Share
Na današnji dan 1968. Syd Barrett napustio je Pink Floyd

Na današnji dan 1968. Syd Barrett napustio je Pink Floyd

Prestanak suradnje sa sastavom kojeg je manje više sam osnovao i lansirao u visine nije značio i kraj bavljenja glazbom za Syda. Nakon kratkog povlačenja u zelenu tišinu Cambridgea, krajem ljeta 1968. vraća se u London gdje započinje radove na onome što će postati njegov prvi samostalni album, The Madcap Laughs. Riječ je uglavnom o pjesmama nastalim tijekom njegove plodne faze (uglavnom 1966. i dijelom 1967., prije nego su se počele manifestirati posljedice pretjeranog uzimanja LSD-a), te nekoliko njih napisanih po napuštanju Pink Floyda. Uslijed Sydovog promjenljivog raspoloženja, snimanje se razvuklo na cijelu iduću 1969. godinu. Po riječima većeg broja ljudi koji su dali svoj obol tom albumu, suradnja s njime postala je praktički nemoguća pošto bi pri svakoj izvedbi pojedine pjesme mijenjao akorde, tempo i slične karakteristike.

Stegnut rokovima nametnutim od strane izdavačke kompanije, Barrett se ujesen iste godine našao u vremenskom škripcu, prinuđen da album dovrši u što hitnijem roku. Širokoj lepezi poznatih glazbenika poput Roberta Wyatta i Hugha Hoppera, pridružuju se i David Gilmour te Roger Waters, obojica već otprije angažirani na projektu. Pošto su i sami kaskali za vlastitim obavezama (u to su vrijeme dovršavali album Ummagumma), nametnuli su kreativan ali poprilično nervozan ritam rada te je The Madcap Laughs dovršen kroz svega dva dana.

Kada je 3. siječnja 1970. album konačno ugledao svjetlo dana, većina je obožavatelja bila neugodno iznenađena. Više nije bilo ni traga međugalaktičkoj psihodeličnoj lepršavosti koja je krasila prvijenac Floyda, The Piper at the Gates of Dawn, već su sve skladbe odrađene po monolitnom obrascu koji je uključivao Syda na akustičnoj gitari te standardnu ritam sekciju.

Unatoč ovoj spartanskoj formi, melodije i ideje nisu izgubile na svojoj kvaliteti, čak je ovaj intimističkiji pristup u prvi plan postavio dosad zanemarenu tekstualnu komponentu. Omot albuma je posebna priča. U vrijeme dovršavanja snimanja Syd je živio u iznajmljenom stanu u Wetherby Mansionsu kod Earl’s Courta. Pritisnut potrebom iznalaženja grafičkog rješenja, obojio je pod stana u ljubičaste i žute pruge te fotografiju sebe nad vlastitom umotvorinom iskoristio kao sliku za prednju koricu ploče.

Nepunih mjesec dana po izlasku The Madcap Laughsa,  Syd se vraća u studio gdje uz pomoć Davida Gilmoura i Richarda Wrighta snima prvih nekoliko pjesama koje će se još prije kraja godine naći na njegovom drugom albumu nazvanom jednostavno Barrett. Snimanje je proteklo relativno mirno, bez ekscesa kakvim su obilovale porođajne muke prethodnog albuma, tako da je materijal bio spreman već početkom ljeta. Istovremeno je Syd nastupio u BBC-jevoj radio emisiji Top Gear, odsviravši pet pjesama te iznenađujuće suvislo odgovarajući na pitanja voditelja, čuvenog Johna Peela. No, mini turneja koja je uslijedila samo je još jednom podsjetila na činjenicu da Sydov um definitivno luta nekim drugim, samo njemu vidljivim putevima. Album je konačno objavljen 14. studenog, te sa izuzetkom kratkog snimateljskog sessiona (BBC, veljača 1971.), predstavlja posljednji studijski zapis Syda Barretta. Kasnija će nastojanja Petera Jennera, bivšeg managera Pink Floyda, u namjeri da Syda vrati u studio (1974.) propasti.

Pješice od Londona do Cambridgea!

Koncertne aktivnosti neko vrijeme još nisu zamrle. Vrativši se u Cambridge, 1972. održava nekoliko nastupa u dva gradska kluba, Dandelion Coffe Baru i Corn Exchangeu. Nastupio je i iduće, 1973. u okviru večeri jazza i poezije u organizaciji Jacka Brucea iz grupe Cream i Pete Browna. Nastup nije bio najavljen i malo je tko prepoznao gitarista koji je stajao u Bruceovoj sjeni. Kasnije je Brown pročitao poemu posvećenu upravo Sydu, predstavivši ga kao ‘jednog od najvećih britanskih kantautora’, dodavši: ‘On je ovdje s nama u Cambridgeu’. Kako urbana legenda kaže, dotad nezapaženi Syd je ustao iz publike poručivši: ‘Ne, nisam!’. U svakom slučaju, tipično Barrettovski odgovor!

Mnogo je poznatija priča o Sydovom neočekivanom posjetu svojim bivšim kolegama. Tijekom proljeća 1975. članovi Pink Floyda su u Abbey Road studiju dovršavali album i više nego simboličnog naziva Wish You Were Here, na kojemu se između ostalih nalazi i monumentalna kompozicija posvećena Sydu Barrettu, Shine On You Crazy Diamond. Neočekivani gost je bez problema prošao pored vratara kojemu se uredno predstavio, no bilo je to poprilično veliko iznenađenje za sastav. Krupnu osobu obrijane glave nije bilo lako poistovjetiti s nekadašnjim prijateljem. Došavši sebi, započeli su razgovor sa Sydom koji im je sav ushićen ispričao kako je nabavio novi veliki hladnjak sa zamrzivačem te kako jede mnogo svinjskih kotleta.

Koncem 1978. Syd definitivno napušta London (potvrđena je varijanta kako je ovaj posljednji put propješačio osamdesetak kilometara između dva grada!), te se povlači u rodni Cambridge gdje živi s obitelji u svojoj rodnoj kući. Vraća se staroj ljubavi – slikarstvu, a zanimaciju nalazi i u novootkrivenom hobiju, vrtlarenju. U isto vrijeme odbacuje nadimak ‘Syd’ pod kojim je i postao poznat te nastavlja koristiti kršteno ime Roger. Znatiželja novinara koji su se vrzmali po Cambridgeu u nadi da će doći do neke pikanterije vezane uz Barrettov privatni život ostala je bez ploda. Jedina ruta na kojoj je Syd mogao biti uočen bila je ona svakodnevna, do obližnje prodavaonice u kojoj je uzimao mlijeko, kruh i novine. Ipak, ovakva je neizvjesna situacija pothranjivala nadanja i vizije mnogobrojnih štovatelja koji su se zavaravali kako je sve ovo samo maska te da Barrett godinama potajno radi na vlastitom opusu s kojim će se vratiti i zablistati u datom trenutku.

Syd je zadužio mnoge rockere

Interes za lik i djelo, pa i eventualni povratak Syda Barretta eskalirao je nakon nastupa ponovno ujedinjenog članstva Pink Floyda (Waters, Gilmour, Mason i Wright) na koncertu Live8 kojim je 2. srpnja 2005. u londonskom Hyde Parku obilježeno dvadeset godina od kultnog Live Aida. Nažalost, ono što mnogima tada nije bilo znano, kroz godinu će dana doći na naplatu. Syd je, naime, već nekoliko godina bolovao od dijabetesa koji se počeo manifestirati kroz popratne pojave. Jedna od njih, rak gušterače, ugasiti će njegov život 7. srpnja 2006.

O naslijeđu Syda Barretta i njegovu utjecaju na generacije i generacije glazbenika je već toliko toga rečeno, i uistinu nema smisla naglašavati ono što je očito. Uostalom, jedan je kritičar to najbolje sažeo u izjavu kako bi navoditi autore koji svoj kreativni impuls duguju Sydu praktički izgledalo kao pisati članak tipa Who is who in rock music.

Možda je najmjerodavniji stav njegovih bivših kolega, Rogera Watersa i Davida Gilmoura. Prvi je tijekom dvije posljednje odrađene turneje (In the Flesh i The Dark Side of the Moon) redovito izvodio skladbe Syda Barretta ili one Pink Floyda koje direktno referiraju na njega, projcirajući pitom slajdove sa Sydovim likom na pozadinskom platnu, a ne treba smetnuti s uma kako i Pink, glavni junak The Wall koncepta (usput rečeno, jubilarna turneja povodom tridesetogodišnjice albuma upravo večeras završava spektakularnim nastupom u Milanu) pored Watersovih autobiografskih crta sadrži i dosta Sydovih atributa. S druge strane, David Gilmour, čovjek koji je Barretta jednom davno naučio prve akorde te tako dobrim dijelom odgovoran za realizaciju njegovog genijalnog opusa također odaje počast preminulom prijatelju, često izvodeći skladbe Astronomy Domine, Arnold Layne i Dominoes.

A umjesto nekakvog isforsiranog i nepotrebnog zaključka, tek nekoliko stihova koji govore sami za sebe:

A movement is accomplished in six stages
And the seventh brings return.
The seven is the number of the young light
It forms when darkness is increased by one.
Change returns success
Going and coming without error.
Action brings good fortune.
Sunset.

The time is with the month of winter solstice
When the change is due to come.
Thunder in the other course of heaven.
Things cannot be destroyed once and for all.
Change returns success
Going and coming without error.
Action brings good fortune.
Sunset, sunrise.

radiokl.hr