Share
Sale Veruda: “Tusta živi u našem kolektivnom sjećanju”

Sale Veruda: “Tusta živi u našem kolektivnom sjećanju”

Na današnji dan 2012. preminuo je pjevač legendarne punk-rock grupe KUD Idijoti Branko Črnac-Tusta. Tim povodom N1info razgovarao je s njegovim kolegom iz benda Sašom Milovanovićem, poznatijim po umjetničkom imenu Sale Veruda.

KUD Idijoti ostat će upamćeni kao jedan od najutjecajnih bendova na području bivše Jugoslavije. Ljubav prema bendu i njihovom karizmatičnom pjevaču Tusti ujedinjuje fanove punka na prostorima bivše države. Tusta i Sale Veruda bili su umjetnički partneri više od dva desetljeća. Manje je poznato da je cijelo vrijeme svoje glazbene karijere Tusta radio u Uljaniku gdje je bio i sindikalni povjerenik.

Sale, obljetnica je smrti Tuste. Sjeti li ga se Pula ovih dana ili svako malo?

Kad je Tusta u pitanju, meni se čini da nije potreban neki konkretan povod, bilo rođendan, godišnjica smrti, da bi ga se ljudi sjetili. Imam dojam da nije izbrisan iz kolektivne memorije građana. Ja ga se posebno često sjetim. Bili smo u bendu skupa više od 25 godina, to je više nego s mojom ženom. Ne čini mi se da ga ljudi zaboravljaju. Ja preko ljeta držim u gradu štand s diskovima i pločama. Dosta često me gosti pitaju gdje je točno pokopan pa odu na groblje, odnesu nešto, neki cvijet. Pitaju me koje je pivo pio, vjerojatno ponesu neku limenku. Bio sam puno puta u siutaciji objašnjavati gdje je pokopan, nije da je Jim Morrison, ali sjete ga se ljudi, pamte ga. Stanu, pa prepričavaju gdje su ga sreli, kakav koncert je bio, što su im KUD IDIJOTI značili u životu.

Povod razgovora, osim obljetnice, je i Uljanik. Nažalost, u ponedjeljak je 15. u mjesecu, kada najvjerojatnije neće biti isplaćene plaće u Uljaniku. U gradu si svaki dan, na štandu. Kako ti radnici gledaju na sve?

Mi smo kao dvadesetogodišnjaci svi bili zaposleni prije nego je bend narastao. Kako je bend rastao, za nas su se stvari komplicirale, izostanci, slobodni dani… U nekom trenutku smo se poluprofesionalizirali. Tusta, basist i ja smo radili u Uljaniku, basist je bio zaposlen u bolnici. Svi smo osim Tuste smo dali otkaze, jedino je on ostao u svom OUR-u, jednom od njih dvadesetak koliko je brojio SOUR Uljanik, Tvornici električnih strojeva i uređaja.

Bio je na poziciji da je mogao ‘hendlat’ zaposlenje i pjevanje u bendu. Iz njegovih priča znam da je TESU bio jedan od najprosperitetnijih OUR-a u Uljaniku. Znam da su se znali iz tog OUR-a posuđivati novci ostalim OUR-ima za plaće u Uljaniku. Kako se dogodilo da da tako jedan propulzivni OUR dođe među prvima u probleme, a danas i Uljanik, ja ti kao sadašnji autsajder baš ne mogu točno reći. Nisam insajder od ’89./’90 kad sam dao otkaz. Znam samo što mi kažu iz druge ruke, a danas mi se čini iz sto i druge ruke, svakakve se informacije pričaju po gradu, kolaju po medijima i čini mi se da je nekome u interesu da se prave informacije niti ne plasiraju.

Radnici su zbunjeni, vide samo posljedice. Ja sam u centru grada i prosvjednici su prošli pored mene. Mnoge poznam, na mnogim licima sam vidio zabrinutost, beznađe očaj, osjećaju ljudi da neće biti dobro. Ne znaju što se dešava, a kad nema plaće to je mračan znak, kad nema druge, to ne vodi na dobro. Neki su odmah digli ruke od daljnje borbe, neki se nadaju da se situacija može popraviti, ne znam što će točno biti. S druge strane, mislim da vlast vodi politiku iscrpljivanja, ako prosvjedi ne daju rezultate, ljudi se malo po malo iscrpe, nije to rijedak slučaj u našoj državi.

Osamdesetih sam kao zaposlenik vidio jednu, u suštini, veliku neproduktivnost. U Uljanik sam došao iz drugog pogona u kojem je vladala japanska produktivnost. Sedmosatni efektivni radni dan, vjerovali vi ili ne, u to doba, u socijalističkoj Jugoslaviji. Zbog veće plaće sam prešao u Uljanik i iznenadio se koliko se tamo zapravo malo radilo. Efektivni radni dan je trajao tri i pol radna sata, s tim će se složiti svi koji su tada bili zaposleni, a o iznesenom materijalu iz Uljanika da ne pričam. Silne vide, elektrode su iznesene, barke i barke su se napravile, ograde i ograde, silni alat je iznesen. Pijanih, prospavanih radnih sati na radnom mjestu bilo je koliko ‘ćeš jer frajeri u subotu i nedjelju izađu vani i dođu u ponedjeljak mamurni na posao, ni za što drugo nego za odspavati malo u brodu.

Vida po vida, elektroda po elektroda, sigurno se napravila velika šteta. Karmički gledano, da skratim priču, uz takvo vođenje poslova, sudbina Uljanika možda i jest malo zaslužena. Možda je politika samo egzekutor. Kad se sjetim svega u razmaku od 25 godina, mislim da je malo možda zasluženo. Ne znam što bi Tusta da je živ, kao član sindikata, rekao na sve ovo. Mnogima je, naravno, žao. Generacije su bile zaposlene u Uljaniku i on ih je othranio, poduzeće koje je preživjelo 150 godina, sve i svašta, ratove, izgleda da hrvatsku državu neće.

Uljanik zapošljava nekoliko tisuća ljudi, to je za mali grad jako puno, nekoliko tisuća obitelji. Ako to pukne, što će ostati od Pule, samo Arena i ugostiteljski objekti?

To se u zadnjih par godina i dešava, baš boom. Unatrag četiri godine si tu i tamo negdje vidio plavu tabelicu “Apartman”, sad ih je već sva sila. Svaki prostor koji je bio moguć, stavljen je u funkciju apartmana. Smještajni objekti se grade. Sa svoje terase gledam na zapad, vidim Uljanik. Veliki dio obale s desne strane je malo vojni, malo civilni. Sasvim desno su Monumenti, to će navodno Končar dobiti u koncesiju, a lijevo su hoteli i plaže.  Između svega je industrijska zona koja očito samo smeta. Mislim da će sve to biti izbrisano, ostat će prostor gdje su se radila porinuća. To je sve što će ostati od Uljanika, koji će biti valjda u funkciji servisa za te jahte, kruzere i svakojaka plovila. Na neki način sve se kreće i vodi prema turizmu, čini mi se da je to orijentacija ljudi koji vode grad, tako da tu industrija samo smeta.

Ljudi iseljavaju, nisam ti to prije rekao. Čujem da je Slavonija ispražnjena, osobno znam ljude i svaki dan čujem te priče, kako odlaze: u Češku, u Norvešku ili u Monfalcone koji je dvije stotine kilometara od nas. Kako to da to brodogradilište ima, navodno, u knjizi narudžbi posla za deset godina, ne znam. Znam slučajeve da cijele familije odlaze, velika promjena se dešava.

Kako Pula nakon svega toga izgleda preko zime? Je li prazan grad?

Da, nije to samo ove sezone, to je oduvijek tako. Pula izgleda prazno po zimi, da. Al’ čuj, kad zapuše bura, zavučeš se negdje popiti kavu. Unutar toga, ima programa. Kad prelistate novine, svaki dan je nešto. Nije da Pula baš umire zimi, sve mi je to normalno. Ništa nije linearno, priroda ima faze aktivnosti, boriti se protiv toga ili ne uskladiti se s time je glupo. Sad, ajmo mi partije 12 mjeseci u godini! Činjenica je da je ljeti puno življe. Gostiju sa svih strana svijeta ima, svakakvih profila ljudi pa se u skladu s tim rade programi. S ovim jesenjim danima to se malo gasi, ali nije da umre. Ima događanja, sve opet živne u dvanaestom mjesecu, ali meni taj ritam odgovara.

Da se vratimo na muziku i Kud idijote. Znaš li kako napreduje dokumentarac?

Andrej Korovljev je usnimio silne sate, proputovao bivšu SFRJ uzduž i poprijeko, razgovarao sa svima koji su imali doticaja s KUD-om Idijoti. Kad smo se zadnji put čuli pohvalio se da je počeo montažu. Ako je počeo, valjda će završit’ jednog dana (smijeh). On već iz sezone u sezonu najavljuje projekciju, međutim to se nije još dogodilo, ima drugih poslova, svašta radi. Autor nisam, bitan suradnik u filmu nisam, ne ovisi o meni. Znači Korovljeva trebate pitati kad je sam sebi postavio deadline da ga možemo prozivat’ za nerad.

Kad će nova ploča Saše 21? Sjetio sam se da sam saznao o Tustinoj bolesti nakon Opatijskih Barufa 2011. kad su svirali The Exploted i Atheist Rap. Jesu tada svirali Kud Idijoti ili Saša 21?

To je bio zadnji nastup KUD-a Idijoti, vidio si i sam da je bila krnja formacija, iz aviona se vidi da je to bend koji se raspada. Tuste nije bilo, ja sam privremeno preuzeo ulogu pjevača. Par dana prije toga nas je napustio basist, stres je bio prevelik, nije mu za zamjeriti. To je bio zadnji nastup. Poveli smo razgovore i zaključili da daljnji rad nema smisla, ali stvar je u tome da je Tustina bolest bila u neodređenoj fazi. Ne sjećam se je li mu tada već bio dijagnosticiran rak pluća. Naime, dijagnoza do tad je bila rak na grlu, a prognoza je bila da se to da eliminirati i sanirati. On je bio na privremenom bolovanju i očekivalo se da bi se on tog ljeta mogao vratiti za mikrofon pa sam ja privremeno pjevao te već dogovorene nastupe. To se među ljudima znalo i oni su to blagonaklono prihvatili, čak je bila i atmosfera podrške i njemu i bendu.

S obzirom da je taj nastup prošao kako je prošao, zaključili smo da stavimo bend u fazu mirovanja i pratimo Tustin razvoj situacije. Ako se oporavi, nastavljamo dalje. Ako stvari krenu drugim tokom, a jesu, gledat ćemo što će biti dalje, a znamo kako je završilo. Kad je umro ugasili smo bend i ja sam tek onda pokrenuo Sašu 21, to je bio moj stari bend, ja sam ga aktivirao i malo po malo je postao moj novi bend. 2014. smo objavili prvi album. Početkom ove godine usnimili smo sve za novi album, ja ću još ovo malo sezone odraditi. Kad to završim, vraćam se u studio i započinjem miks. E sad, kako bi rekli Bosanci, čovjek snuje- Bog određuje i vidjet ćemo što će se dešavat’. Novi album Saše 21 je pred nama, a hoće li biti do kraja godine ili u prvim danima sljedeće, vidjet ćemo.

Foto: blic.rs