Share
Nina Simone – Visoka svećenica soula

Nina Simone – Visoka svećenica soula

 Na današnji dan davne 1933. godine u Tryonu u Sjevernoj Karolini rođena je velika Eunice Kathleen Waymon, svijetu poznatija kao Nina Simone. U dobi od tri godine Nina je pokazala svoj izniman glazbeni talent; već tada je po sluhu počela svirati glasovir.

Odgajana je prema strogim crkvenim načelima i odmalena je svirala pijano u majčinom crkvenom zboru. Kako je sve mogla odsvirati po sluhu, ubrzo je počela učiti klasičnu glazbu s privatnom pijanisticom. Tada je razvila doživotnu ljubav prema BachuChopinuBrahmsuBeethovenu i Schubertu.

U DOBI OD DESET GODINA, NINA JE IMALA SVOJ PRVI KLAVIRSKI NASTUP U GRADSKOJ KNJIŽNICI. TU NIJE DOŽIVJELA SAMO SVOJ PRVI PLJESAK, NEGO I PRVI SUSRET S RASIZMOM.

Tijekom priredbe njezini roditelji bili su premješteni iz prvog reda kako bi ondje mogli sjesti bijelci. Ova epizoda je, izjavila je, za nju bila izuzetno traumatična i vjerojatno je jedan od poticaja njezinoj budućoj borbi za slobodu i građanska prava.

Nakon što je završila srednju školu, njezina je zajednica skupila novac za stipendiju kako bi mogla studirati u New Yorku. Obitelj se ondje već bila preselila kada je škola odbila Nininu prijavu. Nada za karijerom klasične pijanistice tada je prekinuta. Kasnije će Nina tvrditi da je razlog zbog kojeg nije upisana rasizam.

‘Mala Simone’

Svoju karijeru Nina tada započinje graditi u drugom smjeru; kreće pjevati u barovima i mijenja ime iz Eunice u Nina, što znači “mala” na španjolskom, i “Simone” po glumici Simone Signoret.

Već svojim prvim albumom, naslovljenim Little Girl Blue (1958.), postiže velik uspjeh. Album je prodan u više od milijun primjeraka. Simone je otad za različite diskografske kuće izdala više od 40 studijskih i live albuma.

“Kritičari su počeli govoriti o tome kakvu glazbu sviram,” piše Nina u svojoj autobiografiji iz 1991. godine. „Pokušala sam naći prigodan opis i klasifikaciju svoje glazbe. Kritičarima je bilo teško jer sam izvodila popularne pjesme u klasičnom stilu s klasičnim pijano tehnikama koje su inspirirane cocktail jazzom. Povrh svega, u svoje sam performanse uključila duhovne i dječje pjesme. Dakle, zaključiti kakvu vrstu glazbe sam izvodila zadavalo je kritičarima probleme jer je u mojoj glazbi svega pomalo.”

Jasno je da je Nina Simone umjetnica koja nije lako mogla biti svrstana pod neki žanr. U autobiografiji, Simone piše da joj je cilj kao umjetnici bio

“… da se ljudi međusobno osjećaju na dubokoj razini. To je teško opisati jer to nije nešto što se može analizirati. No, kada jednom privučete publiku jednostavno znate; to poput struje visi u zraku.”

Aktivistica za građanska prava

Na albumu Nina Simone in Concert Simone se prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću u SAD-u, ponajprije pjesmom “Mississippi Goddam” koja je njezin odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u Alabami gdje je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je bojkotirana u mnogim američkim južnjačkim državama.

OTAD JE BORBA ZA GRAĐANSKA PRAVA POSTALA TEMELJNA TEMA NJEZINOG REPERTOARA.

Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i prosvjedima. Snimila je obradu pjesme “Strange Fruit” Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W. Cuneyja “Images” o nedostatku ponosa  afroameričkih žena te napisala pjesmu “Four Women ” o četiri različita stereotipa afroameričkih žena.

Tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga posvetila mu je cijeli performans na sajmu Westbury Music i otpjevala pjesmu “Why? (The King Of Love Is Dead)”. Simone je pretvorila nedovršeno djelo Lorraine Hansberry “To Be Young, Gifted and Black” u pjesmu borbe za građanska prava. Pjesma je postala i službenom nacionalnom himnom crne Amerike.

Osobnost

Simone je u glazbenoj industriji pratio glas hirovite žene teška karaktera, no ona se ovome žestoko protivila. Njen vokalni stil karakterizirala je intenzivna strast, prozračnost i karakteristični tremolo.

POZNATA JE I POD NADIMKOM HIGH PRIESTESS OF SOUL, A VELIKU JE POZORNOST POSVEĆIVALA GLAZBENOM IZRAŽAVANJU EMOCIJA.

Na jednom albumu ili koncertu, često bi se kretala između intenzivne sreće i tragične melankolije, što je karakteristika i njenog privatnog života koji je otežavao bipolarni poremećaj koji joj je dijagnosticiran sredinom 60-ih, ali je držan u tajnosti. Godine 1995. hicem iz zračnog pištolja ozlijedila je susjedovog sina jer joj je ovaj smijanjem ometao koncentraciju. Pucala je i na izvršnog direktora izdavačke kompanije kojeg je optužila za krađu. Sada se zna da ova ‘poteškoća’ nije bio samo rezultat prekomjernog perfekcionizma, nego i psihičkog stanja.

Simone 1970. godine napušta SAD. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je pa odlazi u Barbados, očekujući da će je suprug i menadžer Andrew Stroud kontaktirati kada opet bude trebala pjevati. No, Stroud je njezin nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao aluziju na razvod. Kao menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima zbog čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje.

Nakon toga odlazi živjeti u Švicarsku i Nizozemsku, te se naposljetku trajno smješta u Francuskoj 1992. godine. Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njenog najuspješnijeg razdoblja u američkom glazbenom biznisu i početak njenog, dijelom samonametnutog, progonstva i otuđenja od ostatka svijeta u iduća dva desetljeća.

Nina Simone umrla je u snu 21. travnja 2003. godine u svojem domu u Carry-le-Routu u Francuskoj. Uoči njezinog sprovoda Elton John poslao je buket cvijeća s porukom:

“Bila si najveća i ja te volim.”

O njenom životu prošle je godine snimljen za Oskara nominiran dokumentarni film What Happend, Miss Simone?.

Anja Stević/ VoxFeminae    Foto: Getty Images

Leave a Comment