenoj sceni općenito, ne mogu ni procijeniti koliko se promijenio ukus mladih.

Imaginirajuću višeglasnost vašem zadnjem albumu daju pjesme pisane na slavenskim i romanskim dijalektima, a time je ostvaren kontinuitet s “Daleko je”, albumom koji je bio dijelom i soundtrack i koji vas je otkrio malo široj publici. Riječ je većinom o ljubavnim pjesmama kao što je i sam naslov, što je baš u jazz-tradiciji, ako ima i socijalnih, za dobru mjeru, kao što je ona Milana Rakovca?

– Ljubavna tematika je prisutna u jazz-tradiciji, ali i u mnogim drugim glazbenim žanrovima, čini se da je to neiscrpna tema. Višeglasnost je lijepa riječ i dobro opisuje dio inspiracije različitim istarskim dijalektima, kako slavenskim tako i romanskim. Naime, mene kao glazbenicu fascinira sam zvuk govora, njegova melodija koja me odvodi u skladanje različitih glazbenih tema, a nadam se i skreće pažnju na još nedovoljno poznatu i raznoliku istarsku dijalektalnu tradiciju.

Specifičnost albuma je i ta da ste ga odlučili snimiti nakon procesa višekratnog isprobavanja pjesama na koncertima, a koji se pojavio u izdanju austrijskog izdavača nakon što je prodavan na koncertima kao oficijelni samizdat.

– Da, pjesme s albuma odsvirali smo na nekoliko koncerata prije ulaska u studio, što je vrlo bitno, jer tek na koncertima pjesme zažive na pravi način i dobiju pravi oblik, a izašao je prvo u ograničenoj hrvatskoj nakladi u izdanju naše Umjetničke organizacije, 2015. godine kada je bio dostupan samo na koncertima. U travnju ove godine izašao je za austrijsku izdavačku kuću Alessa Records.

Dolazite iz Istre, regije koja se smatra najnaprednijom u Hrvatskoj… Prisjećam se da je vaš kolega Zhel u jednom razgovoru istaknuo kako poluotok ima oblik Indije, iako se češće ističe njezina bliskost s Italijom kojoj posljednje desetljeća ne cvatu ruže, pogodio ju je egzodus mladih i mnogi socijalni problemi. Je li vam talijanska kultura inspiracija u načinu života? 

– Ne posebno, osim u glazbi, i to u onoj mjeri u kojoj čini dio Istre i njene povijesne i kulturološke tradicije. A živim vrlo mirno i povučeno, mogli bismo reći dosadnim životom nekog tko uglavnom samo radi.

Priču o arkadijsko-idiličnim osamdesetima mediji su kod nas dugo održavali na životu, iako je tadašnja glazba bila imitacija, jer lijepo se živjelo i nije bilo razloga za rock kao identitet, kamo li za jazz… Vi ste svirali u Tabasco Bandu kroz koji je prošla čitava jazz i funk scena, slušao se Defunkt i David Sanborn… Kako vi gledate na to razdoblje, jer ono kod nas iskače o godišnjicama smrti članova EKV-a i slično? 

– To je doba moje mladosti pa ga se svakako prvenstveno iz te perspektive sjećam, a ne toliko iz perspektive ondašnje glazbe, jer moj glazbeni ukus nije nikad bio baš mainstream… A svakako je bilo vrijeme većeg blagostanja i manjeg stresa. Točno je da takva razdoblja ne potiču buntovničke identitete, ali su osamdesete iznjedrile mnoga i danas prisutna glazbena imena.

Kako vas se dojmio raspad sistema koji je potom uslijedio? Je li se u vama probudila neka punkerica tada? Nakon rata su Vaši formalni počeci s albumom ‘Ulika’… Imam dojam da vam i taj žanr ne bi bio stran, bez obzira na sve finese koje držite „u torbi“. 

– Raspad sistema me se nije previše dojmio, uvijek sam bila sklona življenju više u unutarnjem nego u vanjskom svijetu, a što se punka tiče – vjerojatno u svakom čovjeku čuči i neki punker, pogotovo ako ste malo temperamentniji poput mene, ali kao glazbeni izričaj me nije nikad previše zanimao u izvođačkom smislu.

U kojoj je fazi projekt „Panphonia Istriana“ i kako ste zadovoljni s njegovom realizacijom? Jeste li kroz njega stekli više samosvijesti o vlastitom identitetu i je li izazvao zanimanje u inozemstvu?

– Projekt „Panphonia Istriana“ bavi se istarskom dijalektalnom i kulturološkom tradicijom kroz prizmu multimedije, svakih nekoliko godina izlazi jedan multimedijalni DVD posvećen određenom istarskom dijalektu i njegovom okruženju. Do sada je izdano tri DVD-a, a u završnoj je fazi četvrti, posvećen istromletačkom, koji će biti zabilježen na USB mediju s obzirom na odumiranje DVD-a, kao medija.

Bili ste angažirani oko Valamar Jazz Festivala, koji ste napustili unatrag par godina, dok se kolega Žarak posvetio izdavaštvu. Je li to Vaša zadnja riječ oko sličnog organizacijskog pothvata i kako vam je samoj kao autorici došlo biti u službi svojih kolega? Po čemu ćete uopće pamtiti to iskustvo? 

– To je svakako bilo zanimljivo iskustvo, jer se radilo o vrlo ozbiljnoj organizaciji, a poziv da uspostavim festival došao je od ondašnjeg predsjednika uprave Rivere iz Poreča, Veljka Ostojića, a trebao je biti dugoročan doprinos kulturno-turističkoj ponudi regije. Okupila sam izvrstan tim u kojem je programski menadžer bio poznavatelj jazza Željko Žarak, a s obzirom na moje koncertno iskustvo znala sam kako treba ugostiti kolege glazbenike i svi su bili uglavnom oduševljeni organizacijom i gostoprimstvom.

Gdje ste zapravo upoznali Ramba Amadeusa i kako je došlo do te suradnje? Je li on balkanski Frank Zappa ili je to ipak Franci Blašković?

– Franci je svakako istrijanski Zappa, a Rambo možda balkanski… S Rambom sam se poznavala kao s kolegom, a kad sam skladala „Turbo funk“, pjesmu za koju je on bio odličan izbor, zvala sam ga da odsvira i otpjeva. I to je to, podružili smo se malo i onda svatko svojim putem…

Snažna ste ličnost, odajete takav dojam i čini se da niste još naišli na neku „svjetsku facu“ koja bi vam izišla na suautorsku crtu. Čini se da bolje izlazite na kraj s klaviristima, gitaristima i harmonikašima nego li sa saksofonistima ili inim melodijskim instrumentima. Jeste li i sami ljubiteljica stereotipa o „mo’š mislit“ vezi Lestera Younga i Billie Holiday, koju je, primjerice, s Jamesom Carterom na „Sangue d Beirone“ oživjela Cesaria Evora? 

– Suautorstvo je, čini se, i inače dosta teško ostvarivo, skladanje je ipak samotnjački posao. Ali zato, imam sjajne glazbenike s kojima na pozornici sve te skladbe dobivaju pravi život pa ih u nekoj mjeri smatram i suautorima. Općenito nisam ljubiteljica stereotipa, a što se glazbenika tiče vrlo sam osjetljiva i pažljivo ih biram, a izbor instrumenata ovisi o glazbi koja svira u mojoj glavi.

lupiga.com

Leave a Comment