ZEZ (Zavod za eksperimentalni zvuk) pozvao nas je da slušamo drugačije na novom izdanju ZEZ Festivala koji je u KSET-u tijekom pet dana publici ponudio izložbu zvuka i koncerte raznovrsnih domaćih i stranih izvođača eksperimentalne glazbe. Znatiželjnim slušateljima otvorenog uma prije večernjih koncerata ponuđene su razne slušaonice neuobičajenih žanrova te impro session koji je bio otvoren za publiku i sve svirače i pjevače koji su željeli sudjelovati u glazbenoj improvizaciji.
Mi smo upijali zvukove i fantastičnu energiju u subotu za vrijeme nastupa dva dua, domaćeg The Karmakumulator i poljskog BNNT.
Iako je splitski noise projekt The Karmakumulator već punoljetan, čula sam ih tek lani kad su izdali odličan EP “150 Dana Odmetništva“ na kojem su surađivali s basistom zagrebačke grupe dno., Olegom Berićem. Ispred pozornice Igor Mihovilović i Petar Pečur imali su na pultu razna elektronička čudesa, laptop, a tek kad su počeli proizvoditi neobične zvukove i efekte, prilazeći bliže, skužili smo da to čine raznim kuhinjskim i sličnim pomagalima. Zvuk je bio sjajan, a od glasnoće i beatova čaše s pivom su poskakivale i klizile prema rubovima šanka. E, sad ne znam što i kako oni to rade, tu svoju glazbenu buku, ali držali su nas zainteresiranima gotovo sat vremena, a najzanimljivije je izbliza bilo gledati kroz dim kvrcanje batom za meso po peharu, malenom zvonu, upijati šumove koje proizvode okrećući svjetleće gumbiće. Neki su i zaplesali i čak ne bi smetalo da je sve bilo još malo glasnije jer su pive točene u plastične čaše, pa ne bi bilo opasnosti od pucanja.
Nakon poduže pauze poljski dvojac jedan za drugim izranja iz publike. Bubnjar Daniel Szwed skida majicu i prekriva glavu crnom maramom/maskom i započinje na bubnju svojevrsni ritual kojim će napasti naša osjetila. Isprva u čudu gledamo Konrada Smolenskog kako skida čarape, zavija glavu u crnu maramu i u ruke uzima – raketu sa žicama. Mi smo taj instrument nazvali raketom, ali vjerojatno je nekakav projektil pretvoren u žičano glazbalo na struju. Repetitivni zvuci ponavljaju se i nadograđuju, pokreti bubnjarevog tijela postaju sve čudniji, a publika je gotovo hipnotizirana već nakon petnaestak minuta i tijela prate zvukove baš onako kako je ovaj čudnovati dvojac i htio.
Ne mogu vam ja to opisati, čak da ih pogledate na snimci ne možete doživjeti tu dramatičnost, a pogotovo ne osjećaj slatke nelagode kad se Daniel zavukao među nas i lupajući palicom o palicu gotovo nam dahtao za vratom. Vrhunac divljeg performansa odigrao se na galeriji KSETa gdje je luđački,a tako lijepo udarao po bubnju, a u jednom trenu je i činela odletjela(srećom samo na pod galerije, mogla je pasti i koja žrtva da je kojim slučajem činela doletjela s balkona na nas). Za kraj su porazbacali dijelove bubnja i porušili sve po pozornici izavršili s jednosatnim napadom na naša čula, a mi smo htjeli još. Možete si misliti kako je čudno bilo vidjeti ih bez poveza kako srdačno pričaju s oduševljenim pojedincima koji im prilaze i rukuju se s njima bez straha nakon svega što su nam priuštili.
Bilo je odlično, zanimljivo, drugačije i publika je spremno upila svaki zvuk. Nekako si umišljam da smo pogodili najbolju od ponuđenih večeri, ali sigurno je svaka bila posebna na svoj način.
Autor: Andrijana Lepka Foto: Dario Lepka
You must be logged in to post a comment.