Share
Monuments, VOLA, Kadinja, Atlas i Kryn u Močvari – Predobre vibracije malog festivala usred tjedna

Monuments, VOLA, Kadinja, Atlas i Kryn u Močvari – Predobre vibracije malog festivala usred tjedna

Good Vibrations još jednom je izazvao ubrzano lupanje srca i predobre uzajamne vibracije među svima koji su prisustvovali mini festivalu prošle srijede u Močvari. Pomalo već mislim da nam čitaju misli jer dovode strašno dobre bendove koje ili već volimo ili ćemo sigurno voljeti i pratiti nakon što si razvalimo mišiće divljajući uz njih. Ja bolujem već pet dana i nimalo mi nije žao.

Sve više volim i našu publiku koja na vrijeme dolazi i prepušta se nastupu prvog  nepoznatog benda. Tako je bilo za vrijeme nastupa finske skupine Atlas Northcore koji je u pola sata ostavio dušu na pozornici pred polupunim klubom. Istina, nismo imali pojma o čemu pjevaju i viču, ali pokazali smo puno razumijevanje za njihovo rasipanje energije po nama, a oni su najhrabrije s pozornice silazili grliti. Jednu od pjesama koja je bila najemotivnija i najljuća posvetili su prijatelju ili prijateljima kojih više nema među živima. Šteta što sve skupa nije počelo barem jedan sat ranije da imamo priliku uživati duže od pola sata i još ih malo bolje upoznati, no baš kako je i obećao, pjevač je strpljivo stajao poslije (a i prije) nastupa kod štanda s majicama i popričao srdačno sa svakim tko je htio bio što saznati o bendu ili popiti cugu s njim.

Francuska Kadinja (čitaj Kadinđa) uz malo muke po razglasu na početku razvalila je sad već brojniju publiku od koje je dobar dio već upoznat s ovim bendom. Ovu grupu preporučio mi je njihov ton majstor Chris koji , uz mnoge druge, radi i za bendove koje obožavam (Shining, Leprous, Agent Fresco). Tko mi kriv što ih nisam pred koncert pozornije slušala doma i bila upućenija u energični nastup pun growla, screama, prekrasnih gitara, basa i interesantnih ritmova bubnjeva. Uglavnom, prepustili smo se toj energiji, a istraživat ćemo ih poslije sigurno. Najavljuju novi album koji će ići u klasičnijem rock smjeru, pa ćemo imati puno novog i starog štiva pred sobom.

Na već bogat line up od četiri grupe, nekoliko tjedana prije koncerta dodan je i riječki Kryn, pa malo ih istražujući saznala sam da nalaze inspiraciju i u Leprousu, a uz ostale dobre pjesme čula i zanimljivu obradu Nine Inch Nailsa “Hurt“ i pridobili su me začas. Močvara je sad već bila gotovo puna, bilo je jasno da je velik dio publike došao vidjeti baš njih. Perfektan scenski nastup i dobar zvuk uz dio publike koji pjeva s njima nisu bili dovoljni za circle pit na koji je pjevač pozivao, no još jedna pjesma je ipak pala na bisu. Moram priznati da nisam čula ni tračka Leprousovog utjecaja na njih, a i bila sam preuzbuđena pred nastup za koji još uvijek nisam mogla vjerovati da će se stvarno dogoditi.

S nevjericom sam izdaleka gledala svoje “Voleke“ kako se na pozornici spremaju za nastup, a srce je skoro iskočilo kad je zagrmio “Smartfriend“. Nisu se svi odmah s terase vratili slušati kod nas gotovo nepoznati danski bend Vola što je ostavilo dovoljno prostora nama koji smo ludi za njima da se dobrano izdivljamo i osjećamo kao da sviraju samo za nas. No kako odudaraju od prethodnika, već na drugoj, trećoj pjesmi čistim vokalom, preinteresantnim klavijaturama, jakim riffovima i neobičnim ritmovima, uspjeli su zaintrigirati i uvući u svoj nastup većinu onih koji su mislili malo se ohladiti uz pivu na terasi. Odsvirali su po četiri pjesme sa dva albuma (“Inmazes“ i tek izašlog “Applause From A Distant Crowd“), a najveću reakciju publike izazvala je moćna pjesma “Whaler“, baš ona koja danima opetovano tutnji kroz moje slušalice otkad je album ugledao sunce. Zahvalili su nam što smo došli i prema ogromnom aplauzu osvojili dobar dio publike koja će jedva dočekati vidjeti ih ponovo kad se malo bolje upozna s njihovom glazbom.

Taman kad sam pomislila da mi Monuments ni nisu potrebni nakon svih bendova, reakcija publike na prve taktove i količina fanova zbijenih pred pozornicu nije dopustila da odem malo dalje i promatram izdaleka. Odmah je počelo i ozbiljno moshanje koje me je ipak otjeralo uza zid i dalo mi savršen pogled na sve što se događa na pozornici i ispred nje. Nakon konstantnih problema s mikrofonom, pjevač je zaključio “fućkaj ga, sve je to rock’n’roll“, prepustio se i iako ga se na momente gotovo nije ni čulo, uzajamna energija publike i benda s lakoćom je dovodila do svakvih vrsta pitova, headbanganja, nošenja pjevača kroz klub na rukama, klečanja i skakanja u zrak, a i onog što sam prvi put vidjela u našem malom klubu – formirao se i wall of death. Najaslađe je bilo gledati članove Kadinje kako s transparentom divljaju u prvim redovima uz nekoliko stranaca koji su svaku pjesmu s istim žarom otpjevali dodirujući pjevača kad god bi se približio, a i on je koristio priliku da dotakne podignute ruke publike. Takva prisnost rijetko se viđa, pa je bilo jasno da koncert neće proći bez bisa.

Presretni , znojni i strgani od cjelovečernjeg skakanja, nakon svega krenuli smo se malo ohladiti (neki usput i prehladiti) u nadi da ćemo uskoro naići na svoje miljenike. Vola nas je u punom sastavu dočekala i strpljivo se slikala s nama, slušala naše zadivljene zahvale i razišli smo se u zajedničkoj nadi da se uskoro vidimo na sljedećoj turneji na kojoj će oni biti headlineri.

Autor: Andrijana Lepka   Foto: Dario Lepka

 

Leave a Comment