Branimir Džoni Štulić i grupa Azra tema su najnovije knjige Ivana Ivačkovića, Laguninog nagrađivanog autora i jednog od vodećih domaćih rok kritičara. „Između krajnosti“ je vodič kroz muziku i svet ove legendarne grupe i njenog vođe. Objavljena je povodom četrdeset godina od izlaska prvog Azrinog singla. Singl je izašao oktobra 1979. i na njemu su se našle antologijske pesme „Balkan“ i „A šta da radim“.
„Knjiga ’Između krajnosti’ podjednako je namenjena starim poštovaocima Azre i Štulića, i onima mlađima, koji će to tek postati“, kaže Ivan Ivačković.
„Za moju generaciju, koja je rasla i sazrevala uz Azru, ova knjiga je inventar uspomena i sećanje na naše prve ozbiljne zanose i velike ideale. Na dane Azrinog debi albuma, naslovljenog imenom grupe, zatim na ’Sunčanu stranu ulice’, ’Ravno do dna’, ’Filigranske pločnike’ i tako dalje. Za mlađe, knjiga je popis razloga što onu Azru u kojoj su, osim Džonija Štulića, svirali bubnjar Boris Lajner i basista Mišo Hrnjak mnogi od nas smatraju najvećom i najboljom grupom sa ovog podneblja. To je knjiga i o kasnijoj Štulićevoj karijeri, njegovom umetničkom i životnom obrtu, suštinski o jednoj velikoj ljudskoj drami čiji odjeci traju do današnjih dana.“
Knjiga „Između krajnosti“ pisana je za istinske poštovaoce Štulića i Azre, one koji su razumeli najvažniju Džonijevu poruku s početka osamdesetih – da treba misliti kritički i svojom glavom, a ne praviti idole i slepo ih obožavati. Možete je pronaći od ponedeljka 14. oktobra u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.
Odlomak
Želja da napišem knjigu o Džoniju Štuliću i Azri rođena je istog dana kad i Štulić: 11. aprila. Dan je bio ponede-ljak, godina 2016, a Facebook pun rođendanskih čestitki bivšem Azrinom šefu. Prvi post koji sam video bio je naj-kraći i najuzdržaniji. Ipak, na mene je ostavio naročit uti-sak. Pisalo je samo 63. rođendan, a ispod toga nalazila se crno-bela fotografija Džonija s početka osamdesetih. Bila je to slika kratko ošišanog i neobrijanog čoveka, mršavog, skoro ispošćenog. Čoveka proglašavanog „generacijskim predvodnikom“ i „političkim kaskaderom“ koji u svojim pesmama na sav glas saopštava stvari koje drugi obično izgovaraju šapatom.
Štulić se kolebao, nesiguran da li mu takva reputacija pristaje. „Ja ne igram ulogu vođe, ne želim biti Valen-sa“, govorio je 1981. Ali već sledeće godine proglasio se revolucionarom. Odmah posle toga otići će mnogo dalje i postati uveren da je mesija i spasitelj. Sa mišlju da će ga svet dočekati raširenih ruku, sredinom osamdesetih napustiće domovinu. Najzad, u suton te decenije ogradi-će se od revolucionarne prošlosti: „Nikad nisam bio na barikadama. To je fama.“
Nešto drugo je sigurno: u svojim najboljim danima obraćao se ljudima koji su bili frustrirani tromošću i tupo-šću društva, uglavnom marginalcima kakav je i sam bio pre slave i novca. Godinama se od njih
Ivan Ivačković
Novinarsku karijeru započeo je 1982. godine u listu Omladinske (kasnije NON); 1984. godine prelazi u kuću Politika, gde – uz povremene izlete u Borbina izdanja ili hrvatsku štampu – radi narednih deset godina, pišuci za NIN, Rock, dnevnu Politiku, itd. Paralelno sa tim, u prvoj polovine devedesetih piše za Vreme i Našu borbu; objavio je nekoliko stotina komentara, intervjua, kritika, prikaza i eseja; od 1987. Do 1997. član Udruženja novinara Srbije, a od 1997. član NUNS-a. Jedno vreme radio je za producentsku kuću Komuna, a zatim kao PR menadžer u beogradskoj kancelariji francuske marketinške agencije Publicis. Autor je knjiga The Rolling Stones: Umetnost pobune, Obe strane jastuka: Priča o Bajagi i Instruktorima, Madonna.