Share
Intervju | The Shejvers: „Muzika traži vrijeme i posvećenost“

Intervju | The Shejvers: „Muzika traži vrijeme i posvećenost“

„Da bismo došli do publike potreban je konstantan rad. Dakle, taj put nije nimalo lak niti kratak. Potrebne su godine, ponekad i decenije sviranja, vježbanja, snimanja i odricanja. Muzika je sama po sebi takva materija da traži vrijeme i posvećenost“.

Izuzetno aktivni, prijedorski pank bend the Shejvers polako se nameće na regionalnoj pank sceni. Nakon prvog albuma Poraz razuma, koji je izašao u avgustu, the Shejvers, sa dva nova singla Zar ne? i Sreća, najavljuju novi album koji će se sastojati od 15 pjesama. Tim povodom razgovarali smo sа Borisom i Rujom iz benda.

Razgovarao: Nikola Grab

Kako su nastali The Shejvers i ko čini postavu benda?

Boris: Shejversi su nastali zapravo slučajno. Ta priča o bendu je krenula još 2011. godine kad smo Ruja i ja, koji smo oduvijek naginjali ka tom nekom melodičnom panku, napravili demo sa dvije pjesme. Međutim, zbog gomile obaveza u tom trenutku, nismo oformili bend, niti je demo ugledao svjetlo dana. Šest godina kasnije, Ruja je sviro u jednom klubu, slučajno sam se tu našao i ja, u nekoj pauzi pričali smo o tekstovima pjesama sa prvog dema i sa puno žara odlučili da ovaj put osnujemo bend. Iste večeri smo kontaktirali Štileta koji bez razmišljanja prihvata poziv, a u narednih par dana priključuju se Vicko i Makac iz Novog Grada. Nakon nekih godinu dana Štile odlazi u inostranstvo, a bendu se priključuje Aleksandar, takođe iz Novog, tako da imamo dvojicu basista koji se smjenjuju. Shejversi su: Boris Jandrić, Mario Rujević, Predrag Štikovac, Nikola Vicković, Marko Medić, Aleksandar Đukić.

U avgusti ste objavili svoj prvi album Poraz razuma, koliko ste zadovoljni postignutim i kakve su reakcije publike? 

Ruja: Mozda  zvuči malo sebično, ali generalno mi smo bend napravili prvenstveno zbog sebe, jer smo imali mnoštvo dobrih ideja koje smo htjeli da zabilježimo. Dakle nismo se previše zamarali time kako će to proći kod publike, ili sta će neko reći da li je to dobro ili ne. Međutim kada smo počeli izbacivati singl po singl, stvorila se mala grupa ljudi kojoj je to bilo interesantno. Vremenom smo dobijali sve više podrške na društvenim mrežama i svirkama,  tako da za sada imamo određen broj ljudi koji prate naš rad, što je danas za lokalni pank/rok bend pomalo neuobičajeno. Iako je album rađen u jako skromnim produkcijskim uslovima, mislimo da je iskrenost glavni razlog zbog kojeg su ljudi prepoznali ovo što radimo, i ta iskrenost se itekako osjeti na snimcima. Tako da stvarno sada možemo reći da smo prezadovoljni kako su ljudi prihvatili naš prvenac, pogotovo imajući u vidu i to da smo sve sami uspjeli realizovati bez velikih ulaganja. Ostaje nam žal za tim što zbog brojnih obaveza nismo uspjeli otici na neke festivale i svirke na kojima bismo uživo mogli predstaviti album. Ali vidjećemo ima vremena, još smo mladi i perspektivni…  🙂

 

Album ste izdali za Slušaj Najglasnije, da li ste zadovoljni saradnjom i koliko su danas izdavači bitni za rad jednog benda? 

Boris: Zapravo oko izdavanja smo imali par opcija, ali smo odlučili da to baš bude “Slušaj Najglasnije” na čelu sa najvećim promoterom te neke underground scene Zdenkom Franjićem. Masa bendova koji su sad već kultna imena rnr scene je pocela sa Zdenkom tipa Majke…  Ali i dosta bendova iz neke naše priče kao npr. Overflow. Zadovoljni smo saradnjom jer nam nisu postavljani nikakvi uslovi tipa morate ovo, morate ono… Sve funkcioniše na nekom prijateljskom dogovoru, što nama u ovom momentu sasvim odgovara. A i lijepo je kad se CD benda nađe na štandu kod “Lutajućeg Zdene” koji sa svojim izdanjima piči na mnogobrojne festivale i koncerte.

Šta je to što je dovelo do propasti razuma u današnjem svijetu?

Ruja: Svi bismo ponekad trebali to da se zapitamo, zašto čovjek konstantno radi protiv sebe? Spisak je dugačak i teško je odabrati razloge koji su najodgovorniji. Ja bih rekao da je ljudski ego veliki neprijatelj razuma. Mi mislimo da smo posebna vrsta, sve smo podredili sebi, koristimo resurse, zagađujemo, uništavamo i sebe i druge vrste, manipulišemo, a zbog čega? Zbog toga što nam je neko rekao ili je negdje zapisano da tako mora biti, jer u suprotnom ćemo mi  biti ugroženi. Dakle LAŽ i MANIPULACIJA strahom je opšteprisutna. Ponašamo se kao da je cijeli svijet počeo od nas i da se sa nama sve završava,  i pritom mislimo da će to tako vječno biti. A kad priroda uzvrati udarac onda se čudimo kako to… Sve to vuče čovjeka nazad i ne dopušta mu da bude slobodan, jer čovjek je slobodu sam sebi ograničio na taj način da ju je dao samo nekolicini koja upravlja procesima u svijetu, dok ostali moraju da se povinuju inače će biti u najmanju ruku ignorisani od društva. Pitanje je jako kompleksno, duga je to  i teška priča. Sistem vrijednosti nam je jednostavno pogrešno postavljen. Danas je veliko umijeće ostati normalan u takvom sistemu, jer i kad si čist odmah si sumnjiv. Teško da pojedinac može uticati na veliki broj ljudi, ali ako ništa možemo da utičemo na svoju okolinu i da na vlastitom primjeru pokažemo da ako neko radi loše stvari, ne moramo to raditi i mi. I to je suština i vodilja koju bi svi trebali da slijede, to je ujedino i najkraći put za oporavak  razuma koji je zaista dospio na rub propasti.

 

Već ste predstavili dva singla sa narednog albuma, šta možemo da očekujemo od njega, po čemu će se razlikovati od prethodnog? 

Boris: Prva razlika je u broju pjesama. Na prvom smo imali 12 stvari, a na drugom će ih biti 15. Ako ćemo gledati muzički, iako smo ostali dosljedni tom melodičnom izražaju, ipak ima pjesama koje su i nas same iznenadile kad smo ih snimili i preslušali. Ima dosta “mračnijih” momenata na nekim stvarima, to se možda najviše odnosi na pjesmu “Srce” u kojoj smo izašli iz nekih naših standarda. Ali pojavili su se i neki ska momenti tako da možemo reći da će biti razlike između albuma, a to nam se i sviđa jer smo ostali pomalo nedorečeni na prvom albumu. Bilo je još masa ideja, ali srećom uspjeli smo to upakovati na drugi album i poprilično smo zadovoljni konačnim ishodom.

Kako uspjevate da održite taj nivo produktivnosti, s obzirom da članovi benda žive u različitim gradovima?

Boris: Nije nam iskreno toliki problem, jer su Prijedor i Novi  udaljeni nekih tridesetak kilometara. Tako da probe možemo organizovati normalno, po potrebi i česće ako je neka svirka u pitanju. U suštini, Ruja donosi te neke ideje na gitari, a onda se svi angažujemo da to uradimo do kraja. Tekstove radim većinom ja, a produkciju Makac. Imamo u suštini svi neke svoje uloge i možemo reći da to zasad super funkcioniše.

Gdje je pank muzika danas, da li ona može da ponudi nešto novo? 

Boris: Pank je uvijek aktuelan. Kad god u muzici dođe neki “sušni period” pojavi se neki pank bend koji donese nekakv novi bunt ili barem bend, na tragovima punka, koji razbije tu monotoniju. Pank je možda u prednosti naspram drugih muzičkih pravaca što se godinama razvijao i sad imate ogroman broj različitih stilova u samom panku. Ako pričamo o svjetskoj sceni, tu krize nema, ako pričamo o regiji…  Mislim da BIH tu najviše zaostaje. Hrvatska, Srbija, Slovenija tu prednjače, iako i Makedonija i Crna Gora imaju sjajnih bendova. BiH ima odličnih Pank priča, ali teško bendovi naprave korak više. Dio problema je što više skoro da i nema klinaca da prave bendove, već se sve vrti oko ljudi koji su na sceni dugi niz godina, samo se nazivi bendova mijenjaju, što je uostalom slučaj i sa nama. Mada opet je dobro da održavamo tu neku našu priču i imamo sjajne odnose.

Koji su to bendovi koji su najviše uticali na vas, da li postoje novi bendovi na sceni čiji biste rad izdvojili? 

Boris: Uhhh ovo je teško… Ako baš moramo izdvojiti neke od bendova onda bi to bili: Rancid, Bad Religion, Anti Flag, Ramones, The Clash, The Exploited, Dead Kennedys, Kud Idijoti, Kbo… Ali to je samo kap u moru… Što se tiče novijih bendova ima ih podosta, zapravo po meni dosta prednjači ta neka “kalifornijska scena” gdje bendovi niču kao gljive poslije kiše. Ali i pored njih, ima dosta toga dobrog kako na stranoj tako i na regionalnoj sceni.

Koliko je teško bendu iz provincije da dođe do publike i organizuje nastupe? 

Ruja: Da bismo došli do publike  potreban je konstantan rad. Dakle, taj put nije nimalo lak niti kratak. Potrebne su godine ponekad i decenije sviranja, vježbanja, snimanja i odricanja. Muzika je sama po sebi takva materija da traži vrijeme i posvećenost. Dakle da biste došli do publike, pored studijskog rada, morate  da svirate i uživo. Ono što je generalno problem kod svih naših gradova, posmatrano sa aspekta infrastrukture,  je nepostojanje prostora gdje se moze izvoditi autorska muzika, pogotovo ako je ona alternativnijeg usmjerenja. Što se tiče Prijedora, situacija je toliko loša da ne postoji apsolutno nikakav prostor gdje bi  autorski bendovi mogli organizovati svoj nastup. Tako da u suštini mi smo nazadovali u odnosu na prethodne godine kada su ipak postojali neki klubovi u kojima se mogla svirati alternativna muzika. Ima još jedna stvar, a to je da su svi naši gradovi jako mali, što dodatno smanjuje mogućnosti. A da bismo otišli u u neki veći  centar, potrebna su materijalna sredstva koja većini nisu dostupna. Uprkos svemu tome, postoje sjajni ljudi i bendovi koji su puni entuzijazma što je danas priznaćete rijetkost. Ti bendovi se snalaze i guraju svoju priču bez obzira na sve teškoće sa kojima se susreću. I ono što je najdragocjenije je to što se neprilagođavaju sredini i ne očekuju od nikoga ništa, nego jednostavno guraju svoju priču bez obzira na sve. Ti bendovi predstavaljaju pravo svjetlo u tunelu, i to  zaista ulijeva nadu u cjelu priču.

Šta biste poručili čitaocima za kraj ovog razgovora?

Ruja: Poručli bismo im da misle svojom glavom. Da ne dopuste da im neko drugi govori kako da žive . Da vjeruju u sebe i  imaju svoje mišljenje i svoj stav. Da ne rade drugima ono sto ne bi voljeli da drugi rade njima. Ukratko da budu to sto jesu. Mozda je teze u danasnje vrijeme živjeti tako, ali na kraju bićete sigurno zadovoljniji.