Festival su otvorili Ducking Punches I Union 13, ovi drugi za nijansu agresivniji I brži. Dobro poznati Dog Eat Dog su napravili karakterističnu žurku, a narednih dana objavićemo i zanimljiv intervju sa ovim bendom. Intervju sa Hladnim Pivom možete pročitati ovdje i moram reći da su tokom svirke na momente izledali kao da ne uživaju u ovakvim svirkama. Repertoar je bio manje-više klasičan, Mile je uspeo par puta da ispadne, ali ida animira masu, mada je ispred bine najaktivnija bila ekipa a ex Yu govornog područja, što je i razumljivo.
Potom su nastupili domaći bendovi Happy Ol’ Mcweasel i Elvis Jackson. Oba benda su odlično prihvaćena, pogotovo Happy Ol’ Mcweasel koji su irskim pankom napravili pravi rusvaj, a sve je kulminiralo izlaskom publike na binu. Australijski The Living End su mešavinom rokabilija, panka i garažnog roka pokrenuli masu, lično, mislim da su bili rame uz rame sa prvim zvezdama večeri The Vandals. Odličnim sviranjem, dobrim pesmama, ničim drugim nego suvim kvalitetom i iskustvom, dobili su publiku.
The Vandals su svirali na kraju, klasična „kalifornija“ uz zanimljiv scenski nastup. Ređali su se hitovi, od „Oi to the World“ do „I Have a Date“ i tom prilikom su pevač i gitarista zamenili uloge.
Vrlo dobar početak festivala, videćemo šta nas čeka u nastavku.
1 comment
Comments are closed.