Share
Nakon Majki, novi život velikog gitariste

Nakon Majki, novi život velikog gitariste

ZoranC

Od svih gitarista koji su prošli kroz Majke, uključivši Ivicu Dusparu koji je bio iznimno važan tijekom 80-ih i zaključno s debi albumom “Razum i bezumlje” s početka 90-ih, najdublji trag ostavio je Zoran Čalić. Vjerojatno ni Zoran ne zna koliko je puta naumio ostaviti Majke ili vratiti se u njih, ali ono što je u tim dilemama pa i odlascima i povratcima ostalo neupitno je njegova tehnika, ukorijenjenost u srži rock’n’rolla, koautorstvo vrlo jakih pjesama, pouzdanost kao čovjeka i maštovitost kao gitarista koji u dušu poznaje ne samo instrument nego i sve one žice, pedale i pojačala kojima definira svoj prepoznatljivi zvuk. Nakon trećeg i za sada posljednjeg Čalićevog odlaska iz Majki, one nisu prestale postojati kao koncem 90-ih, ali zato je Čalić pokrenuo vlastiti sastav s nekolicinom kolega iz Slovenije u kojoj živi i u kojoj je surađivao s tamošnjim sastavima poput Big Foot Mama.

Ako je Bare ponekad i bio u krivu kad se razilazio s nekim od svojih suradnika, činjenica je da većina “otišlih” nakon napuštanja Majki nije samostalno učinila nešto smisleno. Kao da nisu mogli bez njegovih stihova i karizme, a to su i dvije glavne prepreke koje je na debi albumu morao savladati Čalić, a potom tako i nastaviti, ako se bend “primi” za publiku.

Osobno, ono čega me najviše bilo strah, a to je lirika, Zoran je solidno odradio. Ne baš poput Bareta, ali njegova promišljanja intime i ljubavi ili šireg konteksta – kako biti čovjek u ovako bremenitim vremenima – ne grizu za uho nespretnošću ili rogobatnošću. Nije posrijedi velika, egzistencijalistička lirika poput ST-ove iz Goribora, društveno angažirana poput Kekinove ili dobrih ljudi iz Elementala, ali u okviru Zoranovih pjesama je funkcionalna. Nešto slično vrijedi i za Zoranov vokal. Nedostaje mu karizme, ali bojom, ne i dinamikom, podsjeća na glas Olivera Mandića, a u sjećanje priziva i neke junake ex-YU rocka iz 60-ih i 70-ih godina, srećom ne u stilu otrovne Kristine. To je tek polazišna točka ka glazbenim sferama u rasponu od blues-rocka i psihodelije 60-ih preko hard, country i space-rocka 70-ih do grunge i stoner-rocka te ovodobnih rock’n’roll avantura sastava poput Queensa, Arctic Monkeysa i The Black Keys uz naklon starim favoritima poput Zeppelina, Stonesa, Beatlesa i niza drugih referenci koji slušatelju padaju na pamet kad preslušava “U moru i plamenu” čija je najveća snaga minuciozan, slojevit i maštovito posložen Zoranov gitaristički rad kojim je mjestimice nadmašio i svoje dosege u Majkama.

Posve je pustio kočnicu, ali nije otklizio u neukus. Dapače, ovo je kvalitetan gitaristički album kakvi ne stižu često za recenziranje s kojim se Čalić djelomice našao u poziciji u kakvoj se nakon raspada Oasisa obreo Noel Gallagher, čovjek također nevelikog vokala, ali zavidnog gitarističkog znanja koji nikada ne forsira i ne tjera u pogrešnom smjeru nego ga prezentira s mjerom, gotovo pa s osjećajem za zlatni rez. To vrijedi i za Zorana Čalića, ali zašto ne pokušati s Brunom Subiottom za mikrofonom koji je svojevremeno, anon The Spoonsa, udružio snage s Ivicom Dusparom.

jutarnji.hr