Cypress Hill

Hitovi iz bonga ne prestaju da dolaze

Cypress Hill je tu da vrati u vidokrug ljudi kako to pravi hip-hop treba da zvuči. Sve oko njih je autentično.

Kolumna koju ne mogu pisati drugačije nego totalno pristrasno. Jedan od možda ne najbitnijih bendova u mom muzičkom obrazovanju ali svakako jedan od meni omiljenih bendova. Velikani hip-hop scene koji lagano kružaju već trideset i jednu godinu (brojimo i dalje…) kroz muzičku industriju bez nekih trzavica i promjena. Bend koji je bio i ostao sinonim za konstantu u izdavanju sjajnih hip-hop albuma.

Platinijumske i multi-platinijumske prodaje albuma. Preko dvadeset miliona prodanih kopija. To su neke informacije koje ovaj bend svrstavaju u sam vrh ne samo hip-hop nego i generalno muzičke scene globalno gledano. Devet punih albuma, bezbroj koncerata, još više turneja. Sve je to urađeno od strane ovog briljantnog benda koji ne prestaje sa zacrtanim putem.

U doba kada se bendovi trkaju ko će imati više ispoliranu produkciju i više izvještačene „pjesme“ bez i malo duše, Cypress Hill je tu da vrati u vidokrug ljudi kako to pravi hip-hop treba da zvuči. Sve oko njega je autentično, njegovi korjeni na ulicama, produkcija tek dovoljna da podrži bolji zvuk, tekstovi koji „udaraju među rogove“ bez mnogo praznog hoda i bez ostavljanja prostora za predomišljanje.

Ovaj bend slušam od djetinjstva i uvijek sam o njima razmišljao kao o jednom od rijetkih bendova kojima je sva čar baš u tome jer nisu „gola ravnina“. Oni su onaj bend koji ili voliš do kraja ili ih iskuliraš i odjebeš na keca. Nema tu šanse da se ostane u nekoj sredini i ravnodušnosti pa da se može reći da su oni nebitni ili ih gledati bez ikakvih emocija. U ovih dvadesetak godina koliko je prošlo od mog prvog slušanja ovog benda pa do danas, moja ljubav prema njima samo raste iz dana u dan.

Moje prvo upoznavanje sa ovim bendom je bilo (sada već davne) 1997. godine u Banja Luci. Imao sam uvijek neku sreću da se družim sa starijom djecom (da ne kažem dripcima) koji su me snabdjevali sa sjajnim bendovima. Nebitno da li je to bio metal, hip-hop, pank ili rok, uvijek su to bili super bendovi. Tako isto je bio i slučaj sa Cypress Hill i mojom spoznajom rada ovog benda.Varljivo ljeto ’99. godine i mali Aleks sa „Black Sunday“ drugim albumom ovih džugernauta muzike, na nekoj prelošoj kaseti.

Počinjući sa “I Wanna Get High” preko “Insane in the Brain” pa sve do “Hits from the Bong” i danas mi je to ostao njihov omiljeni album. Valjda to ide tako, valjda je to prirodno; da koja bude prva stvar i prvi album nekog benda, to bude ona neka ljubav na prvo slušanje. Bar je kod mene bilo tako sa Cypress Hill. Sama estetika njihovih albuma je bila ono što je mene isto privuklo bendu. Otkada postoji muzička industrija postoji i ona floskula da naslovna strana učestvuje aktivno u prodaji albuma.

Ta vizuelna estetika ovog benda je bila možda i ključna za mladog mene da ih krenem slušati. Obično sam kao i dijete izbjegavao da slušam hip-hop jer sam čuo neke komercijalne bendove tada i mislio da taj muzički pravac nema ništo zanimljivo za mene. Onda mi do ruku dođu albumi prepuni lobanja, tame, brda sa krstovima. Ne sluteći da će to biti hip-hop, ubacim u liniju. ‘ajde što su omoti sjajni i totalno nekonvencionalni za taj žanr, nego što se meni sviđa muzika i lirski izražaj benda.

Obično u 99% slučajeva hip-hop tekstovi imaju socijalnu pozadinu sa gomilom kriminala i ilegalnih radnji u pozadini. Ali Cypress Hill je imao drugu inspiraciju. Pored male doze kriminala koju su opisivali u svojim pjesmama oni su krenuli da snažno glorifikuju upotrebu i ulogu marihuane u svijetu oko nas. Nisu nikada krili svoju ljubav prema „travi“ i „gandži“ pa su oni zbog toga najglasniji i najprepoznatiji bend kada se dođe u pomen gandže i muzike. Iako nikada nisam probao gandžu, opet sam zavolio Cypress Hill. Očigledno ona floskula da bendovi i muzika kvare omladinu nije slučaj uvijek.

Da sada pređemo na ono zbog čega sam odlučio da sada pišem ovu kolumnu. Datum je 18. April 2019. godine a ovaj sada već legendarni bend je dobio svoju zvijezdu na holivudskoj stazi slavnih. Mnogo ljudi i dežurnih puritanaca je protestvovalo protiv te ideje jer ne žele da bend koji se zalaže za legalizaciju trave dobije tako prestižnu nagradu u američkom svijetu. Ali i pored svih pritužbi, rad ovog hip-hop benda sa latino korjenima je prepoznat i nagrađen na taj način.

Zato ubacite „Black Sunday“ ili „Elephants on Acid“, opustite se, možda zapalite i buksnu i uživajte uz ovaj sjajni bend.

Piše: Aleksandar Saradžić

Total
0
Shares
Previous Article
Monkey3

Desertfest Berlin 2019 – Buka pustinjskog sjeverca

Next Article
Rammstein

Rammstein objavili novi album