Intervju – Vlatko Stefanovski

Vladimir Vlatko Stefanovski jedno je od najznačajnijih imena na regionalnoj muzičkoj sceni, i to decenijama. Ovaj grandiozni gitarista sarađuje sa svjetskim zvijezdama, a njegova muzika odjeknula je na svim kontinentima. Njegovo ime našlo se među 100 najboljih gitarista svijeta, iza njega je nebrojen broj nastupa, a oni koji ga uskoro očekuju u Bihaću, Zagrebu, Budimpešti i Pragu, samo su djelić njegovih planova u narednom periodu.

Stefanovski nam otkriva i da je nedavno u Londonu, zajedno s Radetom Šerbedžijom, svirao na 80. rođendanu poznate britanske glumice Vanese Redgrejv (Vanessa Redgrave).

Popularni Makedonac, kompozitor i gitarista, prije svega osnivač grupe „Leb i sol“, za „Dnevni avaz“ govorio je rado, ali nakon našeg trećeg pokušaja.

Sarajevska zima

– Najprije ste me uhvatili u putu prema Kragujevcu, gdje sam imao solistički koncert, a zatim kada sam se vozio za Beograd, gdje sam bio gost na koncertu „Ljuboyna“ – pojašnjava nam Stefanovski, dajući do nam znanja da sve što dolazi iz Sarajeva dopire i do njegovog srca.

Veliki prijatelj i miljenik ovdašnje publike, kao i obično, ima šta da poruči svojim fanovima. Uveliko razmišlja o novim albumima te priželjkuje nove koncerte u glavnom gradu BiH. Usto, Stefanovski pojašnjava zašto je kroz dugogodišnju karijeru zadržao skromnost i najviše ljudske vrijednosti, odnosno kako uspijeva balansirati popularnost sa svakodnevnim životom.

Putovanja i scene, jesu li to riječi koje ukratko opisuju Vaš život?

– Recimo da je tako. Često putujem i često sviram. Putujem i privatno dosta, rješavam i neke porodične situacije.

Uskoro ćete doputovati i u Bihać, je li ovo prilika da najavimo i neke druge koncerte u BiH?

– Nakon Bihaća, idemo u Zagreb u Tvornicu kulture, ali odavno nismo bili u Sarajevu. Stvarno bih volio neko pravo mjesto za taj naš budući koncert. Da napravimo koncert kakav treba biti. Obično dolazimo u „Coloseum“ i super su tamo ljudi, super je i produkcija i sve, međutim, ipak je to mali prostor, nije koncertni.

Šta je, onda, kočnica za organiziranje događaja kakav Vaša publika u Sarajevu zaslužuje?

– Nema kočnice, samo čekam da se javi neki pravi promoter s dobrom idejom za nastup u malo većem prostoru. Obično idem tamo gdje me zovu, vrlo rijetko smišljam neke kampanje da samog sebe nudim. Idem tamo gdje sam pozvan i gdje mi je ponuđeno da sviram. Uzimam učešće na festivalima u raznoraznim kombinacijama, je li to akustična varijanta, je li u duetu s Miroslavom Tadićem, je li solistički koncert, sviram li s triom električnim ili u malo većoj kombinaciji, to već zavisi od toga za šta me traže i gdje me traže.

Mnogi će se sjetiti Vaših gostovanja u Sarajevu osamdesetih, pa nadalje. Gdje biste voljeli da se desi idući koncert u bh. prijestonici?

– Meni se sviđa Bosanski kulturni centar. Tamo sam svirao jedne prilike u okviru festivala Sarajevska zima i bilo mi je super.

Sve je važno

Vratimo se gostovanju u Bihaću u kafeu „Piramida“ 30. marta… 

– Pozvali su me entuzijasti koji drže neki kafić, neki prostor u kojem već postoji tradicija koncertnih nastupa. Teško mi se pokrenuti od Skoplja prema Bihaću, ali kada već imamo dogovorenu Tvornicu u Zagrebu, onda je i usput i nije toliko komplicirano. Drago mi je što ću nakon dosta godina svirati u tom gradu, sjećam se našeg prethodnog nastupa u okviru ljetnog festivala, na kojem je bilo izvanredno.

Koliko su za Vas važni koncerti koje zakazujete mimo velikih centara i koliko se razlikuje Vaš nastup u ”Piramidi” u odnosu na Tvornicu?

– Naravno, veliki centri imaju gravitacionu moć, oni privlače ljude sa strane, tu je načičkana razna ponuda, i sportska i umjetnička ili bilo koja druga. Međutim, stvarno mislim da manja mjesta zaslužuju velike ivente. Imao sam priliku da po cijelom svijetu nastupam po nekim festivalima, po veoma malim mjestima, a da su pri tome ti festivali na visokom produkcijskom nivou. Važna je demotropolizacija kulture, ja sam apsolutno za to. Ne pravim razliku između velikih i malih koncerata, ni između publike. Je li tu stotinjak ljudi ili deset hiljada… Morate imati respekt prema svakome ko je odvojio dva sata da vas vidi i čuje ili ko je odvojio nekih 10-15 eura da plati za vaš koncert.

Kažete da sebe uvijek gledate s dvije strane, pojasnite nam to, molim Vas?

– Sebe zamišljam i kao publiku i kao izviđača. Ono što bih volio kao publika da vidim trudim se da kao izvođač ispunim. Ne radi se tu samo o izvođenju hitova nego o nivou posvećenosti, virtuoznosti, dobroj produkciji, dobrom raspoloženju. Sve je važno. I da ste malo odmorni, da ne boli glava. Nisam Bijonse (Beyonce) da posvećujem toliko pažnje tome kako izgledam, ali ipak se trudim da ne idem na scenu u farmerkama u kojim sam se vozio u kombiju. Trudim se da i na taj način publici pokažem respekt kakav ona i zaslužuje.

Moja lutanja

Nije li i najteže ostati na zemlji i ponekad gledati očima onoga koji Vas posmatra? 

– Znate kako ono kažu – svako sa svojim krstom. Svako je individua za sebe i odgovoran je za ono što radi i ono što nudi. Takav sam kakav jesam, kakvog su me odgojili roditelji i kako me život brusio. Sve ono što radim, što sviram i nudim, rezultat je svih mojih lutanja, pronalaženja, uspona, padova i raznoraznih kriza, ličnih i kreativnih. Ne radi se o tome da pod svaku cijenu treba ostati na zemlji. To treba tako biti u ovom realnom i svakodnevnom životu, a u umjetnosti ipak treba poletjeti da bismo drugim ljudima pokazali neki let za koji oni možda nisu spremni. Tu govorim prije svega o umjetnosti i umjetničkom zanosu. Međutim, ako idete u banku ili u prodavnicu da kupite jogurt, morate biti normalni. Glupo je prenijeti glamuroznost scene u samoposlugu, i obratno.

Jedan čovjek i jedna gitara

– Imam u glavi nekoliko projekata koje bih htio uraditi. Radim na osmišljavanju novog albuma s Miroslavom Tadićem, kao gitarskim akustičnim duom. Razmišljam ozbiljno i o jednom solističkom albumu, jedan čovjek i jedna gitara, a imam nekoliko vrlo zanimljivih nastupa koji trebaju uslijediti. To su nastupi s big bendom Orkestra slovenske vojske. Već sam imao jedan izvanredan nastup s njima u Ljubljani. U pitanju je jedan od najboljih big bendova na Balkanu. Sviraju sjajno. Koncerti bi trebali biti održani i u Skoplju i u Beogradu – govori Stefanovski.

Vrijedna igračka

Svirate li na gitari koju je za Vas ručno izradio Travničanin Mirza Kovačević?

– Sviram, kako da ne. To je za mene jedna od vrednijih igračaka u mojoj kolekciji. Ovom prilikom pozdravljam sve moje prijatelje u BiH. Mnogo ih je.

Pitanja bez odgovora

U januaru ste proslavili rođendan. Je li to bio dan kako ste ga nekad zamišljali i šta ste pomislili kad ste zakoračili na stepenicu na kojoj piše broj 60?

– Kada sam imao 50 i nešto, onda sam planirao glamuroznu proslavu 60. rođendana, ali, evo, život čovjeka otjera negdje gdje niste očekivali i stavi vas u kontekst kakvom se niste nadali. Ovaj svoj rođendan proveo sam, naravno, s familijom i u Sloveniji, u društvu nekih novonastalih prijatelja. Inače, ništa drastično se nije promijenilo, volio bih samo da me zdravlje služi.

Znate onu englesku izreku „Ništa nije onako kako izgleda“. Nisam puno mijenjao, nego poput naučnika koji krenu u makrosvijetu prema kosmosu ili mikroskopom prema mikrosvijetu, onda što idu dalje, shvataju da sve manje znaju. To je sada neko moje saznanje, da što više starim, sve više pitanja postavljam sebi, a da imam sve manje odgovora.

avaz.ba