Share
Recenzija albuma: Behemoth – ‘I Loved You at Your Darkest’

Recenzija albuma: Behemoth – ‘I Loved You at Your Darkest’

Behemothov jedanaesti album, I Loved You at Your Darkest, pridružuje se grupi izdanja visokoprofilnih bendova koji su se u zadnjih nekoliko godina odlučili okušati u svojevrsnoj simplifikaciji svog tradicionalnog zvuka. Kvaliteta iskustva slušanja takvih albuma ovisit će dakle, ne samo od umijeća glazbenika i uspješnosti realizacije njihove vizije, već i od perspektive slušatelja.

Gojirini L’ Enfant Souvage i Magma, Mastodonovi Crack the Skye i The Hunter, Leprousovi The Congregation i Malina, pa i Behemothov The Satanist i njihov najnoviji, albumi su koji odražavaju istovjetan trend. Izdanja okrunjena kako umjetničkim dostignućem, tako i kritičkim uspjehom utrla su put albumima koji za zajedničku misao vodilju imaju – pojednostavljivanje (koje je, očekivano, popraćeno porastom u broju prodanih primjeraka). Daleko do toga da je došlo do komercijalizacije – u pitanju je pad u kompleksnosti, a ne porast u prijemčivosti. U pitanju su albumi koji i dalje nose isti onaj idiosinkratski zvučni pečat koji je krasio i njihove prethodnike, ali pri stvaranju kojih su donošene drastično različite kompozitorske odluke. Upravo je ta jačina kontrasta najjači distraktor kod objektivnog zaključivanja o prednostima i manama sorte albuma kojoj pripada i I Loved You at Your Darkest.Behemoth

Sitna iznenađenja ključan su element koji odlikuje jedanaesti album Adama Nergala Darskog (vokal i gitara) i suradnika (Orion na basu, Inferno na bubnjevima i Seth, koji obavlja dužnosti druge gitare za nastupe uživo). Iako se Behemoth nisu pokazali kao protivnici povremenog odstupanja od potpunog crnila koje odlikuje njihov karakterističan koktel blackened death metala (prisustvo horova, povremeni akustični pasaži i segmenti recitovanja česta su pojava u njihovoj diskografiji; na albumu The Satanist pojavljuje se i saksofon), I Loved You at Your Darkest ipak predstavlja najveći pojedinačni skup ovih sitnih osvježavajućih momenata. Album otvara zvuk dječijeg hora u činu odbacivanja Boga i njegovih višestrukih manifestacija (dobar primjer liričkih preokupacija ovog albuma, koje ne odmiču previše od standardnih luciferijanskih i telemitskih tema). Hor će se opet pojaviti u prvom singlu God = Dog (pomalo nesamosvjesna referenca na tekstove Aleistera Crowleya – ali budemo li tražili samosvijest u ekstremnijim branšama metala, nećemo daleko dogurati). Početak pjesme dovoljno je otvoren da omogući basu da objavi svoje prisustvo, nakon čeka jednostavan riff i aranžmansko umijeće benda (dva elementa koja su zajednička za gotovo svaku traku na albumu) vode pjesmu do kraja.

Ostali elementi novine uključuju clean pjevanje (koje je Nergal imao prilike izoštriti za vrijeme turneje sa svojim dark country priojektom Me and That Man; pjesma Sabbath Mater predstavlja konkretan primjer), opsesiju solažama pentatonskog blues prizvuka (dosta pjesama na albumu sadrži ovaj element, ali je posebno efektivan na pjesmi Angelus XIII), povratak standardnijim molskim harmonijama (nasuprot općeprisutnim istočnjačkim melodijama i riffovima od albuma Demigod naovamo), nekoliko numera zasnovanih na suštinski akustičnim idejama (poput pjesama Havohej Pantocrator ili pak singla Bartzabel), kao i općenito jednostavnost riffovskih ideja (okrutno bi bilo tvrditi neambicioznih – efektivnost singla Wolves of Siberia ne može se osporiti, unatoč pomalo priprostoj prirodi pjesme).

Aranžmani na ovom albumu, s druge strane, iako sastavljeni od manje pojedinačnih dijelova nego do sada, pokazuju dobrodošao porast u zrelosti i ne dopuštaju slušatelju da bilo koju pojedinačnu muzičku sekvencu na albumu proglasi dosadnom  (ključan uspjeh za izdanje koje je odlučilo grandioznost zamijeniti direktnošću). Nergal je, kao glavni kompozitor benda, pokazao da mu nije odbojan savjet bivšeg kolege Johna Portera, sa kojim je osnovao Me and That Man – jednostavnost je prednost, prva ideja obično je najbolja, a o svim tim stvarima zaista ne treba previše ni razmišljati.

Ljubitelji operatičnog mraka kojeg je Behemoth doveo do savršenstva na prethodnom albumu morat će bilo kakva očekivanja o sličnosti između starog i novog zvuka ostaviti po strani. Ukoliko slušatelj u tome uspije, I Loved You at Your Darkest ukazat će se pred njim kao fenomenalan primjer uspješne primjene principa manje je više, koji je zaslužio svoje mjesto u diskografiji benda kojem mutacije zvuka ne predstavljaju tragediju, već trijumfalnu nužnost.

Autor: A. J.

Leave a Comment