Share
Recenzija albuma | Mora “Otih Zove” – Još jedan neobičan biser iz Niša

Recenzija albuma | Mora “Otih Zove” – Još jedan neobičan biser iz Niša

Ako spoj tradicionalnog utjecaja i moderne glazbe u posljednjim desetljećima smatramo world  glazbom, Mora je zasigurno dio tog, čini se vječito alternativnog (često i underground), pokreta koji svako malo iznenadi svojim neobičnim predstavnicima i njihovim projektima. Kažemo ‘još jedan neobičan biser iz Niša’ za Moru i debitantski im album Otih Zove jer smo krajem prošle godine iz Niša dobili Sunovrat sastava Igralom, pravi biser i jedan od najboljih prošlogodišnjih regionalnih albuma neobičnog spoja afrobeata i podžarnrova rock glazbe. Iako su navedeni projekti različiti u puno više od samih nijansi, princip slaganja neobičnih muzičkih mozaika ostaje isti. Članovi Igraloma izjavili su da bi željeli izdavati za Glitterbeat Records, jednu od vodećih world music diskografskih kuća. Naravno, put je to koji si samo sastav može odrediti, kao i klasifikaciju žanra – ako im je do toga uopće stalo. Tagovi na objavi albuma Otih Zove na Bandcamp platofirmi spominju world, ethno, eksperimentalu i neoklasiku. Otih Zove svakako je eksperimentalan, neobičan, pomalo apstraktno izveden ali definitivno genijalan i djeluje kao još jedno žanrovsko osvježenje za alternativnu glazbu ovih prostora. Stil glazbenog stvaralaštva na albumu podsjeća me najviše na francusko-tuniski projekt Ifriqiyya Electrique. Iako su iz sasvim različitih krajeva, članovi spomenutog sastava prate sličnu formulu tradicionalne muzikalnosti i svojstvenih im napjeva uz snažnu industrial instrumentalnu podlogu i nešto teže elektronske sampleove.

Debitantski album Otih Zove prati dvije godine mlađi EP Neuma i sastavljen je u cijelosti od autorskih pjesama uz iznimku četvrte po redu Darovi (jedina je navedena kao iznimka) čiji su stihovi napisani po uzoru na pjesmu Darovi Svetog Jovana Vladimira popa Nikolaja Velimirovića. Svaka je pjesma na albumu opjevana od strane sjajne vokalistice Zorane Ignjatović na materinjem im jeziku, osim pjesme Mother Tongue. U svakoj pjesmi, osim možda spomenute ironičnog naziva na engleskome jeziku, Zorana je uspjela doseći visoku razinu horror ambijenta na koji je bend očito i ciljao svojim stilom stvaranja. Vokal je svakako potpomognut različitim postprodukcijskim manevrima pa sve zajedno to zvuči veliko i jezivo stvarajući od albuma ambijentalnu i konceptualnu cjelinu. Zato i nećemo isticati pojedinu pjesmu kao najbolju ili najgoru, osim već spomenute na engleskome jeziku koja mi je ponajviše zasmetala u toj ambijentalnoj harmoniji albuma kao cjeline. Na albumu je odsvirana šarena paleta instrumenata među kojima su samo neki: različite perkusije, kotrabas, violina i flauta. Svirali su osim spomenute vokalistice (koja je svirala falutu i piano na određenim numerama): Nenad Tasić, Stevan Dobrota, Miloš Dabetić, Luka Bašić, Sladjan Milenović i Neva Djordjević. Dušan Mirković naveden je kao autor teksta druge pjesme. Mix, Master i naslovnu fotografiju albuma potpisuje svestrani Nenad Tasić.

Background check muzičkog stvaralaštva pojedinog člana vjerojatno bi bio zanimljiv, no ostaviti ćemo to za neki drugi navrat. Vrijedi ponovno preslušavati Otih Zove i iščekivati mu nasljednika od kojeg bih volio čuti nešto sasvim neočekivano. Očekujemo i najavljenu regionalnu promociju albuma, (sebično) ponajviše u Zagrebu, odakle je i pisan ovaj članak.

Autor: Alen Mikec