Nikola Vranjković

Nikola Vranjković: “Muzika ima boju”

Vranjkovic

Prvo veče Arsenal festivala i Garden stejdža zatvorio je Nikola Vranjković sa pratećim bendom. Pun stejdž u tri ujutru pokazao je da Nikola ima vernu publiku koja je svaku numeru ispraćala ovacijama. Kako je i sam rekao, odjednom se napravio “mini mejn stejdž”. Mi smo iskoristili priliku da se ispričamo o bendu, Autogenom treningu i bojama.

Nedavno smo pričali o tvom proširenom sastavu. Šta je novo, šta si ubacio?

Nisam ništa ubacio. Ovde nam pored postojeće postavke fali još jedna gitara, a to je Vuk. To je mnogo komplikovano pošto oduzimamo mnogo vremena ljudima koji sviraju posle nas. Jednostavno je gužva pa gledamo da se prilagodimo i da budemo kolegijalni. Te eksperimentarije ćemo da ostavimo za jesen za nekoliko većih koncerata Niš, Kragujevac, Beograd, Novi Sad, ko to kaže ko to laže (smeh).

Nismo pričali o saradnji sa Autogenim treningom. Koliko ti prija da ponekad uradiš saradnju, proširiš poznanstva kroz muziku kao što je bio slučaj sa njima?

Ja to radim ceo život. U nekim ranijim periodima karijere sam imao neke barijere koje su me sprečavale da to možda radim javnije. Radio sam sa ljudima u studiju, snimao, svirao i tako dalje a sad to mogu to da radim slobodnije i prija mi. Sa Autogenim treningom je to prva zvanična saradnja sa jednim celim bendom. Do sad sam radio tako da svaki put odaberem jednog drugara iz nekog benda i onda mu jednostavno dozvolim da on začini, promeni, sredi nešto u pesmi i onda mu ja nešto odzviždućem kao što je slučaj sa Mikijem Ristićem i pesma je na kraju ispala Lo-Fi hit. Što je meni možda i draže nego ova pesma sad sa Autogenim treningom, koja je čak došla i do MTV-ja. Šta ja znam, meni se čini da je to sve preko veze (smeh). Tako da ja uopšte ne znam da li je ta pesma hit ili ne. Godinu i nešto dana smo mi to sklapali. Bojanić (bubnjar A.T.) je otišao na brod, pevač i gitarista otišao u Ljubljanu da vozi taksi. To je ludilo skupiti ih. Meni je drago što će se to desiti na leto kada ćemo odsvirati nekoliko koncerata po Crnoj Gori, gde su oni veliki već duže vreme. Ja sam se trudio poslednjih godina, dok je još poslojao Block Out da im omogućim da se pojave u Srbiji. Međutim jako je teško i novim bendovima odavde da prođu, a kamoli bendu iz Crne Gore koji peva na ekavici. To je jedan od problema tamo. Malo je sve suludo oko njih, ali su najbolji crnogorski bend, nisam ja njih slučajno odabrao. Već sam im gostovao na jednoj pesmi, sad još na jednoj sviram gitaru. Trudili smo se da dobijemo mutan snimak a opet dobar.

Zanima me tvoj novi život osvežen sa ovom postavkom i knjigom i svime što se desilo?

Ja imam još nekoliko drugara kojima sam snimao vokale, nisam se usuđivao da uđem i da pevam neke pesme koje su prilično intimne i vezane za neke ljude kojih više nema. Ali album će definitivno biti dupli i zvaće se “Oni kojih nema” jer je nekako prestrašno ono što se dešava poslednjih godinu dana, bar u mom okruženju. Toliko ljudi više nema da je to zastrašujuće. Tako da će taj ceo album osim pesama koje ljudi već znaju jer ih ja dugo sviram a nisam ih snimio i ima možda sedam, osam pesama koje ljudi uopšte nisu čuli i posvećeni su dragim ljudima koji više nisu među nama. U tome mi pomažu moji drugari i to su sve ljudi koje sam provereno birao.

Nikola kaže da će sledećih nekoliko koncerata svirati kao četvorka pošto su svi prepuni obaveza.

Danilo ide sa jednim američkim bendom na turneju kao ton majstor, Kiza svira sa Balaševićem turneju… Tako da ja moram da uklopim sve te moje tezgaroše da bi mogli kad se vrate da sviraju sa mnom kad mogu, ja stvarno volim sa njima da sviram.

Da li to znači da svaki koncert može da bude totalno drugačiji?

Tako i jeste. To je najmanje važno. Meni je najvažnije kako ću ja da odsviram i otpevam pesme i da budem siguran u ljude koji sviraju. Nisam razmišljao o tome da ima još 150 ljudi koji to mogu da odsviraju.

Šta imate u planu nakon Arsenala?

Znam da sviramo Lake fest, Rok vilidž i u pregovorima sam za još dva festivala. Beograd sam rešio da ne sviram do kasne jeseni, zime jer smo ga prošle godine svirali osam, devet puta. Možda smo mogli jedan Novi Sad prolećni da odsviramo, ali nekako sva tri kocerta koja smo odsvirali tamo su bila mnogo dobra i onda nekako nije o glavu. Ima vremena. Ja se nadam da je ovo tek početak. Ponekad možda imam i tremu, ali lepše mi je.

Uvek me zanimalo šta prvo praviš? Muziku pa tekst ili obrnuto, kako to kod tebe uopšte funkcioniše?

Neki put je tekst, ali je to retko. Uvek volim da imam strofu, ne moram da imam refren. Odsviram u telefon, odzviždim, a onda i odsviram na gitari u telefon, pa to onda obično slušam kada legnem da spavam. Pa kad pišem tekst za strofu smišljam melodije za refren, a posle toga ide samo. Hoću da kažem da ne mora da se počne od početka. Ja sam naučio da ne žurim nigde, “Nagradu za strah” sam napisao pre četrnaest godina. “Protiv sebe” je čekala sedam godina prvu strofu, “Zadrži svoj dah” još uvek nisam snimio, a promenio sam petnaest prvih strofa. Imam dosta neraščišćenih računa sam sa sobom. I onda kad budem zadovoljan ja i neko kome baš verujem, onda nemam problem. A nije ni bitno kada će to da izađe. Voleo bih da ovaj album stvarno ugleda svetlost dana jer ga mnogo dugo radim, neredovno, a da se ne zajebavamo, ja sam i lenj.

Da li tvoja muzika ima boju ili je crno bela?

Ima boju, teško da je crno bela. Može biti crno bela u delu teksta gde je to bitno. Boje su divne, ne samo u muzici, već i u tekstu. Kao klinci smo slušali kako miksa Saša Habić. Kaže “daj mi malo plave, idi na crveno”, a majstori moraju da znaju šta je to što on traži. Boje su i reverbi i farba na gitarama i klavijaturama. Mi kad se usviramo, počnemo da proizvodimo neku od tih boja, zavisi kako nas krene.

oradio.rs

Total
0
Shares
Previous Article

“SOS” u obradi Portisheda

Next Article

Procurile dvije do sada neobjavljene pjesme Nirvane