Share
Izvještaj | Jarunska ribica ispunila nam je tri želje

Izvještaj | Jarunska ribica ispunila nam je tri želje

Sad kad su svi malo utihnuli, a meni je još sve tako svježe, da i ja napišem kako sam doživjela četrnaesto izdanje INmusica i koji su bendovi mene oborili s nogu.

Pod dojmom minulog festivala, kroz polusan samo mi glavnom lete bendovi koje bih voljela vidjeti na sljedećem izdanju. Lani sam zapisala koga bih htjela gledati na svom festivalu iz snova: Leprous, Agent Fresco, The Ills, Nord, Shining (NOR), Sloanwall, Addiktio, Vulture Industries, dno., Triggerfinger, Battleme, Rezerve, Naxatras, Cojones, Editors, Jonathan, Plastic Knives, Aiming for Enrike, City of the Sun. Ni na kraj pameti mi ne bi palo da će nam se tu ukazati The Cure, ne bih se to usudila ni pomisliti. Nisam padala u nesvjest od najava ostalih izvođača i bilo bi mi dovoljno da virnem na svakog izvođača i uživam u glavnim headlinerima jer The Cure je značio život u srednjoškolskim danima i dugo poslije. Prva nesvijest: najavili The Ills. Druga dvostruka nesvijest: dno. i Nord. Može, to je INmusic po mojoj mjeri. Još vidjeti Zeal & Ardor, a ovi drugi kak nalete.

inmusic2019

Prvi dan: 

Letanje čim prije s posla da na vrijeme stignemo na dno. I snađe nas užas: parkirali na drugoj strani Jaruna misleći busom začas doći do ulaza, ali ove godine busa nema (!?). Ma, prehodat ćemo nekako, nije to tak strašno daleko. Aha, 55 minuta klipsanja po vrućini oko jezera (još smo i fulali put, pa se vraćali, da ne objašnjavam puno). U 18h, dno. počinje svirati a mi još ni blizu ulaza. Srećom nema gužve, brzo dobivamo svoju narukvicu, ekspresni pretres džepova i torbi, pa ubrzano pičimo prema pozornici s koje se iz daljine čuje “Ti si ta“. Skuhani, crveni, mokri i uspuhani uletavamo u rulju na kraj predzadnje pjesme. No, čuli smo mi njih već par puta uživo i glavno je da su imali puno publike (koliko je može biti u tako ranom terminu), zvučali su odlično na velikom OTP World Stageu i uspjeli smo se ispsovati barem uz zadnju pjesmu skupa s njima (da ne navodim prosti naziv pjesme, sram ih bilo kakvi tekstovi, taman za ispuhat ljutnju i nakon toga se resetirati).  dno.

Onako žednima i iznemoglima nije nam palo na pamet da odemo po pravo craft pivo, već smo uzeli ono standardno “lanjsko“ koje se svuda točilo i pola prolili, dehidracija je bolja opcija. Tu moje prigovaranje prestaje – ostale dane smo parkirali bliže i pili fino Crafter’s pivo.

Na duže vrijeme smo se preselili pod šator Hidden Stagea gdje su prvi svirali Kevlar Bikini, drugi bend iz Geenger Records paketa (uz dno. i Nord). Ovog zagrebačkog punk/noise/metal/rock benda nismo bili svjesni prije, a obzirom na njihovo moćno rifljanje i našu “utrnulost“, rado ćemo ponoviti postupak slušanja istih s većom pažnjom u opuštenijem ozračju (iskreno, jedva sam čekala da se Nord popne na pozornicu). 

Nord. (*A. odlazi na balkon jednu zapaliti i smisliti kako objasniti čitateljima koliko je ovaj bend sjajan), (*A. ide skuhat ručak i usput smišljati kako vam objasniti da postojie riječki, a svjetski bendovi i jedan od tih je Nord), (*A. ide odspavati, možda joj ujutro sine kako vas uvjeriti da dobro poslušate Nord ako još niste), (*A. ni ujutro ne nalazi prave riječi). Gledali smo ih već prije par puta, pred znatno manje publike i uvijek sam cvilila da nije fer da nema više ljudi, da su stvoreni za ljude koji se neće ustručavat divljati pred pozornicom. Šator je sada bio gotovo pun, muving slušača solidan (ali još preslab), a Nordovci nikad opušteniji, uvježbaniji, bolji. Čuli smo i koju novu stvar, a stare piče kroz mene k’o struja. Uopće nije normalno koliko je dobro zvučala“Remake“ za kraj, većina publike se opustila skroz i tražila bis. Ja sam samo sretna što se nisam pretvorila u ježa ili gusku (ono, goosebumps, ne?).

NORD

Virnuli smo malo na The Hives, ali nas je više zanimao bjeloruski Super Besse s kojim smo dobro utrošili sat vremena podsjećanja na neki alternativni bend poput Joy Divisiona na slavenskom jeziku. Dvojac praši odlično, pjevač je otkačen, a i dosta riječi smo skužili i bilo je baš zabavno.

Nakon njih primirio nas je Johnny Marr. Presjedili smo njegov koncert na dekici jer nije bio nešto žustar, ali par starih pjesama The Smithsa diglo me na noge (recimo There Is A Light That Never Goes Out nisam čula valjda 30 godina, a izurlala sam svaku riječ bez greške). Čuli smo i obradu Depechove “I Feel You“ koja zvučila prepremlako u usporedbi s istom tom pjesmom koju je Nord par sati prije razvalio.

Foals su bili izvanredni, a do Siddharte se gotovo nije moglo ni doći pod šator koji je bio krcat. Bili smo već fakat izmoreni, a čekalo nas je novo klipsanje od 45 minuta nazad do auta (obzirom da se na povratku nećemo izgubiti). Taman kad smo došli do auta čuli smo kako Slovenci najavljuju zadnju pjesmu.

Drugi dan:

Nismo imali žurbu i većinu bendova smo odgledali sjedeći na dekici. Svi su bili OK, ali ništa nas nije oborilo s nogu. Vidjeli smo Gato Preto, Garbage, Thievery Corporation, a na Suede smo se potrudili i prići bliže pozornici, no ni nakon pola sata nisu nas uspjeli uvjeriti da tamo i ostanemo. Mnogi su ih opasno nahvalili kao i Garbage, ali naši su apsolutni pobjednici druge večeri bili Zeal & Ardor. Njima smo otišli i na tonsku, a simpatični momci koji se grle i zafrkavaju pred koncert svojim opako dobrim nastupom na trenutke su nam tjerali strah u kosti.

@zealandardor

Afro black metal bi možda najbolje dočarao riječima čime su zasipali podivljalu publiku (puno majica Z&A u publici, puno) i činilo se da su u 15 minuta protutnjali pozornicom i ostavli nas u čudu, a zapravo je spiritualni doživljaj trajao (samo samo samo) 45 minuta. Smiješak pjevača na kraju podsjetio nas je da su to samo genijalni glazbenici i obični mladi dečki koji stvaraju nevjerojatnu glazbu. Mislim da su malo ostali i začuđeni fenomenalnom reakcijom publike koja je jasno pokazala da neće mirno spavati dok ne doživi njihov pravi koncert u cijelosti.

Treći dan:

One Possible Option, domaći bend za koji je publika izglasala nastup na INmusicu, na žalost su svirali već u 17 i šteta što ih nismo vidjeli. Malo smo gruvali uz Mangroove i skupljali frendove koje se moglo odvojiti od LP da idu s nama u Hidden Stage gledati fenomenalan bend koji slijedi.

Slovački The Ills nam je tiha patnja odtkad smo ih prije 2 godine gledali (na čisti blef) u malom pogonu Tvornice kulture. Puno smo koncerata odgledali tamo, ali nikad nitko zvučao bolje od ovog post rock benda. Kakva glazba, kakvi simpatični ljudi ispred nas tridesetak koji stalno prepirčavamo taj koncertić. S puno prepričavanja dovukli smo i hrpu frendova da baš njih poslušaju na Hidden Stageu, pa smo imali malo okupljanje ispred šatora prije Illseka. Ako ne stižete na kavu/pivu/sok sa frendovima/familijom/poznanicima, evo divnog recepta kako da se okupite i podružite. A onda sve te drage ljude bezobzirno ostavite par koraka dalje jer se neće s vama zalijepiti za ogradu u prvom redu pred pozornicom ☺.  Sviraju fenomenalno, publike je puno, no skroz mi se činilo da se taj zvuk ipak gubi nekud u širinu i u početku mi je nešto falilo, bili su mi nekako premirni. To su inače otkačeni dečki koji vole pijaču i ako im je vruće na festivalu nije im bed svirati samo u gaćama, a njihove objave na društvenim mrežama su presmiješne (npr. drugi dan INmusica slikali su se s kantama smeća nakon nastupa Garbagea – s Garbageom backstage) . No kad su krenuli svirati žešće stare stvari, sve je došlo na svoje mjesto i publika je vraćala istom mjerom uzvicima i pljeskom. Gitarist Iso konačno je pod kraj uletio u svoj element, sletio s pozornice, svirao na travi i ostavio gitaru nekom u publici da svira umjesto njega. Vratio se ne pozornicu, pomogao lupati po činelama, a publika je vrištala i tražila još kad su se opraštali s nama. Bila sam na rubu suza (sretnih) cijelih sat vremena, a da sam znala da ih posljednji put vidim u tom sastavu, vjerojatno bih i zaplakala. Neki dan su objavili da Iso napušta bend ☹.

The Ills

The Cure. Vrat mi se skoro ukočio od buljenja u ekran na kojem piše “NEXT UP: THE CURE“, a kad se na njemu pojavilo lice Roberta Smitha stvarno misliš da sanjaš i vjerujem da su se mnogi štipali međusobno da si dokažu da se to stvarno događa. Te prekrasne pjesme, taj prekrasan glas, taj osjećaj kad ih slušaš, pjevaš…kao da je vrijeme stalo, samo smo svi skupa malo stariji i još svjesniji koliko nam ti momenti znače. The Cure. Sve ste već pročitali o tom najvažnijem koncertu u mnogim životima. Bilo je prekrasno, imat ćemo što pričati unucima kad budemo još stariji. Prezahvalna.

Sad još samo da se uštipnem…da, sve se to stvarno dogodilo!

I još da zacopram za sljedeću godinu, barem tri benda s moje liste želja: Na 15. INmusicu neka sviraju, neka sviraju, neka sviraju…ustvari, ajmo ovako: nek dodaju novu pozornicu koja će se zvati Norveška i tu nek budu Leprous, Shining, Aiming For Enrike, Vulture Industries, Maraton, Addiktio…imam još, al nećemo pretjerivati. Po ostalim pozornicama: Agent Fresco, Vola, Muse, Triggerfinger, Battleme, Rezerve, Naxatras, Cojones, Editors, Jonathan, Plastic Knives, City of the Sun. 

Autor: Andrijana Lepka        Foto: Dario Lepka