Jedan od najpoznatijih južnoslovenskih muzičkih autora i član kultnog Lačnog Franza Zoran Predin govori o novom početku benda, povratku na scenu, političnosti muzike…
Prošlo je nešto više od dvije godine otkako je Lačni Franz ponovo na sceni. Kako gledate na taj povratak, kako je bilo nekada svirati sa Lačnim Franzom, a kako je danas?
– Razlika je dosta velika, moram priznati. Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo. No, nova vremena su donijela i neke nove klince koje ponovo interesira poruka u pjesmama. Ovi tužni ratovi i promjene koje su se dogodile u svijetu kada je crk’o socijalizam, na neki način se sada ponavljaju kada crkava kapitalizam. Najmlađi ljudi su jebena stranka i zbog toga su neke moje pjesme koje sam pisao osamdesetih, jednostavno sada ponovo aktuelne na neki čudan način. Mi znamo da se istorija ponavlja, ali ne tako brzo. Ono što se u međuvremenu promijenilo jeste da su sada tu neke generacije koje su glazbu doživljavale samo kao biznis i zabavu. Neke poruke koje bi mijenjale svijet pomaknule su se u neke druge medije, u internet i slično. Tako da se sada na neki način ponovo traži pjesma sa porukom i tu sam ja onda pristao da probudim stari brend Lačni Franz koji sam već bio poslao u penziju. Ali sa novom ekipom sada sviramo bolje i to je bio uvjet da se to uopšte napravi. Sada imamo mnogo koncerata, svuda smo odlično primljeni. Stara publika koja je bila sumnjičava, moram priznati, vratila se, ali tu je puno i novih mladih ljudi.
Mislite li možda da u tom kontekstu rock’n’roll ponovo može biti neka buntovna muzika?
– Mislim da muzika da, ali mislim da se neće zvati rock’n’roll. Možda će nositi neko drugo ime, ali će značenje ostati isto. Ove godine se slavi četrdeset godina punk glazbe. Bio sam u New Yorku prije desetak dana, tražio sam onaj čuveni lokal gdje su počinjali The Ramones, The Police, Iggy Pop i Lou Reed i naišao sam na jedan dućan. Na istom mjestu neko je pretvorio taj klub u trgovinu fensi stvari za japi punkere, koji imaju para da tamo nešto kupe. E to je to. Kako se taj klub promijenio, tako se promijenio i svijet. I naravno da će biti reakcije i na takve situacije. Ja sam tu optimista.
Dakle, stava ste da može postojati i političnost muzike u tim okvirima?
– Da, ali na neki novi način. Političnost i socijalnost se sada miješaju. U globalnom smislu se sada vodi borba za javno školstvo i javno zdravstvo, što je nešto što bi kapital htio uzeti za sebe da i od toga pravi biznis. I ako to padne, onda ćemo zaista i doslovno biti pravi robovi kapitala. A kao robovi ćemo se, ja se nadam, pobuniti kako treba i ponovo promijeniti svijet nabolje.
Prave vrijednosti
Zadržao bih se trenutak na tome. Mislite li da stvari moraju doći do krajnjih konzekvenci da bi se mijenjale?
– Nadam se da ne moraju i da smo dosta naučili kroz ove tužne ratove i te stvari, da ne moramo ići do kraja. Tačnije da će ljudima na neki način ipak postati jasno što su prave vrijednosti. Međutim, problem je na drugoj strani. Zašto je kapital toliko zainteresiran za školovanje? Jer više-manje mediji školuju nove generacije da su manje-više potpuno ovisne o marketingu. O njima razmišljaju samo kao o novim biračima. To što se sada dogodilo u Americi kada su izabrali ovog, to je tipičan produkt baš takvog smišljenog marketinga koji kapital uzgaja. I, naravno, u Evropi to se samo seli prema istoku. Demokratija kao takva više nije univerzalna i ona više nije volja većine, jednostavno tu demokratija danas treba dobrih korektura kako bi stvarno funkcionirala. Ako kapital preuzme odgoj i školovanje, sve više će biti polupismenih i nepismenih jer s njima je najlakše manipulirati. I ako će oni birati, i biti ta većina, onda smo ga najebali. Tako da se tu mora naći neko rješenje. Ja nisam dovoljno pametan šta i kako, ali sam dovoljno pametan da vidim da ovako dalje više neće moći.
S obzirom na to da svirate na cijelom južnoslovenskom prostoru, kako ljudi danas reaguju na te stvari? Da li vidite neku zajedničku nit poveznicu?
– U svojoj pjesmi Svako dobro koja je naslovna pjesma našeg albuma pjevam: Nostalgija je bolest. Sjeta je bezveze. Danas ambalaža stvara kraljeve. Glupost jede kičme usput, kao meze. Pjevam i da su tu neke nove uši koje nikada nisu čule za drugarstvo. Ako si nostalgičan, odmah ti prilijepe etiketu da si jugonostalgičan. Što je, naravno, apsolutno neistinito. U onom smislu nostalgije koja je recimo nostalgija za novim valom, za muzikom iz osamdesetih, nostalgija prema košarci iz doba jugoslavenske košarke, i nekih firmi i nekih brendova i pozitivnih stvari koje su se događale, to nema veze sa nostalgijom zbog nekog političkog stanja. Mada, ja mogu slobodno reći da mi je, što se mene tiče, vrlo žao što nismo smogli dovoljno pameti pa da se negdje poslije Titove smrti prebacimo u neku labavu konfederaciju, gdje bi nas biznis držao zajedno kako bismo mogli puno lakše u svijetu prodavati svoju robu i čuvati svoje brendove. To je možda neki stav koji je objektivno razumljiv svima, samo ga neki ne žele čuti.
Situacija je prilično paradoksalna. Imali smo deset godina krvavih ratova, da bi nam nakon toga počeli neprestano ponavljati kako je jedina budućnost ovih prostora takozvana “regionalna saradnja”.
– Na vlastitim greškama se uči najbolja škola. U Sloveniji mi Slovenci koji smo napuštali Balkan, pa smo kao uspješno to napravili, odjednom smo otkrili Balkan u sebi. Imate nekoliko tisuća Slovenaca za Novu godinu u Beogradu koji tulumare po splavovima. To je paradoksalno. I isto je za Sarajevo. Koliko je samo u Ljubljani sarajevskih ćevabdžinica. Vidjećemo, možda se u ekonomskom smislu ta saradnja na pravi način i dogodi. Svi znamo da nam zapadna Evropa izvozi svoje smeće. Da nam izvozi lošiju hranu. Možda bismo, ako nastupimo zajedno, jednom mogli reći: dosta je toga.
Partizanska pjesma se čuje
Zanimljivo je u kontekstu Slovenije vraćanje na antifašističko naslijeđe. Čini se da je Slovenija danas zemlja gdje je ono najživlje u odnosu na druge bivše republike. Kako danas misliti pojam antifašizma?
– Tu smo gotovo jedini iz bivše Juge gdje se partizanska pjesma pjeva i čuje. Jednostavno, moram se ponovo dotaći zadnjeg albuma. Tu je jedna pjesma koja ima šaljiv naslov Daj pusu, daj pusu! i pjeva o jednom tipu kojeg su pretvorili u žabu, kako obično začaraju princeze. I onda ta žaba traži djevojke da je poljube kako bi mogla da se pokaže u pravom svjetlu. Tu pjevam o tekovinama Francuske revolucije. To su te tri boje koje su u svim našim zastavama (crvena, plava i bijela) – liberté, égalité, fraternité. Sloboda, bratstvo i jednakost. To nema ništa sa komunizmom, već su to tekovine na kojima stoji naša civilizacija. I to je nešto što ne smijemo izgubiti. Ja namjerno kažem da volim partizane, ali nikada nisam bio u partiji i nemam ništa sa komunizmom. Partizanski boj je za mene nešto civilizatorsko i zbog toga je to tako. Stojim na tim stavovima i predlažem da se svi osvijestimo i podržimo slobodu, jednakost i bratstvo na principima Francuske revolucije.
Mislite li da je u našem kontekstu partizanska antifašistička borba ono što je Francuska revolucija u nekom širem kontekstu?
– Apsolutno da. Partizanski pokret je udružio sve sa jednim ciljem, neovisno o narodnosti, vjeri i svemu drugom. No, u jednom trenutku je istorijska uloga komunizma preuzela barjak i za nekoliko godina odgodila realizaciju osnovnih ideja; ali još uvijek ima vremena, zar ne?
Objavili ste drugi nastavak albuma Tragovi u sjeti sa Matijom Dedićem. U čemu se on razlikuje ili nastavlja na prvi album od prije šest godina?
– Već kada smo završili prvi album, mnogo ljudi mi je davalo prijedloge koje pjesme sam zaboravio snimiti. Iz tih prijedloga sam odabrao ponovo deset pjesama, s kojima smo napravili malo drugačiji ugođaj. Dodali smo malo više sinta i ženskih vokala, a sve ostalo je u principu prilično isto. Ono što sam sada ponosno dokazao jeste da to nije muzika samo za male prostore, samo za intimni doživljaj. Jer se za takav izbor velikih hitova i pjesama koje su svima poznate, treba otići na dvadeset različitih koncerata, a mi ih sada imamo na jednom mjestu. Baš u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu smo uspjeli u dupke punoj dvorani dokazati da je doživljavanje pjesme intimna stvar svakog pojedinca, neovisno gdje se on nalazi. Kod nekoga ko sa pažnjom sluša, dobra pjesma kao što su ove probudi nešto univerzalno, što se odmah povezuje sa svima drugima u dvorani. Tu Matija ponekad nit’ ne svira melodiju i harmonije koje bi ljudi očekivali od tih kompozicija, jer ne mora. Svi ih jednostavno čuju u svojim glavama. Tako nastaje spoj, nova boja i novo lice pjesme. Svi su mislili da niko ne može pjevati Magle kao Josipa, da niko ne može pjevati Ti si mi u krvi kao Čola i kada sam pošao sa tim, svi su mislili da sam lud i da to nikad neće proći kod publike. Ali je prošlo. I sada nas već vuku za rukav i pitaju: kada će treći album.
Crveni bikovi
To se čini kao svojevrstan trend, reaktivizacija nekih starih pjesama?
– Takve su pjesme uvijek izazov. Mi smo crni bikovi i pjesme su crvene marame koje nas uzbuđuju. Ako se već prihvatiš takve stvari, moraš se toga latiti sa dobrom idejom. Ja se mogu pohvaliti da su svi autori odmah pristali da to snimimo, što je za mene veliki kompliment. To da je sada puno sličnih projekata, kaže mi da sam bio u pravu i to mi je drago. Nadam se da ćemo Matija i ja doći u Sarajevu i to pokazati. Albumi Tragovi u sjeti 1 i 2 su takođe pokazali jednu stvar, što se rijetko događa, da je biti Slovenac dodatna vrijednost. Zašto? Jer, ja sam kao Slovenac bio u stanju da u Srbiji pjevam hrvatske pjesme, da u Hrvatskoj pjevam srpske, samo zato jer sam Slovenac. Bilo je veoma dirljivo kad su poslije dvadeset i pet godina ljudi koji godinama nisu čuli pjesmu Galeb i ja, a svi je znaju napamet, čuli je u Nišu. I obrnuto, kada smo u Dubrovniku pjevali Priču o Vasi Ladačkom
dogodila se ista situacija. Tako da smo postali graditelji mostova i to je još jedna od onih bitnih stvari koje nosi ovaj projekat. Sjetu i nostalgiju dižemo na novi nivo, van političkog konteksta.
bhdani.ba
