Randy Hansen oživio Jimi Hendrixa

Za sve poklonike blues rock velikana Jimia Hendrixa u utorak navečer u Vintage Industrial Baru zasvirao je Randy Hansen, po mnogima najbolji Jimi Hendrix tribute.

Ugodno popunjen Vintage publikom raznolikog godišta, nije ostao  razočaran izvedbom ovog Jimievog imitatora. Čovjek je, osim što je u hipi modnom izdanju, uspio glas prilagoditi da zvuči kao Hendrix te je vjerojatno godinama proučavajući Jimieve izvedbe s Woodstocka, Isle of Wighta, Montereya uspio većinu pokreta i trikova navježbati tako da osim što zvuči kao Hendrix, dobar je i glumac. Oštar zvuk stratocastera i omiljena cry baby wah – wah pedala uz solidnu ritam sekciju dobitna su kombinacija kojom je Hendrix uspio osvojiti ne samo tadašnju publiku nego i sve generacije do danas, u tom smislu ova svirka je unaprijed bila osuđena na uspjeh. Iako je na trenutke zvučalo zamorno zbog dugotrajnih solaža i nepotrebnih psihodeličnih dijelova koji su djelovali isforsirano, Randy je pripremio zanimljiv repertoar kojim je na većinu prisutnih ostavio pozitivan dojam.

Odsvirao je dobar dio standardnih hitova kao što su „Fire“, „Freedom“, „Wind Cries Mary“, „Hey Joe“ ali i neke manje poznate odnosno rijetko izvođene pjesme poput „1983…(A Merman I Should Turn To Be)“,  no najupečatljivija izvedba večeri je bila Hendrixova verzija Dylanove „All Along the Watchtower“, naime, Randy je u njoj minimalno improvizirao te je solaže odsvirao „u ton“ u skladu sa studijskom verzijom koja je po mnogima najbolja rock obrada  iz tog razdoblja.

U izvedbi „Little Wing“ osjetio se i utjecaj poznate instrumentalne verzije  te balade , čovjeka za kojeg će mnogi reći da je svirao Hendrixa bolje od Hendrixa, Stevie Ray Vaughana. Nije izostala ni „Voodoo Child (Slight Return)“, a nakon nje zagrebačka publika ga je vraćala na još nekoliko biseva te je dvosatnu svirku završio s laganom „Angel“.

Kod ovakvih tributea uvijek se pokreću rasprave koliko to uopće ima smisla, je li bolje kopirati velikane ili njihovu glazbu odsvirati na svoj način. Neki smatraju da se njihova djela ne smiju mijenjati nego izvoditi ih onako kako su originalno snimljene na albumu, dok drugi smatraju da ono što je napravljeno nema smisla reproducirati u standardnom, svima poznatom obliku. Sam Hendrix bi se vjerojatno priklonio ovom drugom razmišljanju jer on je na svojim koncertima redovito svirao nepredvidivo, a i pred kraj života krenuo je stvarati glazbu drugačijeg koncepta od dotadašnjeg blues rocka s kojim je stekao slavu i bio nagovaran da karijeru i dalje gura u tom smjeru, nažalost, taj drugačiji eksperimentalni Hendrix nije stigao ostvariti ono što je htio.

Kako god tko mislio, Hendrix je rocku ono što je Mozart klasičnoj glazbi i njegove pjesme nikada ne smiju, niti će biti zaboravljene. Današnjim generacijama je možda teško razumjeti što je toliko posebno u njemu, no svaku stvar treba gledati u kontekstu vremena u kojem je djelovala. Jimi Hendrix je tada bio potpuno nova, intrigantna i kontroverzna pojava. Promijenio je blues, rock and roll i kompletnu popularnu glazbu, modu, tehniku i način korištenja električne gitare, smjer komponiranja pjesama, dao je potpuno novu dimenziju live nastupima, otvorio vrata mnogima koji su dolazili i danas dolaze koristeći temelje koje je Jimi zacrtao. On možda nije najbolji gitarist (ako uopće takav postoji), ali je svakako najutjecajniji, barem što se tiče električne gitare.

Tribute koncerti kakav nam je pružio Randy Hansen možda djeluju kao biznis te zato nemaju značajnu umjetničku vrijednost, ali gledajući kroz dimenziju nostalgije, sjećanja i izražavanja poštovanja prema velikom umjetniku, ovakve svirke su itekako dobrodošle.

soundreport.wordpress.com

Total
0
Shares
Previous Article

Papaya Travel – prva turistička agencija za glazbene festivale

Next Article

Retro eksplozija u novom spotu benda Rolin Humes