Kada dođemo do današnjeg doba i death metala kao dvije zajedničke teme može se reći da nema mnogo dobrog veteranskog death metala danas. Većina starijih i iskusnijih bendova su svoj zvuk razvodnili i razmekanili ga da bi se dodvorili potrebama tržišta i dali im mekanu muziku koja se danas servira novim fanovima i sve većem broju SJW ljudi.
Ali ovo gore nije slučaj sa bendom Hate Eternal. Od ‘97. ovaj bend raznosi sve pred sobom, što nam daje do znanja da ovaj bend već preko dvadeset godina beskompromisno pravi svoj death metal, utemeljen u agresivnom zvuku, savršenoj produkciji, gitarama preciznim kao žilet i bubnjevima koji ne prestaju da rešetaju i iznose najagresivniji dio ovog benda.
Mnogo bendova u svijetu danas se može pohvaliti dobrim i odličnim materijalima pod svojim okriljem, ali se zaista malo ljudi u death metal žanru može pohvaliti da su pravili i isproducirali veliki broj sjajnih izdanja, kao što je slučaj sa čovjekom pod imenom Erik Rutan. Osnivač, gitarista i vokal benda Hate Eternal. U isto vrijeme i vlasnik Mana Recording Studios, prestižnog studija na Floridi.
Otkada su izbacili „Conquering the Throne“ 1999. godine nisu prestali da pružaju death metal koji udara direktno u facu i ne povija se zahtjevima tržišta, izdavača i fanova. Danas, pred nama stoji sedmi album ovog benda. Kao što sam već rekao, naslova „Upon Desolate Sands“. Prošlo je tri godine od njegovog prethodnika „Infernus“, ali ne može se zamjeriti Eriku i ekipi ništa na tome. Poslovi oko studija oduzimaju svoje vrijeme tako da nije jednostavno hendlovati bend i studio u isto vrijeme.
Pod okriljem Francuske izdavačke kuće Season Of Mist ovaj album nam donosi skoro trideset i devet minuta furioznog death metala koji je već skoro pa izumro danas. Erik, Hanes i Hrubovcak vam ne daju sekundu odmora na ovom materijalu. Od prve sekunde kreće opasno zakucavanje slušalaca za zvuk koji iznose na ovom remek djelu perfektno koncentrisane agresija.
Season Of Mist i Hate Eternal vam ovdje i sada nude album satkan od devet numera inspirisanih dominacijom i pričama o drevnim bogovima i bićima oko njih: 1. The Violent Fury / 2. What Lies Beyond / 3. Vengeance Striketh / 4. Nothingness of Being / 5. All Hope Destroyed / 6. Portal of Myriad / 7. Dark Age of Ruin / 8. Upon Desolate Sands / 9. For Whom We Have Lost
Što se tiče produkcijske strane ovog albuma, kao što sam već rekao Erik je vlasnik cijenjenog studija što samim tim znači da je tu i sav materijal sniman, miksan i produciran; i mogu vam reći da tu nema zamjerki. Ovaj čovjek se ovim zvukom bavi trideset godina i savršeno zna šta vam treba za jedan sjajan death metal uredak. Ne vrijedi vam ovaj album secirati po instrumentima i produkciji iza njih, ovdje je sve na svom mjestu. Ako volite death metal ili uopšteno agresivan i ekstreman zvuk, naći ćete ovaj album za shodno da poslušate.
Što se tiče vokalne strane, ja sam zaista mislio da je Erik svoj vokalni vrhunac imao na „I, Monarch“ albumu, ali i na ovom je pokazao da i ovaj uslovno rečeno starac (u death metal pogledima svakako jeste) itekako zna da zada udarac. Grmi za mikrofon kao u svojim mladim danima kada se imalo i puno više entuzijazma a i snage.
Na ovom albumu iza bubnjarskog seta je bio iskusni nijemac, Hannes Grossmann. Čovjek poznat kao bubnjar za bendove kao što su Necrophagist i Obscura svakako zna šta se od njega traži i očekuje prilikom stvaranja jednog ovakvog albuma. Tehnička perfekcija i prebrzi blast-beat su uobičajni za ovog muzičara. To je i na „Upon Desolate Sands“ pokazao bez sekunde prenemaganja i dvoumljenja.
Ako želite da čujete kako zvuči sjajan death metal i dalje u 2018. godini onda je ovo svakako album za vas. Beskompromisno, agresivno, ekstremno do same svoje srži… Hate Eternal i „Upon Desolate Sands“.
Piše: Aleksandar Saradžić
You must be logged in to post a comment.