„Kvalitetna odluka je poput dobro tajmiranog naleta sokola koji mu omogućava da udari i uništi njegovu žrtvu.“ – Sun Tzu
I Islandska black metal scena se može staviti u ovaj gore navedeni citat velikog generala, mislioca i pisca, Sun Tzua. Nije mogla Islandska omladina izabrati bolji trenutak za pokretanje black metal talasa u svojoj državi, nego početak milenijuma. U tim trenutcima i uloga a i snaga katoličke crkve je u veliko krenula da pada i slabi.
A poznata je činjenica da je black metal kao najčvršći metal pravac duboko ukorjenjen i ustoličen u mržnji prema okovima koje donose abrahamske dogmatske religije.
Island kao država u muzičkim okvirima i nije nešto posebno. Imamo svjetski poznatu Björk i ostalo ili je totalno nepoznato ili se ne može izgovoriti. A takva okruženja su plodno tle za uzgojiti muziku koja vuče duboke korjene u prijeko potrebnoj atmosferi i koja je usko povezana sa spiritualizmom svakog čovjeka ponaosob.
Na 103.125 kvadratnih kilometara živi oko 348.580 duša. Što i nije veliki broj u današnje moderno doba gdje i manje države znaju da broje više stanovnika. Može se reći da je Island divno osamljena država u sjevernom Atlantiku i da su ljudi itekako osamljeni u njoj i imaju svoju dozu izolacije. Svi oni koji slušaju metal itekako znaju koliko je izolacija i usamljenost kako fizička tako i psihička potrebna da bi se stvarao vrhunski black metal.
Realno, ako su oko vas sve sama brda, nepregledni vrhovi snijega, bez ili sa vrlo malo ljudskog dodira, to je idealna okolina da se kreira najpoganiji metal žanr svih vremena.
U tako hermetičnom društvu svoje okove je katolička crkva odavno nametnula, vijekovima prije i tu je bilo izuzetno teško stvarati bilo kakav vid umjetnosti koji za svoju zvijezdu vodilju ima ideju izolacije, anti-dogme i na kraju anti-religijske poruke. Kada smo već kod crkve i Islanda; Islandsko etičko udruženje je prije koju godinu sprovelo anketu u kojoj je otkriveno da 0% osoba mlađih od 25 godina starosti vjeruje da je bog stvorio svijet. Skoro 41% mladih su se izjasnili kao ateisti. A starosna grupa od 25 do 44 godine starosti, čak njih 78% vjeruje da je svijet nastao iz Velikog Praska i da bog nema nikakve veze sa nastankom. Za kraj ove statistike, broj vjernika na Islandu je u konstantnom padu i sada ja na nekih 60%.
Takva statistika samo govori o fertilnom tlu za najcrnji oblik metala poznat čovječanstvu. Sada da se vratimo onome o čemu je riječ u članku. Islandska black metal scena.
Čast svim bendovima koje ću pomenuti u nastavku ovog članka ali po meni, alfa i omega njihove scene jeste čovjek po imenu Stephen Lockhart. Čovjek koji se polovinom prve decenije novog milenijuma iz Irske doselio u Island i tamo napravio svoj sada već čuveni Studio Emissary u Rejkjaviku i time ustoličio početak jednog novog vala u black metalu kojem nije drugo trebalo da „pokaže zube“ svijetu i svu svoju snagu. Prije njegaa imao je Island neke pokušaje black metala, kao što je npr. bend Sólstafir koji je krenuo kao black metal ali nije stekao svoj uslavu dok nisu postali post-rock bend. Tako da se Stefenu može slobodno pripisati „posljedica“ rađanja jedne od trenutno vodećih snaga u black metal vodama.
Danas Island važi za jednu od najplodonosnijih zemalja za black metal kao onomad Norveška. Iz ove male ostrvske zemlje dolaze svjetski prepoznate sile u vidu bendova kao što su Svartidauði, Wormlust, Curse, Zhrine, Carpe Noctem, Sinmara, Naðra, Ljáin, Misþyrming, Auðn, Almyrkvi,… i mnogi drugi. Velika većina tih bendova uživa visok status kod jakih andergraund izdavača diljem svijeta a neki od njih su potpisani i za mejnstrim etikete poput Season Of Mist i sličnih.
Black metal je osamdesetih začet i devedesetih je imao svoje zlatno doba gdje je svaki bend u svom katalogu imao bar 80% sjajnog materijala, ali kako to obično biva sa dobrim stvarima tako je i taj prvi dah black metala trajao kratko. Već do početka milenijuma došlo je do zamora materijala, death metal je opet postao aktuelan uz gomilu nekih nu metal sranja kojom je svijet bio preplavljen zahvaljujući Holivudu i velikim medijskim kućama.
A sam black metal je postao vašarište poput Vakena (Wacken fest) ili gomila pajaca novog milenijuma poput bendova Dimmu Borgir i Cradle Of Filth. Trebalo je tom žanru itekako osvježenje, ono koje će ga vratitit duboko u korjene kada je to bila muzika koja je više odbijala nego privlačila široke narodne mase. Svoje jake andergraund baze crni metal je imao u Poljskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Finskoj, kao glavnim nosiocima tog duha iz prošlih vremena. Nikome i nije padalo na pamet da bi se tu Island mogao progurati i izbiti na čelo kolone ali ovaj usko krug ljudi je to uspio.
Na prvom mjestu valja istaći krug ljudi oko kojeg se vrte sljedeći bendovi Svartidauði, Sinmara, Almyrkvi, Misþyrming, Naðra, Zhrine i Rebirth of Nefast. Može se reći da ti bendovi vedre i oblače Islandskom najcrnjom metal scenom i s pravom se smatraju jednim od trenutno najjačih andergraund bendova na planeti.
Gore pomenuti bendovi su opet unijeli osjećaj mistike, opasnosti i nepoznatog u black metal krugove, koji su to bili odavno izgubili. Falilo je Evropskoj a i svjetskoj sceni itekako mnogo tmine i turobne atmosfere, a sve je to došlo sa ovim bendovima.
Moj prvi susret sa ovom scenom je bio kada sam 2010. godine dobio EP materijal “Carpe Noctem” od istoimenog benda. Od tada ne prestaje fascinacija ovom scenom. Vjerujem da se u posljednjih dvadeset godina nije pojavila ovako hladna, hermetična i puna haosa scena kao Islandska. Svakako idealna za sve fanove black metala.
Svake godine nam sa Islanda dođu bar po tri, četiri sjajana izdanja koja vrlo brzo nađu svoj put do velikog broja fanova, tako ne treba čuditi ako ovaj scena ne zasjeni onaj sjaj Norveške scene iz devedesetih.
Piše: Aleksandar Saradžić
