Američki Horrendous je sa svojim četvrtim albumom Idol dokazao da svježina zvuka ne proizilazi isključivo iz avangardnih tendencija, ili pak isključivo modernih preokupacija njegovih arhitekata. Stara death metal formula, oplemenjena duhom progresivnog muziciranja i odgovarajuće produkcije gradivni su elementi izdanja koje predstavlja osvježavajući spoj ideologije stare škole i suvremenog instrumentalnog postignuća, neopterećenog iskazivanjem vještine, već kompozitorskog umijeća.
Od prvih taktova albuma Idol (kojeg otvara kratka instrumentalna numera … Prescience), jasno je da je velika važnost data basu – iako je ta stavka bila istinita i na prethodnim albumima Horrendousa, dodatak novog člana Alexa Kulicka otvorio je nove dimenzije mogućnosti za ostvarivanje u nižim registrima (bas dužnosti na prethodnim albumima obavljao je gitarski dvojac Damian Herring i Matt Knox, brat bubnjara Jamiea Knoxa). Virtuoznost na basu, naročito evidentna u pjesmi The Idolater, te melodičnost i ritmička nepravilnost riffova samo su neki od razloga zbog kojih su učestale usporedbe Horrendousa sa legendarnim bendom Death; no, isto bi se moglo tvrditi za svaki moderni progresivni death metal bend – imitacija jeste najiskreniji oblik laskanja, ali ali odavanje počasti nasljeđu iz kojeg Horrendous proističe ne obavezuje ih ni na reinterpretaciju, a kamoli na imitaciju antikviranih trendova (uostalom, Death je bio, i ostaje, neponovljiv).
Idol krasi impresivna produkcija, koja, kao i na prethodna tri albuma ostavlja dovoljno zvučnog prostora da do izražaja dođu i visoki i niski aspekti kompozicije: podjednaka težina data je basu, izrazito funkcionalistički orijentiranim bubnjevima, promišljenim ritmičkim i melodičkim gitarskim idejama, ali i suštinski ornamentalnim vokalima (dobrodošlo iznenađenje predstavlja prisustvo clean vokala na dvije pjesme na albumu). Numera Golgothan Tongues nesumnjivo predstavlja kompozitorski vrhunac ovog izdanja (mnogo kao što je Ozymandias to bio za prethodni album Anareta), te utjelovljuje jednu od suštinskih misli vodilja ovog izdanja – muzika koju su Horrendous stvarali kroz četiri albuma ne predstavlja nužno određenu transformaciju, koliko rigorozan proces rafiniranja, gdje je svaki sljedeći album superiornija verzija već dovoljno impresivnog prethodnika.
Možda najfacinantniji aspekt ovog benda jeste da uspijevaju održati zanimanje slušatelja unatoč činjenici da je većinski udio njihove muzike srednjeg tempa; gdje se manje umješni bendovi uspiju pokazati kao statični uantoč frenetičnom sviranju, Horrendous pomoću vještih promjena ritmičkih ideja uspijevaju održati slušatelja na rubu sjedišta tokom čitave muzičke odiseje koju Idol predstavlja. Pjesma koja možda najbolje odražava kompozitorsku ideologiju benda jeste Devotion (Blood for Ink) – numera otvara elegantnim prijelazom sa starinskog D –beat zvučnog napada u groove metal segment koji se referiše na najbolje dane Anselmove Pantere, ili pak ranog Machine Heada; uslijedit će momenat tradicionalne death metal zvučne estetike, sa obligatornom mutacijom ritma, iz koje se rađaju clean vokali i gitare popraćene egzibicijama na basu, te konačnoj eksploziji u vidu riffa od milion dolara (i duplo skupljom solažom) koji zaokružuju pjesmu.
Album će zaokružiti još jedna instrumentalna etida (Threnody), kao i najduža, najambicioznija, završna pjesma Obolus. Relativna (za moderne standarde) kratkoća albuma (veoma ugodnih četrdeset minuta) mami slušatelja da pritisne replay – zaslužena reakcija na nesumnjivo jedno od najboljih (death) metal ostvarenja posljednjih godina.
Autor teksta: A. J.
